Cilj je rada pokušati odrediti, na temelju analize izdvojenih
drama, opis mehanizma pomoću kojeg Josip Kosor izgrađuje dramski
svijet u čijem je središtu trijumf ljudske duše i pobjeda duhovne sfere
...nad materijalnom. Proces duhovne obnove, dinamizam obraćenja
iz stanja grijeha i/ili zanemarivanja bližnjega u stanje priznanja,
pokajanja i iskupljenja zbog počinjenoga (ne)djela/grijeha, moguće
je opisati funkcionalnom figurom/izrazom/konceptom promjene koja
je u sintaktičkim i semantičkim aspektima bliska teološkom pojmu
duhovne preobrazbe, metanoje, odnosno sastavnicama sakramenta
pokore (priznanje, pokajanje, ispovijed, iskupljenje/odrješenje).
Četiri drame predstavljaju različite stupnjeve u konstrukciji figure
promjene, a svaka je od njih u vezi sa statusom subjekta promjene
u neposrednoj društvenoj sredini: što su grijesi subjekta spram
kolektiva veći i naglašeniji, to su i izvedba i prepoznavanje pojedinih
aspekata figure promjene izraženiji i efektniji. Izabrane drame
svjedoče kako rješenje svake situacije, unutarnje/individualne
ili izvanjske/društvene krize valja tražiti u pojedincu, u promjeni
njegovog duhovnog stanja, a ne u promjeni društvenih i političkih
odnosa. Na djelu je utopijska konstanta ekspresionizma: unutarnja
pretvorba pojedinca - krik duše - ključ je za razrješenje nagomilanih
frustracija kolektiva.
Članak prikazuje dosad nedovoljno istražen odnos između dvaju dramskih tekstova: Čuda djevice Ivane Drage Gervaisa i Glorije Ranka Marinkovića, pri čemu se nameće zaključak kako se radi o dvama ...sadržajno i ideološki veoma bliskim tekstovima. Obje drame, nastale otprilike u isto vrijeme, od autora koji su obavljali vrlo visoke i odgovorne kazališne dužnosti, tematiziraju Katoličku Crkvu na izni- mno negativan način u vrijeme kad je politička, komunistička, vlast to zahtijevala radi vlastitih interesa. Čudo djevice Ivane temelji se na stvarnom slučaju Johance Jeroušek s početka XX. stoljeća, koji je već onomad u Supilovu Riječkom novom listu bio iskorišten za “antikleri- kalnu propagandu”, što je ponovljeno 1952. u Riječkom listu. Marinko- vićeva Glorija donosi istu ideološku pouku, pri čemu se radnja Glorije može itekako povezati s Gervaisovom komedijom (glavna junakinja u sukobu s Crkvom), pa su autori vjerojatno crpili iz istog izvora. Nije pritom neznačajno da se i u Gloriji spominje slučaj “svete Johance”. U razdoblju nakon proglašenja zatočenog nadbiskupa Stepinca kardi- nalom 1952. i posljedičnog prekida diplomatskih odnosa Jugoslavije s Vatikanom, kad se staleškim udruženjima svećenika željelo razbiti crkveno jedinstvo i odvojiti Crkvu u Hrvata od Rima, oba teksta propa- giraju politički podoban zaključak. Gervaisova drama nije nikad izve- dena – kao da je od dvije podobne i kao naručene drame odabrana ona uspješnija, kojoj je lošija maknuta s puta da ne bi smetala! Oba se teksta, posebice Gervaisov, tako u svojem povijesnom kontekstu i izrazitoj ideologičnosti mogu usporediti i s rimskim mimovima i farsama koji su ismijavali kršćane u vrijeme njihova progona.
Siromašan i pobožan križar iz Pikardije Robert de Clari autor je kronike Osvajanje Carigrada iz 1204. godine. Bio je svjedok Četvrtoga križarskog pohoda te svoju kroniku završava 1216. godine. Iz ...udaljene vremenske perspektive sagledava sve dobre i loše strane pohoda. S obzirom da je Četvrti križarski pohod neočekivano skrenuo s puta do Svete Zemlje, Clari s drugim pobožnim križarima dijeli nezadovoljstvo i traži moralno opravdanje i istinu. Križarska ideologija sada je podređena svjetovnim interesima Venecije pa je carigradski prostor kod kroničara Villehardouina izgubio svoju sakralnu vrijednost. S druge strane, kod Clarija, u epizodi Bogatstva i čudesnosti Carigrada, carigradski prostor nije desakraliziran pa nabrojane relikvije ne dobivaju samo značenje bogatog plijena. Od svih relikvija u radu se naročito analizira carigradska kristalna fiola, jer ne samo da je Villehardouin ne spominje već ta relikvija sadrži specifičnu biblijsku konotaciju. Clari spaja svjetovni događaj i zaboravljeni duhovni aspekt pohoda koji je sličan hodočasničkom diskursu jer svoju ontološku vrijednost postavlja na čovjeka kao homo viatora na putu prema eshatološkom Jeruzalemu. U tom spajanju svjetovnog i sakralnog Clari se koristi Biblijom. Na intertekstualnoj razini zbiljski se Carigrad tako, kroz formu urbane mirabilije, povezuje sa željenim idealnim gradom, neostvarenim Jeruzalemom.
