This paper initiates discussion on public (state / local) financing of religious groups. The impression is that it is not in their interest. The relationship between humanistic – lay constitutional ...directives is considered together with domestic and international contracts of state and religion. Taking these relations into consideration is founded on the presumption according to which state simultaneously protects plurality, freedom of religion, beliefs and conscious, and the dignity of humankind from which freedom of choice emerges. Also considered is from which of its institutions and authority religious groups are separated. One should not, with the same contract, create a relationship which destroys or makes subservient a part of constitutionally guaranteed citizen rights. The state model of financing religious groups from the state budget indicates an ethical and legal paradox because the government with one doctrine of identity uncovers several possibilities of legal involution of parts of fundamental and citizen rights. Such a contract indicates a disharmony of the constitution with the utilitarianism of co/managing non-confrontation.
Rad inicira raspravu o javnom (državnom / lokalnom) financiranju vjerskih zajednica. Dojam je da im to i nije u interesu. Razmatra se odnos humanističko-laičke smjernice ustava s unutardržavnim i međunarodnim ugovorima države i religije. Promatranje tih odnosa temelji se na postavki po kojoj država – koja istodobno štiti pluralnost, slobodu vjere, uvjerenja i savjesti te dostojanstvo čovjeka, iz čega proizlazi i pravo izbora, a od svojih institucija i ingerencija odvaja vjerske zajednice – ne bi smjela s istima ugovarati odnos koji narušava ili podređuje dio ustavom jamčenih prava građana. Etatizirani model financiranja vjerskih zajednica iz javnih proračuna upućuje na etički i pravni paradoks jer država jednoj doktrini osobnosti otvara više mogućnosti legalne involucije dijela temeljnih i građanskih prava. Takav ugovor ukazuje na nesklad ustava s utilitarizmom su/upravljačkog nezamjeranja.
S obzirom na napetosti i neslaganja oko odgovora na pitanje koja je uloga religije ili institucionalizirane religijske zajednice u javnom diskursu, osobito gledom na političku zajednicu, potrebno je ...predstaviti neke teoretske uvide važne za razumijevanje odnosa Crkve i države u uvjetima moderne liberalne države. Stoga se u prvom poglavlju govori o odnosu politike i religije iz perspektive filozofije, naslanjaju-ći se osobito na razmišljanja Jürgena Habermasa. Laičnost u smislu sekularnosti, tj. odvojenosti državnih institucija i Crkve kao institucije ne oslobađa vjernike njihove građanske i političke odgovornosti za zajednicu u kojoj žive. Religiozni građani pozvani su na jednak način sudjelovati u javnom diskursu o pitanjima koja se tiču politike i države u kojoj žive kao i nereligiozni građani upravo zbog toga što su kao građani jednako odgovorni za funkcioniranje države i jer se to njih kao građana u prvom redu i tiče. Pritom su dužni svoja uvjerenja izreći jezikom prikladnim javnom diskursu. S druge strane, nereligiozni gra-đani trebali bi biti spremni religiozne građane koje susreću u javnom političkom diskursu prihvaćati kao ravnopravne sudionike u procesu javne uporabe razuma. Pozitivan doprinos stvaranju konstruktivnog odnosa politike i religije u javnom diskursu može dati filozofija, koja se u posljednje vrijeme i sama sve više bavi pitanjima i politike i religije. U drugom poglavlju, služeći se analizama sociologa Hansa Joasa, suprotstavljaju se teze protivnika i zagovornika religije koje se obje pokazuju kao neodržive: 1. modernizacija društva nužno vodi u sekularizaciju; 2. sekularizacija vodi u moralnu propast. Prva teza pokazala se pogrešnom između ostaloga i zbog pogrešnoga razumijevanja religije zagovornika te teze. Drugu tezu opovrgava iskustvo modernih sekularnih država u kojima se nije dogodila moralna propast. Opovrgavanje teze o sekularizaciji poziva na novo promišljanje o bîti religije i modernizacije, a opovrgavanje teze o moralnoj destrukciji poziva na novo promišljanje o povezanosti morala i religije. To obje strane obvezuje na novi napor i ulaganje u stvaranje odnosa međusobnog 428 Nenad Malović, Laičnost – prilike i zablude povjerenja i dobronamjernosti. Treće poglavlje bavi se činjenicom pluralnosti sekularne države i važnošću političkoga u kontekstu civilnoga društva. Raspravlja se o mjestu i ulozi religije i organizirane religijske zajednice u civilnom društvu s naglaskom na značenje i posljedice (i za državu i za Crkvu) prihvaćanja principa vjerske slobode i privatnog karaktera vjere. Nerazumijevanje (namjerno ili nenamjerno) ovih principa dovodi do devijacija u odnosima države i Crkve. U zaključku se donose neke prilike i zablude (o) laičnosti.
