Brojna istraživanja u posljednjih desetak godina usmjerena su otkrivanju biološke uloge sustava
krvnih grupa, te su i pokazala veću ili manju povezanost između ABO sustava krvne grupe i nekih ...bolesti, kao
što su kardiovaskularne, gastrointestinalne, tumorske i infektivne. Tromboembolijske bolesti su veliki
javnozdravstveni problem i jedan od vodećih uzroka mortaliteta populacije. Zbog toga je od velikog značenja
utvrditi čimbenike rizika koji su uključeni u razvoj ovih bolesti, kako bi mogli spriječiti nastanak, ponavljanje
trombotičkih epizoda i poboljšati liječenje. Poznato je da nositelji ne-O krvne grupe ABO sustava imaju
povećani trombotički rizik. Razlika između O i ne-O KG je u razini glikoproteina von Willebrand u plazmi koja
je za 25-30% niža kod osoba s O krvnom grupom, u odnosu na ne-O krvne grupe. Smatra se da je to posljedica
izravnog funkcionalnog utjecaja ABO genskog !okusa, ali mehanizam nije razjašnjen.
Cilj istraživanja bio je utvrditi povezanost ABO genotipova i genetičkih protrombotičkih čimbenika
kao genetičkih čimbenika rizika za razvoj tromboze (FV Leiden, protrombin 02021 OA i metilentetrahidrofolat
reduktaza C677T) u hrvatskoj populaciji.
Istraživanjem je obuhvaćeno 164 bolesnika s venskom trombozom, 182 bolesnika s arterijskom trombozom i 303
asimptomatska dobrovoljna davatelja krvi koji su predstavljali kontrolnu skupinu.Genotipizacija na 5 osnovnih
alela i 15 genotipova bila je izvedena pomoću PCR-SSP metode, protrombotičke mutacije nac:injene su pomoću
metoda PCR-SSP, PCR-RFLP i RT-PCR.
Dobiveni rezultati ovog istraživanja pokazuju povećani trombotički rizik kod ne-00 nositelja u odnosu
na 00 nositelje genotipova za razvoj tromboembolijskih bolesti. Utvrđen je veći rizik za obolijevanje od
tromboembolijskih bolesti kod nositelja genotipova 01B/02B/BB i AB/ A2B tj. A i B alela, gdje bolesnici imaju
povećanu rizik za VTE u odnosu na nositelje 00 alela. Kod infarkta miokarda niti jedan ne-00 genotip ne
povećava trombotički rizik. Mutacija FVL u skupini ne-00 nositelja povećava izglede za razvoj venske
tromboze oko 9 puta, za nositelje MTHFR 677TT povećava ih za oko 4 puta, dok mutacija FII 02021 OA kod ne-
00 nositelja kao čimbenik rizika nema značenje. Protrombotički genetički čimbenici niti u jednoj skupini ne
doprinose povećanju rizika za razvoj arterijske tromboembolije, tj. akutnog infarkta miokarda.
Rad predstavlja temelje za istraživanje ABO sustava krvnih grupa kao genetičkog čimbenika rizika za
druge kardiovaskularne bolesti, kao i gastrointestinalne, tumorske i infektivne bolesti.
These decades numerous researches were directed to detection of biological function of blood group systems.
There have been reports on a lower or higher association between ABO blood groups and cardiovascular,
tumour, gastrointestinal, and infectious diseases. Thromboembolic diseases are important public health problem
and one ofleading cause ofpopulation mortality. It is ofutmost importance to identify the risk factors implicated
in the disease development. Most studies performed to date have generally agreed that non-00 blood group
carriers have a higher risk of thrombosis than 00 blood group carriers. Differences between O and non-0
blood groups are in values of glycoprotein von Willebrand factor in plasma which is by 25-30% lower in O
blood group than in non-0 blood group. The hypothesis is that this occurs due to the direct functional impact of
ABO locus; however, the exact mechanism bas not yet been elucidated.
Aim of the study was to assess the association between ABO blood group genotypes and genetic risk
factors for thrombosis (FV Leiden, prothrombin G202 l OA, and methylenetetrahydrofolate reductase C677T
mutations) in the Croatian population. The study included 164 patients with VTE, 182 patients with CAD and
303 asymptomatic blood donors as a control group. Genotyping to 5 common alleles and 15 genotypes was
performed by PCR-SSP and prothrombotic mutations were determined by PCR-SSP, PCR-RFLP and RT-PCR
methods.