Kačićevo čitanje Glavinića Palameta, Miroslav
Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu,
03/2012
5
Paper
Odprti dostop
U Kačićevu zalaganju za pisanu povijesnu istinu, koju pronalazi u tekstovima na latinskom i talijanskom i nudi je „siromašnim težacima i pastirima“ u svojim deseteračkim pjesmama, onoj publici s ...kojom uglavnom prije toga hrvatska knjiga nije računala, dade se iščitavati kao racionalistička nijansa njegova prosvjetiteljskog djelovanja i kao najava novoga književno-nacionalnog senzibiliteta. Bez obzira na to
koliko to zalaganje uvažava kritičku povijest, Kačićeve se pjesme do danas prepoznaju često i kao tematska spona hrvatske književnosti iz vremena narodnog preporoda s piscima i djelima iz XVI. i XVII. st. Njegova „Pisma od kuće Frankopanovića“, koja uspostavlja izravnu vezu s Glavinićevim Cvitom svetih i temom hrvatske pobjede nad Tatarima, važnom u hrvatskih romantičara, istodobno je posve razvidna kritika onih pjesnika i pjevača koji ne uvažavaju ili ne znaju spomenutu povijesnu istinu. Rad „Kačićevo čitanje Glavinića“ zapravo je intertekstualna analiza fabulativne i rodoslovne jezgre u spomenutoj pjesmi i Glavinićeve latinske posvete „Illustrissimo d.d. comiti Wolfgango Christophoro de Frangepanis“ u njegovu Cvitu svetih. Tom analizom rad namjerava ukazati na spomenute značajke, otkloniti jedan krivi zaključak u međunarodnoj slavistici, vezan upravo za Kačićeve izvore „Pisme od kuće Frankopanovića“, potvrditi pretpostavku da su dijelovi Kačićeve Korabljice radni materijal za pojedine pjesme iz Razgovora ugodnoga, odnosno da su pisani
prije prvog izdanja Razgovora iz 1756. Također, rad prati Kačićeve ključne postupke u preoblikovanju i prestilizaciji izvornog latinskog teksta i njegovu prilagodbu u deseteračku hrvatsku pjesmu.
U članku autorica podastire kritički pregled književno teoretskih dostignuća u hrvatskoj komparatistici od njihovih začetaka do danas, s posebnim naglaskom na pregled problemskih punktova i lakuna u ...prvim teoretskim radovima inozemnih i hrvatskih komparatista. U raspravi se uspostavlja diferencijacija između tradicionalne
komparatistike često nazivane francuskom školom i suvremene komparatistike. Na iskustvima tih opisa i uvida u radu se predviđa daljnji razvoj komparativne književnosti posebno u svjetlu novih strujanja u teoriji književnosti, a sve s obzirom na termine interdisciplinarnosti i nadnacionalnog motrišta, kao i s obzirom na
aktualne književno teoretske i metodološke pravce kao što je novi historizam, te kulturološke i rodne studije.
Autorica u ovom radu komparativno razmatra, pokazuje i dokazuje čimbenike intertekstualnosti u intermedijalnosti hrvatske postmoderne; odnosno intertekstualni transfer Bašćanske ploče u postmodernom ...književnom tekstu Zemlja i ja, J.Pupačića i u likovnom tekstu - monotipiji Hommage a Bašćanska ploča, Lj. Njerš. Autorica pronalazi da su oboje autora simboličnih godina; Pupačić 1967., a Lj. Njerš 1991. svrhovito prekoračili devetstogodišnji razmak među granicama svjetova da bi se intertekstualno vratili tradiciji starohrvatske povijesne zbilje - protivno apovijesnosti postmoderne. Spasonosno izvorište hrvatske baštine: hrvatska redakcija stsl. jezika na kraljevskoj Zvonimirovoj ploči dragocjen je ulog u univerzum europske i svjetske civilizacije; neprocjenjivo političko, lingvističko i opće kulturno prenošenje i povezivanje intertekstualnosti za terapiju hrvatske zbilje: 1. koja se objelodanjuje u Pupačićevu tekstu povezanom s Deklaracijom o imenu i položaju hrvatskoga jezika i 2. s Njeršovom monotipijom kao apelom za spašavanje ugrožene hrvatske kulturne baštine u prvom postmodernom ratu u Hrvatskoj.