Rad razmatra odnos ustavnih orijentira s ugovorom države i vjerskih zajednica kroz tezu: država koja svojim ustavom štiti pluraln(ističn)ost društva, slobodu uvjerenja i savjesti građana i od svojih ...institucija i ingerencija odvaja vjerske zajednice, ne bi smjela s njima ugovarati model suradnje koji narušava ili podređuje dio ustavom jamčenih prava. Iniciranjem javne rasprave nastoji se pridonijeti razjašnjenju ne/utemeljenosti dileme o mogućem narušavanju prava čovjeka prouzročenog prekoračenjem ustava pravnim položajem vjerskih zajednica. Paradoks je ako ugovor države i vjerskih zajednica naruši humanističku etiku i laičku smjernicu jer se interpretaciji jedne etičke doktrine osobnosti čovjeka otvara više mogućnosti legalne involucije dijela temeljnih i građanskih prava. Takav ugovor ukazuje i na inkompatibilnost ustava s utilitarizmom suupravljačkog nezamjeranja.
This paper is about the relation between constitutional orientations with state contract and religious communities through the thesis of: a state which by its constitution protects social plurality, freedom of beliefs and citizen consciousness and which from its institutions and authority separates religious communities and should not contract with them a model of cooperation which damages or yields a part of constitutionally guaranteed rights. By initiating public debate, an attempt is made to contribute to explain how (un)founded the dilemma is on the possible destruction of human rights caused by exceeding constitution with the legal position of religious communities. The paradox is if the state contract and religious communities destroy human ethics and secular direction because interpretation of one ethic doctrine of human personality opens up several possibilities of legal involution of parts of fundamental and citizen rights. Such a contract points out the incompatibility of constitution with the utilitarianism of co-administrative non-confrontation.
Sociološka istraživanja posvećena odnosima između države i crkve tijekom posljednja tri desetljeća pokazuju zapravo snaž-no suglasje u pogledu povratka utjecaja vjere na politiku, čak i u “naprednim ...zapadnim društvima”. Općenito se govori o krizi oblika radikalne odvojenosti u korist manje radikalne odvojenosti te veće suradnje između političkih i vjerskih vlasti. U članku se ne raspravlja o biti te konstrukcije, nego se analiziraju i kritiziraju kategorije kojima se ona koristi. Autor sugerira potrebu razlikovanja raznih oblika radikalne odvojenosti, osobito razliku između američkog oblika (religious freedom) te francuskog oblika (laïcité). Na taj način postaje također lakše razlikovati različite oblike umjerene odvojenosti. Tim rješenjem omogućuje se bolje uočavanje važnosti razine autonomije prava i sudbene vlasti s obzirom na određenje odnosa između vjere i politike kao i shvaćanje važnosti engleskog oblika odvojenosti (koji nije obilježen ni svjetovnom ni laičkom odvojenošću), a posljedično se prepoznaje i nemogućnost da se laičnost predstavi kao jedini vid europskog identiteta, budući da je taj model vlastit samo dijelu kontinentalne Europe.
Europski kršćani, navlastito katolici, bitno su utjecali na rađanje, razvoj i život europskih integracija nastalih nakon Drugoga svjetskog rata na temeljima kršćanskih i humanističkih vrijednosti, ...demokratskih načela i prvenstva prava - Vijeća Europe, Europske unije i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi. Ta začinjavačka uloga kršćana, kao i katarzički duh vremena bili su ti koji su vrlo prirodno potaknuli potrebu i održali stalnost najprije neformalnog, a zatim sve više obveznog dijaloga između religija i »zajednica uvjerenja« s europskim institucijama. U političkoj integraciji Vijeća Europe, taj se dijalog vodi kako s nevladinim udrugama, tako i u okviru institucionalne zaštite vrijednosti, ljudskih prava i socijalnih postignuća. Što se pak tiče pretežito ekonomske integracije, Europske unije, dijalog se najprije razvio na neformalan način - zahvaljujući zauzetim kršćanima u EU institucijama - da bi tek u posljednje četiri godine zadobio i obvezno značenje za institucije EU, kao i institucionalnu posvetu u ugovoru o EU. U tom redovitom, otvorenom i transparentnom dijalogu, koji ima više razina i sadržaja, sudjeluje s katoličke strane prvenstveno koordinacija biskupskih konferencija zemalja članica EU - COMECE, ali i druge vjerske zajednice i »zajednice uvjerenja«. Europski kontinent tako daje primjer vođenja računa o vrijednosnim kriterijima i uvažavanju duhovnih i filozofskih načela u formuliranju i provođenju politika koje su europske integracije u stanju obavljati, po načelu subsidijarnosti, na korist država članica i europskih građana.