The results show higher thrombotic risk for non-00 carriers compared to 00 genotype carriers for the
development of thromboembolic diseases. The strongest association with thrombotic risk was recorded for
OIB/02B/BB andi AB/ A2B; carriers of A and B allele have highest VTE risk than 00 allele carriers. There
was no significant difference between genotypes in the risk of myocardial infarction. FV Leiden increased the
risk of thrombosis 9-fold in the group of non-00 carriers, and fourfold in the group of MTHFR 677TT
carriers, while there was no significant difference in the risk of thrombosis between 00 and non-00 blood
groups associated with prothrombin mutation. There was no contribution of prothrombotic genetic factors to
risk for development of myocardial infarction.
Study represents a basis for research of ABO blood group system as genetic risk factors for other
cardiovascular diseases, as well as gastrointestinal, cancer and infectious diseases.
Kardiovaskularne bolesti su danas vodeći uzročnik pobola i smrti kako u razvijenim zemljama svijeta tako i u
Hrvatskoj. Jedan od potencijalnih čimbenika rizika je postprandijalna ...hipertrigliceridemija. Novija istraživanja
ukazuju da bi postprandijalna hipertrigliceridemija mogla biti povezana s oksidacijskim stresom, sistemskom
upalom i endotelnom disfunkcijom. Ciljevi ovog istraživanja su bili ispitati: učinak kaloričnog obroka na
biokemijske parametre, biljege upale, oksidacijskog stresa i endotelne disfunkcije u skupini zdravih muškaraca;
učestalost -1131T/C polimorfizma APOA5 gena i -250G/A promotorskog polimorfizma gena za jetrenu lipazu u
skupini zdravih muškaraca i bolesnika sa šećernom bolesti tipa 2; povezanost učinka postprandijalne
hipertrigliceridemije na koncentraciju biljega od interesa s ispitivanim polimorfizmima; i povezanost učinka
postprandijalne hipertrigliceridemije na koncentraciju biljega od interesa s demografskim i antropometrijskim
značajkama te anamnestičkim podacima ispitanika.
U istraživanje su uključena 102 zdrava muška dobrovoljca. Svi ispitanici su konzumirali kalorični obrok (823
kcal, 55,5 g masnoće, 34,7 g proteina, 63,9 g ugljikohidrata). Koncentracije glukoze, ukupnog kolesterola,
triglicerida, HDL-kolesterola, LDL-kolesterola, urata, hsCRP-a, TAS-a i ICAM-1 su određene natašte i
postprandijalno, dok je koncentracija HbA1c određena natašte. U uzorcima krvi koji su prikupljeni natašte su
određeni i polimorfizmi ispitivanih gena. U kontrolnu skupinu je uključeno 50 bolesnika sa šećernom bolesti tipa
2 koji nisu konzumirali kalorični obrok i krv im se uzorkovala jedanput za određivanje ispitivanih
polimorfizama.
Koncentracija triglicerida određenih postrandijalno je bila značajno povećana (2,4 (1,9 - 3,3) vs. 1,4 (1,1 - 2,1)
mmol/L, P < 0,001) u skupini ispitanika. Prosječno povećanje koncentracije triglicerida određenih
postprandijalno bilo je 1,0 ± 0,7 mmol/L (65%). Pronađena je značajna razlika u koncentraciji glukoze
(P = 0,017) te u koncentraciji urata, HDL-kolesterola, LDL-kolesterola, TAS-a i ICAM-1 (P < 0,001) određenih
natašte i postprandijalno u skupini ispitanika. Međutim, ove razlike su bile unutar granica analitičke
nepreciznosti. Pozitivna obiteljska anamneza za hipertenziju i akutni infarkt miokarda su bile značajno povezane
s razlikama u koncentraciji triglicerida određenih postprandijalno. Koncentracije drugih biljega nisu bile
značajno promijenjene tri sata nakon obroka. S obzirom na prisutnost ispitivanih polimorfizama APOA5 gena i
gena za jetrenu lipazu, nije pronađena razlika u koncentraciji triglicerida određenih postprandijalno.