Politika je bila i jest nezaobilazna tema kazališta u svako doba. Cilj upuštanja u kratku pustolovinu kroz povijest političkog kazališta jest da se ukaže kako ono ne pripada samo prošlosti, naprotiv: ...ono što je Eshila 472. prije Krista potaklo da napiše prvi sačuvani komad potaknulo je i Ivu Brešana da, u novijoj prošlosti, napiše svoj kazališni komad. Prema sudu mnogih kritičara jedan od najutjecajnijih hrvatskih dramskih tekstova u suvremenoj hrvatskoj književnosti predstavlja upravo dramski tekst Ive Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Drama o licemjerju, lopovluku i oportunistima zaodjevenim političkim frazama, bez obzira na vrijeme i političko uređenje u kojemu se prikazuje, zapravo je tekst o nama danas, jer svjedoči o tome kako se Bukare i dalje rađaju i uspješno vladaju.
Intermedijalna istraživanja književnosti i glazbe posljednjih su godina naglo porasla u skladu s uznapredovalim poststrukturalističkim umjetničkim praksama i interdisciplinarnim znanstvenim ...pristupima. Teorije o intermedijalnosti iznose tri osnovna oblika fuzije glazbe i književnosti, a to su: glazba u književnosti, književnost u glazbi, glazba i književnost. Najosjetljivija je monomedijalna varijanta - glazba u književnosti - koja pretpostavlja fikcionalno hipostaziranje teksta u njegovoj reprezentativnosti. Premda granice medija objektivno uvijek postoje, određuju suodnose i izravno utječu na dobivene efekte, intermedijalni produkti su u pravilu uvijek zanimljivi za povijest književnosti i estetike napose kao eksplicitni primjeri simptoma transgresije tradicionalnih granica.
Ovaj rad se bavi intermedijalnom analizom monomedijalnog slučaja na primjeru romana Berenikina kosa Nedjeljka Fabrija čiji podnaslov - Familienfuge - upućuje na glazbene kvalitete samoga djela. Rezultati ispitivanja pokazali su da učinci showing modela (s aspekta distinkcije showing: telling) u funkciji muzikalizacije fikcije imaju snažnije djelovanje nego analogne točke dvaju medija locirane na razini njihovih struktura.
U članku se raspravlja o dvije reinskripcije Hamleta - Brešanovoj Predstavi ‘Hamleta’
u selu Mrduša Donja (1965) i Paljetkovoj Poslije ‘Hamleta’(1993). One se razlikuju od prethodne
recepcije Hamleta ...u Hrvatskoj jer naglasak nije na liku Hamleta kao neodlučnog
čovjeka i melankolika, već na Hamletu kao arhe-tekstu. Naime, žanr tragedije koji završava
moralnim pročišćenjem zadovoljava čovjekovu univerzalnu potrebu za pravdom i redom.
Međutim, ove dvije reinskripcije subvertirajući žanr tragedije ukazuju na etičku krizu
svog doba lišenoga kolektivnih moralnih vrednota.
Brešanova reinskripcija Hamleta, predstava kojeg je smještena u Mrdušu Donju je
karnivaleskna jer je tragedija preinačena u burlesku. No, kraj komada, kada glumac koji
glumi Hamleta, ali i dijeli njegovu sudbinu, ostaje u svojoj potrazi za pravdom napušten
od sviju, dok “kolo” pjeva svoju pohvalu tjelosnosti i požudi, a svjetla na pozornici se
gase, izražava nostalgiju za vremenom kada je Hamlet mogao osvetiti oca i pravda biti
zadovoljena. U tome je sličnost s Paljetkovim Poslije ‘Hamleta’. Iako se radi o postmodernom
komadu koji je “već napisan” (Hutcheon), Paljetkov komad je isto nostalgičan za svijetom
u kojem pravda biva zadovoljena. Napisan neposredno poslije blokade Dubrovnika, on je
kritika postmodernosti, koja, uhvaćena u mrežu etičke relativnosti nije u stanju reagirati.
Svijet generacije poslije Hamleta je stoga svijet umanjenih vrijednosti i likova bez osjećaja
svrhe i moralne odgovornosti.
Iso Kršnjavi je jedna od značajnijih ličnosti hrvatske kulturne
povijesti. Unatoč brojnim i neprijepornim zaslugama, i njegov život
i njegovo djelo obavijeni su nerazumijevanjem i omalovažavanjem,
...poglavito ideološke historiografije. Osim graditelj, povjesničar i
povjesničar umjetnosti, Kršnjavi je i autor dvaju romana o svetomu
Franji (Božji vitez i Božji sirotan) koji ga legitimiraju pripovjedačemeruditom
i vjernikom koji u recepciji računa s religioznim osjećajima
svojih čitatelja.
Potaknut trima sonetima Višnje Stahuljak s motivom asiškoga
sveca, naš rad – s naglaskom na preobrazbi viteza u viteza Božjeg
- interpretira Kršnjavijeve posve zaboravljene romane čije poruke
odjekuju i danas i jače su i otpornije od njihove skromne književne
kulture.
