Rad razmatra odnos ustavnih orijentira s ugovorom države i vjerskih zajednica kroz tezu: država koja svojim ustavom štiti pluraln(ističn)ost društva, slobodu uvjerenja i savjesti građana i od svojih ...institucija i ingerencija odvaja vjerske zajednice, ne bi smjela s njima ugovarati model suradnje koji narušava ili podređuje dio ustavom jamčenih prava. Iniciranjem javne rasprave nastoji se pridonijeti razjašnjenju ne/utemeljenosti dileme o mogućem narušavanju prava čovjeka prouzročenog prekoračenjem ustava pravnim položajem vjerskih zajednica. Paradoks je ako ugovor države i vjerskih zajednica naruši humanističku etiku i laičku smjernicu jer se interpretaciji jedne etičke doktrine osobnosti čovjeka otvara više mogućnosti legalne involucije dijela temeljnih i građanskih prava. Takav ugovor ukazuje i na inkompatibilnost ustava s utilitarizmom suupravljačkog nezamjeranja.
This paper is about the relation between constitutional orientations with state contract and religious communities through the thesis of: a state which by its constitution protects social plurality, freedom of beliefs and citizen consciousness and which from its institutions and authority separates religious communities and should not contract with them a model of cooperation which damages or yields a part of constitutionally guaranteed rights. By initiating public debate, an attempt is made to contribute to explain how (un)founded the dilemma is on the possible destruction of human rights caused by exceeding constitution with the legal position of religious communities. The paradox is if the state contract and religious communities destroy human ethics and secular direction because interpretation of one ethic doctrine of human personality opens up several possibilities of legal involution of parts of fundamental and citizen rights. Such a contract points out the incompatibility of constitution with the utilitarianism of co-administrative non-confrontation.
Kulturna politika dio je složenog diskurzivnog konteksta u kome raznoliki konfliktni društveni interesi, ciljevi i vrijednosti predstavljaju važne uvjete za svakodnevno djelovanje društvenih aktera ...kulturne politike. Rasprava o kulturnoj politici također je vezana uz strukturu moći te politički i kulturni prostor, gdje se ona i njezine aktivnosti odvijaju. Rad se referira na različite koncepte diskursa o kulturnoj politici nakon čega slijedi teoretsko promišljanje analitičkih osvrta Habermasa i Foucaulta na studije kulturne politike. Također nastojimo osvijetliti s kritičke, ali i praktične točke gledišta to kompleksno područje. Ovaj rad želi proširiti raspravu o kulturnoj politici i njenim dosezima.
Javni je prostor važno mjesto društvenoga i političkoga djelovanja. U našem istraživanju bavimo se društvenim ponašanjem na javnom prostoru američkoga sveučilišnog grada. Odabrali smo tri lokacije na ...i oko kampusa Urbana-Champaign Sveučilišta Illinois i promatrali dvije vrste javnoga ponašanja, u domeni javnoga i privatnoga, te privatno ponašanje na odabranim lokacijama. Pokušali smo razumjeti odnos između javnoga mjesta i društvenoga ponašanja,
tipove i varijacije društvenoga ponašanja, te važnost materijalnoga, odnosno realnoga javnog prostora. Pokazalo se da se društveno djelovanje u javnoj sferi koncentrira na centralnim, simbolički moćnim javnim mjestima i da, usprkos rastućoj popularnosti virtualnoga javnog prostora, realni ili materijalni prostor i dalje ljudima predstavlja uzbudljiv i živ okoliš za javno i privatno djelovanje.
Koristeći kao teorijski okvir teoriju resursne mobilizacije i teoriju političkog procesa istražit ću kapacitete organizacija civilnog društva u Srbiji u kontekstu procesa demokratizacije nakon ...demokratskih promjena 2000. godine. Kombinirajući teorijski okvir koji se odnosi na civilna društva postsocijalističkih zemalja s dosadašnjim istraživanjima kapaciteta organizacija civilnog društva u Srbiji i sa studijom slučaja pokreta Ne davimo Beograd, ukazat ću na čimbenike koji utječu na razvijanje kapaciteta aktera civilnog društva u uvjetima neinkluzivne javne sfere za efikasno djelovanje i produbljivanje procesa demokratizacije.