Postprandijalna hipertrigliceridemija ne dovodi do promjene u koncentraciji biokemijskih biljega, biljega upale,
oksidacijskog stresa i endotelne disfunkcije. Nadalje, nema razlike u raspodjeli genotipova niti u raspodjeli alela
ispitivanih polimorfizama između skupine zdravih muškaraca i bolesnika sa šećernom bolesti tipa 2. Ispitivani
polimorfizmi nisu povezani s različitom koncentracijom triglicerida, biljega upale, oksidacijskog stresa i
endotelne disfunkcije nakon kaloričnog masnog obroka. Međutim, obiteljska anamneza za hipertenziju i akutni
infarkt miokarda se dovode u vezu sa značajno povećanom koncentracijom triglicerida određenih
postprandijalno.
Cardiovascular disease is now the leading cause of morbidity and mortality both in developed countries of the
world and in Croatia. One of the potential risk factors is postprandial hypertriglyceridemia. Recent studies
suggest that postprandial hypertriglyceridemia may be associated with oxidative stress, systemic inflammation
and endothelial dysfunction. Our aims were to investigate: the effect of high-calorie meal on blood biochemical
parameters, markers of oxidative stress and endothelial dysfunction in healthy male subjects; the frequency of
APOA5 -1131T/C and -250G/A hepatic lipase polymorphisms in healthy subjects and patients with type 2
diabetes mellitus; the association of the effect postprandial hypertriglyceridemia on markers of interest with
investigated polymorphisms; and the association of the effect postprandial hypertriglyceridemia on markers of
interest with demographic and anthropometric characteristics and family history.
This study included 102 healthy male volunteers. All participants consumed a high-calorie meal (823 calories,
55,5 g fat, 34,7 g protein, 63,9 g carbohydrates). Glucose, total cholesterol, triglycerides, HDL-cholesterol, LDLcholesterol,
uric acid, hsCRP, TAS and ICAM-1 were measured at fasting state and postprandially, while HbA1c
was measured at fasting state. APOA5 -1131T/C and -250G/A HL polymorphisms were also determined.
Homogenous group of fifty participants with type 2 diabetes mellitus were recruited into the study. They did not
consume a standardized meal and blood samples were drawn only once for the purpose of determining of genetic
polymorphisms.
Postprandial triglycerides were significantly increased (2,4 (1,9 - 3,3) vs. 1,4 (1,1 - 2,1) mmol/L, P < 0,001) in
study subjects. Average triglyceride increase was 1,0 ± 0,7 mmol/L (65%). Concentration of glucose (P = 0,017),
uric acid, HDL-cholesterol, LDL-cholesterol, TAS and ICAM-1 differed significantly between the fasting state
and postprandial measurements (P < 0,001). However, those differences were within the limits of analytical
imprecision. Family history of hypertension and acute myocardial infarction were associated with higher
postprandial triglyceride concentrations. Other parameters did not change 3 hours after the meal. Triglycerides
response did not differ respective to the APOA5 and HL polymorphisms.
Postprandial hypertriglyceridemia is not associated with increased concentrations of biochemical parameters,
markers of inflammation, oxidative stress and endothelial dysfunction. Moreover, there are no differences in the
genotypes frequency and the allelic frequency of investigated polymorphisms between healthy male subjects and
patients with type 2 diabetes mellitus. Investigated polymorphisms are not associated with differences in
concentration of triglycerides, markers of inflammation, oxidative stress and endothelial dysfunction after a
high-calorie meal. However, family history of hypertension and acute myocardial infraction are associated with
markedly higher postprandial triglycerides.
