Da bi se uputilo na idejnu podlogu ovoga rada moramo započeti postavljajući pitanje smije li, i može li, bogata Crkva govoriti o siromaštvu? Objašnjavajući pozadinu toga pitanja, autor primjećuje da ...izravan odgovor na nj, bilo u vidu radikalne kritike Crkve bilo u vidu tvrdokorne apologije, zapravo vodi u površnost kojom se, doduše, mogu puniti novinski stupci, ali koja osim toga ne postiže ništa drugo. Prema tome, ovaj rad teži izbjeći takvu površnost te, umjesto toga, prodrijeti do srži uvodnog pitanja, dopuštajući tom pitanju da diktira strukturu rada. Ta se temeljna metodološka nakana očituje u trima usko povezanim dijelovima ovoga rada. U prvom dijelu, koji se bavi definiranjem pojmova i konteksta rasprave, autor najprije traga za pobližim određenjem onih pojmova koji se ili eksplicitno spominju u uvodnom pitanju (bogatstvo i siromaštvo) ili proizlaze (ideologija) iz konteksta u kojem se ono postavlja. Dok prvi dio već sam po sebi očituje kompleksnost spomenutih pojmova i uvodnog pitanja, koji potvrđuju potrebu za ozbiljnijom analizom, drugi dio s temom legitimnosti (suvremenosti) crkvenog/teološkog govora o siromaštvu i bogatstvu produbljuje njihovu kompleksnost tragajući za teološkim određenjem pojmova bogatstva i siromaštva. Osim toga, taj dio ujedno opravdava teološki govor o stvarnosti siromaštva i bogatstva, primjenjujući kriterij vjernosti izvorima vjere i podsjećajući na narav teologije. Konačno, posljednji i ključni dio ovog rada tematizira kontekstualnu uvjerljivost crkvenog/teo-loškog govora o bogatstvu i siromaštvu i stavlja teološki legitimitet takva govora u širi okvir, izlažući ga javnom diskursu pod pretpostavkom da sam legitimitet nije dovoljan. Problematizirajući može li bilo koji govor (uključujući teološki govor) izbjeći ideologiziranje te, ukoliko može, što to znači za teologiju i crkvenu praksu unutar njih samih i u njihovu odnosu prema svijetu, u tom posljednjem dijelu dolazi se do zaključka da kontekstualna uvjerljivost teološkog govora i crkvene prakse nije puki dodatak tome govoru, već naličje njihove legitimnosti, odnosno vjernosti evanđeoskom pozivu.
Članak donosi pregled Weberovih razmatranja o poretku, legitimnosti i karizmi. U prvom dijelu razmatra se sociološki pojam poretka, razlika između marksističkih i funkcionalističkih perspektiva, te ...neka teorijska rješenja (Alexander, Wrong, Elster, Shils). Drugi dio posvećen je Weberovom konceptu legitimnog poretka, gdje se tvrdi kako je taj koncept širi od uobičajene usko političke primjene. Weberov pojam legitimnog (socijalnog) poretka ne treba brkati s legitimnim političkim poretkom, odnosno tipovima legitimne vlasti. U razmatranju tog pojma insistira se na Weberovoj probabilističkoj koncepciji, te njegovom pozivanju na orijentacije, motive i razloge pripisivanja važenja legitimnom poretku. Treći dio bavi se Weberovim pojmom legitimnosti. Kontrastiraju se dva suvremena stajališta: ono Habermasovo, zasnovano na teoriji komunikativnog djelovanja, i ono Luhmannovo, zasnovano na sistemskoj teoriji. Prednost se daje Luhmannovom stajalištu u kojem se naglašava nesrazmjer između rastuće kompleksnosti suvremenih društava i ograničenih resursa individua koje žive u njima. Legitimnost je sistemski a ne psihološki fenomen. Četvrti dio bavi se karizmom – fenomenom lagodno smještenim u historijsku sociologiju religije, ali problematičnim u suvremenoj sociologiji politike i vlasti.
U članku se propituju opći i specifični uzroci porasta siromaštva i nejednakosti u tranzicijskim ekonomijama jugoistočne Europe. Dio tog porasta bio je očekivan i dobrodošao popratni proizvod ...tranzicije, dok dio odražava utjecaj tranzicijom generiranih patologija. U radu se pokazuje da je porast ekonomske nejednakosti, društvene isključenosti i siromaštva u Jugoistočnoj Europi bio relativno veći nego u ostalim europskim tranzicijskim ekonomijama kao što su relativno više i sadašnje razine. Ta se razlika dijelom može objasniti političkom ekonomijom tranzicije u regiji („ortački” kapitalizam), kontingentnostima vezanim uz rat te početnim uvjetima, itd. Tim se specifičnostima do neke mjere mo_e objasniti paradoks visokog subjektivnog siromaštva i pesimizma koji nemaju temelja u realnim kretanjima u ekonomiji. Paradoks ima brojne važne posljedice, među kojima se ističu utjecaj na ekonomski rast, na legitimnost daljnjih reformi te na demokratsku konsolidaciju. Za budućnost reformi u ekonomijama jugoistočne Europe, tvrdi se na kraju, riješiti problem legitimnosti jednako je važno kao što je riješiti pitanje ekonomskog rasta.
U ovom je radu na osnovi klasičnih teorija predstavljena građanska neposlušnost kao poželjni oblik participacije i moralna dužnost građana u civilnom društvu. Prema definiciji građanske neposlušnosti ...protesti moraju biti nenasilni i javni te neposlušni pojedinci moraju prihvaćati sankcije propisane zakonima, s obzirom da cilj neposlušnosti nije anarhija, već pravedni zakoni. Ističe se kako je građanska neposlušnost u demokratskom uređenju opravdana samo u slučaju očevidnog kršenja načela jednake slobode i jednakosti mogućnosti te samo ako se pridržava pravila određenih definicijom. Rad je zaključen preispitivanjem teze da bi se građanski protesti manjine usmjereni ka boljitku zajednice trebali ozakoniti.