Iris Marion Young prihvaća distinkciju na privatno i javno, ali negira društvenu podjelu na javnu i privatnu sferu, svaku s različitim vrstama institucija, aktivnosti i ljudskih osobina. Young ...privatno definira kao aspekt osobnog života i djelovanja iz kojeg, on ili ona, imaju pravo isključiti druge. Privatno nije ono što javno isključuje, nego ono što osoba sama odluči isključiti iz javne sfere. Prema Young, javnost je u demokratskom društvu heterogena. »Doista, u otvorenim i pristupačnim javnim mjestima i forumima, za očekivati je da ćemo susresti one koji su drugačiji, čija je društvena perspektiva, iskustvo i sklonost drugačija.« Važno obilježje razvijenog demokratskog društva razvijeno je civilno društvo. Civilno društvo odnosi se na dobrovoljna udruženja javnog života koji se razlikuje od države i gospodarstva, a koji omogućava prijenos problema privatnog života na dnevni red javnosti. Oni dobrovoljno – u smislu da nisu ovlašteni, ali ni vođeni od strane državnih institucija – već proizlaze iz svakodnevnog života i aktivnosti zajedničkih interesa. Razlikovanje dobrovoljnog udruženja od ekonomije i države omogućava još jasnije objasniti ulogu civilnog društva u promicanju društvene pravednosti.
Carl Schmitt je jedan od najposvećenijih protivnika liberalnog univerzalizma sa svojim pojmom pluralističke, racionalne i uključive konsenzualne politike kao progresivnog demokratskog projekta i ...svojeg razumijevanja političke arene kao pročišćene, od sukoba slobodne, i na taj način progresivne kretnje demokratske logike. U ovom radu nastojat ću pokazati Schmittove pesimističke i negativne stavove, zasnovane na ontološkim i teološkim temeljima, o deliberativnom modelu politike koja tvrdi da partikularna volja može doći do koncepta zajedničkog javnog interesa ili zajedničkog dobra kroz raspravu i dijalog. Nadalje, pokušat ću pokazati da unutar Schmittovog projekta koncept diktature suverena postoji kao nužni kontrapunkt pojmu politič- kog. Schmitt odbija razumijevati politički život kao medij dijalog koji vodi razumskom konsenzusu. U ovom kontekstu, suveren iz Schmittove teorije mora se razumijevati upravo kao sila napravljena da proizvodi homogenost kroz hegemoniju. Hegemonija, u Gramscijevom smislu, nije gola opresivna sila. Namjesto toga, odnosi se na vladajuću silu sposobnu upisati vlastitu ideologiju i pogled na svijet u javnost kroz uvjeravanje. U tom okviru, ljevičarski mislitelji poput Mouffea, koji preporuča da moramo misliti »sa Schmittom protiv Schmitta« kako bismo razvili novo demokratsko političko razumijevanje, svraćaju pozornost na Schmittovu tezu da je svaki politički identitet u funkciju »mi–oni« antinomije, ali im promiče činjenica da je nemoguće deducirati koncept zbiljski demokratske javne sfere iz Schmittove teorije. Kao što će biti naglašenu u radu, demokracija u Schmittovom smislu može biti savršena forma suverenosti, takva kakva usuprot liberalnoj demokraciji rezultira homogenizacijom i isključenjem heterogenosti, te na taj način mora biti začeta kao fundamentalno hegemonijski sistem. Schmittov ideal demokracije zahtijeva da politički identiteti, javno mišljenje, javna sfera i formiranje volje vudu rezultati suverenove volje i bez prostora za raspravu.
Hannah Arendt, whose comprehension of human beings’ sociability stands in aporia because of oppositionality between preference for elitist political freedom of antiquity and Augustinian egalitarian ...freedom, inborn to all human beings, warned of omnipresent peril of awakening of new totalitarianisms which destroy sociability and pluralism, as a possible consequence of Modernism’s alienation. That dual theoretical line of arguing determined her interpretation of antique polis as an ideal of political community, and one of separating social from political problems. According to her, Aquinas made a mistake in equating terms politicus and socialis, and Modernism accepts that equation. This can be seen in progressive intrusion of social, economic and technical issues (which requires professional knowledge and professional decision) into political space (that should be generally accessible). Many factors contributed to that situation, i.e. the Protestant Ethic and French Revolution.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Subject of this research is a manifesto as a genre, with emphasis on
avant-garde manifestos in the sphere of art. Field of the ...research are
historical avant-gardes. Analysed are the particular aspects of the
avant-garde which show that a manifesto in avant-garde artistic practices
holds an equal place with the works of art. Texts that precede manifestos of
the art movements are first seen in the sphere of religion and politics. The
role of a manifesto, as a genre in the public sphere, has been changed
throughout the history: from a text by which a ruler would announce his
intentions to the complete opposite - the voice of the rebels. Period that
comprises the research of the genre genesis starts with Luther’s publishing
of The Ninety-five thesis, and the mature form of the genre is reached with
The Manifesto of the Communist party, which represents the genre model for
artistic, avant-garde manifestos. The first decade of the twentieth century
is a turning-point. The genre becomes a stage for the aesthetic changes,
assimilated by the artistic avant-garde. It was then when the „addressing
expansion“ had started and it lasted for the following two decades. The end
of the programme texts expansion coincides with the end of the so called
years of the historical or early avant-gardes. In the beginning of the 30’s
manifesto became a tool again used by the individuals in power. In the
separate chapter of dissertation, analysed are the: The Founding and the
Manifesto of Futurism (1909), Dada Manifesto 1918, and The First Manifesto of
Surrealism (1924). The analyses show general characteristics of a manifesto:
structure, content, rhetoric, typography, form... Nevertheless, it is not
possible to define the characteristics of the genre in a strict manner.