U članku autor progovara o temeljnim značajkama obiteljske duhovnosti, s ciljem da se pomogne suvremenoj obitelji da iznova otkrije vlastiti identitet te se osjeti ohrabrena na putu življenja onoga ...što joj je vlastito. Autor, u prvom dijelu članka, progovara općenito o obiteljskoj duhovnosti slijedeći nauk crkvenog Učiteljstva, osobito Drugoga vatikanskog koncila. U nastavku izlaže neke temeljne značajke obiteljske duhovnosti, poput one koja veli kako je obitelj znak jedinstva Krista i Crkve. Autor predstavlja obitelj kao “domaću Crkvu” u kojoj su članovi pozvani pomoći jedni drugima na putu svetosti, a Kristov poziv na svetost odnosi se na sve kršćane. Obitelj ima vlastiti put svetosti: uzajamno sebedarje u ljubavi, otvoreno daru života. To se sebedarje živi unutar Kristova mističnog tijela – Crkve te je samo po sebi apostolsko poslanje. Kad to poslanje kršćanski supružnici svjedoče pred drugima, tada žive vlastitu vjeru i poslanje na način koji je vlastit vjernicima laicima.
U ovome se radu nastoji odnos države prema Crkvama i vjerskim zajednicama u bosansko-hercegovačkome društvenom kontekstu osvijetliti s tri temeljna motrišta. Ponajprije se pojašnjava bit razlikovanja ...nadležnosti Crkava i vjerskih zajednica na jednoj i države na drugoj strani i njihova suradnja u korist općega dobra. Preduvjet plodne suradnje je sloboda Crkava i vjerskih zajednica te zdrava laičnost države. Stoga se, umjesto odvojenosti i indiferentnosti, kao bolje rješenje, zagovara razlikovanje i suradnja između Crkava i vjerskih zajednica na jednoj i države na drugoj strani. Laičnost države vidi se kao jedino prikladan i održiv okvir prihvatljivoga odnosa države i Crkava i vjerskih zajednica u bosansko-hercegovačkom aktualnom društvenom kontekstu jer je taj kontekst duboko obilježen viševjerskom nazočnošću. Iako oskudan, bosansko-hercegovački zakonski okvir, načelno, nudi dostatan prostor, ne samo demokratskom odnosu nego i međusobnom uvažavanju i plodnoj suradnji između države i Crkava i vjerskih zajednica. Međutim, to je, za sada, samo slovo na papiru, a odnos države prema Crkvama i vjerskim zajednicama odvija se prema, zakonu posve suprotnim, voluntarističkim nahođenjima partijskih dužnosnika i administrativnih službenika. Potpisivanje međudržavnoga Ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine moglo je i trebao biti prilika da se bosansko-hercegovačko zakonodavstvo u važnoj materiji odnosa države prema Crkvama i vjerskim zajednicama dodatno osnaži i demokratizira. Naime, ono što se tim Ugovorom jamči Katoličkoj Crkvi trebalo je, načelom nediskriminacije, važiti i za druge Crkve i vjerske zajednice. Međutim, osnivanjem Međureligijskoga vijeća proces je otišao obratnim putem bez izlaza.
Sociološka istraživanja posvećena odnosima između države i crkve tijekom posljednja tri desetljeća pokazuju zapravo snaž-no suglasje u pogledu povratka utjecaja vjere na politiku, čak i u “naprednim ...zapadnim društvima”. Općenito se govori o krizi oblika radikalne odvojenosti u korist manje radikalne odvojenosti te veće suradnje između političkih i vjerskih vlasti. U članku se ne raspravlja o biti te konstrukcije, nego se analiziraju i kritiziraju kategorije kojima se ona koristi. Autor sugerira potrebu razlikovanja raznih oblika radikalne odvojenosti, osobito razliku između američkog oblika (religious freedom) te francuskog oblika (laïcité). Na taj način postaje također lakše razlikovati različite oblike umjerene odvojenosti. Tim rješenjem omogućuje se bolje uočavanje važnosti razine autonomije prava i sudbene vlasti s obzirom na određenje odnosa između vjere i politike kao i shvaćanje važnosti engleskog oblika odvojenosti (koji nije obilježen ni svjetovnom ni laičkom odvojenošću), a posljedično se prepoznaje i nemogućnost da se laičnost predstavi kao jedini vid europskog identiteta, budući da je taj model vlastit samo dijelu kontinentalne Europe.
PDF