Polazeći od empirijskih nalaza o slabljenju veza između političkih stranaka i građana u zapadnoeuropskim demokracijama, autor se pita što se događa sa stranačkim funkcijama demokratske legitimacije ...poretka. Suprotstavljajući dvije interpretacije, jednu o “uzajamnom ubojstvu” političkih stranaka i demokracije i drugu o slabljenju političkih stranaka kao “modernizacijskom” procesu koji ne ugrožava demokratski poredak, autor ispituje mogućnost da se spomenute hipoteze testiraju na primjeru Hrvatske kao nove demokracije. Analiza je pokazala, uza svu opreznost u zaključivanjima kad je riječ o “geografskom seljenju” objašnjenja, da je Hrvatska uvjetno bliža “modernizacijskoj” interpretaciji. Naime, nije pronađeno dovoljno dokaza da su političke stranke kao institucije bitne u razvijanju javne potpore demokratskom sustavu same po sebi. Uloga stranaka kao aktera, tj. u smislu političkih elita s prepoznatljivim odnosom prema demokraciji, u tom je svjetlu puno važnija. Autor upozorava da odumiranje neposredne legitimacijske uloge političkih stranaka u novim demokracijama ne vodi nužno u zaključak o smanjenoj važnosti drugih funkcija političkih stranaka za održavanje demokratskog procesa.
Članak se bavi pitanjem koji oblici izvaninstitucionalnog (kolektivnog) djelovanja u demokratskom društvu mogu pretendirati na status građanske neposlušnosti kao legitimne aktivnosti. Civilni ...neposluh po definiciji je nelegalan akt. Nije li zakonsko pravo kršenja zakona contradictio in adjecto? Pokazuje se da to ovisi o shvaćanju demokracije i razumijevanju naravi civilnog neposluha. U političkoj teoriji demokracije razvijena su dva temeljna pristupa građanskoj neposlušnosti: liberalni i radikalno demokratski. U recentno vrijeme koncipiran je i novi model ‘‘radikalne politike civilnog društva”. U svakom od ovih okvira dopušteni su neki oblici civilnog neposluha, koji se, međutim, različito legitimiraju. Liberali priznaju legitimnost nelegalnog kolektivnog djelovanja samo u slučaju obrane i proširenja individualnih prava, dok se demokrati usmjeruju na obranu i razvitak demokracije, kao osnove legitimnosti građanske neposlušnosti. Predstavljena su temeljna polazišta i ograničenje oba “klasična”pristupa. Model radikalnog civilnog društva nastoji povezati obje tradicije u shvaćanju legitimnosti (kolektivnog) djelovanja u demokratskom društvu, priznajući da ne može biti jednom ostvarene savršene institucionalizacije demokracije. Na kraju postavljene su teze o dvama tipovima izvaninstitucionalnog kolektivnog djelovanja u tranzicijskim procesima hrvatskoga društva i predloženo da se samo jedan od njih može legitimirati u okvirima predstavljenih koncepcija socijalne pravde i demokratske legitimacije.
Autor razmatra koncept rule of law na osnovi funkcionalno logičnog, a ne povijesnog promatranja. To znači da polazi od hipoteze da postoji funkcionalna logika upravljanja socijalnim ponašanjem i ...socijalnim razvojima s pomoću pravnih normi koja, uz neke uvjete, stvara određene institucije. U tom je smislu, priznavanje članova nekog društva kao slobodnih i jednakih temeljna pretpostavka. To, naime, znači da su državna tijela ovlaštena za suvereno djelovanje, ali istovremeno i razvlaštena. Kako bi ovo bilo moguće, sadržajne kvalitete zakona moraju se vrednovati kriterijima racionalnosti i normativnosti. U drugom dijelu teksta izvode se institucionalni uvjeti rule of law. To su: dioba vlasti, pravno vezivanje svih državnih vlasti i neovisnost pravosuđa. U ove funkcionalne elemente treba uključiti i jamstva temeljnih prava. Autor drži da će našu buduću situaciju obilježiti socijalna pluralizacija, potreba za sigurnošću i globalizacija pri istodobnoj individualizaciji. Ovi će procesi zasigurno djelovati i na institucije pravne države.
Polazeći od uvida da taorijske rasprave o globalizaciji uglavnom zahvaćaju ili prenaglašavaju njezine pojedine dimenzije, tekst se usredotočuje na one pristupe koji pokušavaju definirati sam poredak ...globalizacije, ono na čemu ona počiva. Stoga je cjelokupna analiza posvećena koncepciji Antonija Negrija i Michaela Hardta, koja je izazvala posebe odjeke u teorijskim krugovima ne samo zbog Negrijeve autorske osebujnosti nego i zbog toga što je raspravu o globalizaciji pokušala dovesti na sintetičku i radikalnu razinu spoznaje. Njihova se koncepcija temelji na pojmu imperija koji se pred našim očima oblikuje i materijalizira kao poredak globalizacije. Pokazuje se što je imperij, koji su njegovi tradicionalni korijeni, po čemu se on razlikuje od klasičnog imperijalizma, što u njegovu sklopu znače pojmovi suvereniteta, biopolitike, biomoći, legitimnosti, sukoba itd. Razmatra se i pitanje alternative mperijalnom poretku, pri čemu se osobita pozornost poklanja pojmu mnoštva i njegova političkog subjektiviteta.