Manifestos should be approached as documents, too, that help a historian
perceive ideology behind a certain movement, as well as works of art. The
relations between avant-garde and manifesto are interdependent. Obvious are
the similarities between the avant-garde as an artistic practice and a
manifesto as a genre. They are seen in poetics, theory, rhetoric and relation
with the public. Manifestos and works of art, together, give answers to the
questions set to art by the modern times.- Predmet istraživanja je manifest kao žanr, sa akcentom na avangardnim
manifestima u sferi umetnosti. Polje istraživanja su istorijske avangarde.
Analizirani su pojedini aspekti avangarde kroz koje se vidi da manifest u
avangardnim umetničkim praksama zauzima ravnopravno mesto sa umetničkim
delima. Tekstovi koji prethode manifestima umetničkih pokreta javljaju se
najpre u sferi religije i politike. Uloga manifesta, kao žanra u javnoj
sferi, menja se kroz istoriju: od teksta kojim vladar objavljuje svoje namere
do potpune suprotnosti - glasa pobunjenih. Period koji obuhvata istraživanje
geneze žanra počinje Luterovim objavljivanjem Devedeset i pet teza, a zrelu
formu žanr stiče Manifestom Komunističke partije, koji predstavlja žanrovski
model za umetničke, avangardne manifeste. Prva decenija dvadesetog veka je
prekretnica. Žanr postaje pozornica za estetske promene, umetničke avangarde
ga asimiluju. Tada počinje „ekspanzija obraćanja“ i traje naredne dve
decenije. Kraj ekspanzije programskih tekstova poklapa se sa godinama kraja
tzv. istorijskih ili ranih avangardi. Početkom tridesetih godina manifest
postaje sredstvo kojim se ponovo služe pojedinci na vlasti. U posebnom delu
disertacije analiziraju se: Utemeljenje i manifest futurizma (1909), Manifest
Dade 1918 i Prvi manifest nadrealizma (1924). Analize pokazuju opšte
karakteristike manifesta: strukturu, sadržaj, retoriku, tipografiju, formu...
Ipak, osobine žanra nije moguće kruto definisati. Manifestima se pristupa i
kao dokumentima koji istoričaru pomažu u sagledavanju ideologije određenog
pokreta, ali i kao delima. Odnosi avangarde i manifesta su odnosi
međuzavisnosti. Uočljive su sličnosti između avangarde kao umetničke prakse i
manifesta kao žanra. One se ogledaju u poetici, teoriji, retorici i u odnosu
sa publikom. Manifesti i umetnička dela zajedno odgovaraju na pitanja koja
moderno doba postavlja umetnosti.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
U društvima poput Kosova, gdje se upravne i državne vlasti ne pridržavaju u potpunosti pravila ponašanja, taj jaz donekle ispunjavaju rodbinske i društvene mreže. Na Balkanu, zbog neučinkovitosti ...državnih vlasti, patrilinearne rodbinske skupine sve do početka 20. stoljeća na neki način predstavljaju javnu sferu (Kaser 1999:23); u slučaju Kosova, to traje i dulje, naime do kraja 20. stoljeća. Ovisno o konkretnom povijesnom, gospodarskom i političkom kontekstu, sustav srodstva prerastao je u sustav koji se temelji na kombinaciji podrijetla i sklapanja braka tijekom cijeloga 20. stoljeća. Baveći se pitanjem onoga što Habermas definira javnom sferom – sfera privatnih osoba koje zajednički tvore javno, to jest "ne obnašaju javne dužnosti niti su na službenom položaju“ (Habermas 1991) – u ovom se istraživanju namjerava analizirati međusobno zamjenjive položaje i uloge koje srodstvo ima u odnosu na privatnu i javnu domenu, tj. ulogu koje srodstvo ima u smislu obiteljskih veza, društvene organizacije i političkog sustava. Istraživanje se temelji na etnografskim podacima prikupljenima u razdoblju od 2011. do 2015. godine u Isniqu (selu koje se nalazi u zapadnom dijelu Kosova).
PDF