Uvod. Učestalost i smrtnost od karcinoma debelog crijeva u stalnom je porastu i zato je ova bolest vodeći
zdravstveni problem u svijetu i u Hrvatskoj. Nastaje složenim procesom tijekom kojeg dolazi ...do uzastopnih
promjena u tumor supresorskim genima, onkogenima i genima za popravak krivo sparenih baza. Karcinom
debelog crijeva može se pojaviti sporadično ili kao nasljedni oblik; u oba slučaja radi se o vrlo heterogenoj
skupini zloćudnih tumora. Geni KRAS i BRAF spadaju u skupinu onkogena. Njihovi produkti posreduju u
prijenosu signala od receptora za epidermalni čimbenik rasta (EGFR) na unutarstanične mitogenom aktivirane
protein kinaze (MAPK), te na taj način sudjeluju u kontroli staničnog ciklusa. Najčešće promjene ovih gena su
točkaste mutacije. Događaju se u dobroćudnoj fazi nastanka karcinoma debelog i završnog crijeva i odgovorne
su za klinički značajan rast tumora. Cilj ovog rada je odrediti učestalost i vrstu mutacija gena KRAS i BRAF u
uzorcima karcinoma debelog i završnog crijeva te ispitati da li postoji povezanost mutacija s patohistološkim
pokazateljima lošije prognoze bolesti. Materijali i metode. U istraživanje je uključeno 113 arhivskih uzoraka
(tkiva fiksirana u formalinu i uklopljena u parafin) karcinoma debelog i završnog crijeva osoba koje boluju od te
bolesti, operiranih u razdoblju od 2009. do 2011. godine u KBC-u Zagreb. Za izdvajanje DNA korišteno je 6-10
rezova debljine 10 mikrometara svakog pojedinog tkiva. Sedam najčešćih točkastih mutacija gena KRAS
(p.G12A, p.G12D, p.G12V, p.G12R, p.G12C, p.G12S, p.G13D) određeno je metodom kvantitativnog PCR u
stvarnom vremenu, a jedna mutacija gena BRAF (p.V600E) metodom PCR u stvarnom vremenu uz analizu
krivulje taljenja. Za svakog bolesnika prikupljeni su podaci o dobi, spolu, veličini tumora, histološkom gradusu
tumora, stadiju po Dukes'u, angioinvaziji i smještaju tumora. Usporedba učestalosti mutacija u uzorcima
podijeljenim po skupinama učinjena je Fisherovim testom, statističkom obradom podataka u programu MedCalc
v9.3.2.0. Rezultati. Mutacije gena KRAS dokazane su u 39,8% uzoraka, a najčešće je dokazana mutacija p.G12V
(42,2% uzoraka). Tranzicije i transverzije bile su podjednako zastupljene. Mutacija p.V600E gena BRAF
dokazana je u 8,8% uzoraka i to isključivo u uzorcima s nemutiranim genom KRAS. Učestalost mutacija gena
BRAF bila je viša u loše diferenciranim tumorima i tumorima klasificiranim u stadij bolesti Dukes'C (p = 0,04).
Sve mutacije gena BRAF dokazane su u karcinomima debelog crijeva (p = 0,01). Zaključak. Učestalost mutacija
gena KRAS i BRAF u populaciji bolesnika s karcinomom debelog i završnog crijeva iz Hrvatske nalazi se unutar
granica prijavljene učestalosti istih mutacija u drugim populacijama svijeta. Ističe se visok udio mutacije p.G12V
koja se povezuje s najlošijom prognozom bolesti, što bi se moglo povezati s kontinuirano visokom smrtnošću od
ove bolesti u Hrvatskoj. Viša učestalost mutacija gena BRAF u tumorima lošije prognoze upućuje na njihovu
ulogu u napredovanju bolesti.
Introduction. Incidence and mortality of colorectal cancer are on constant increase and represent one of the
major health problems in the world as well as in Croatia. The development of colon cancer is a multistep process
which involves successive genetic alterations of tumor supressor genes, oncogenes and mismatch repair genes.
Colon cancer can arise as sporadic or familial hereditary colon cancer, representing in both cases a very
heterogeneous group of malignant tumors. KRAS and BRAF genes are oncogenes. Their products mediate and
control cellular responses through mitogen activating protein kinase signal pathway (MAPK), downstream of
epidermal growth factor receptor (EGFR). The most common activating mutations of these oncogenes are point
mutations. They arise early during the development of colorectal cancer and are associated with the clinically
significant tumor growth. The aim of this study was to determine the incidence of KRAS and BRAF gene
mutations in colorectal cancer patients in Croatia and to assess whether they are linked with clinicopathological
features of poor prognosis. Materials and methods. A total of 113 consecutive colorectal cancer patients were
included in this research. They were operated on 2009-2011 period at University Hospital Center Zagreb.
Resected tumor samples were formalin fixed and paraffin embedded and prepared for DNA extraction as four to
six 10-μm sections. Seven common point mutations of KRAS gene (p.G12A, p.G12D, p.G12V, p.G12R, p.G12C,
p.G12S, p.G13D) were identified using quantitative real-time PCR, and the most common mutation of BRAF
gene (p.V600E) was detected using real-time PCR by fluorescence melting curve analysis. Clinical and
pathological data such as age, sex, tumor size, histologic grade, Dukes’stage, angioinvasion and tumor position
were collected for each patient. Differences in clinical and pathological variables between the groups of patients
with and without BRAF and KRAS mutations were analyzed using Fisher exact tests performed using MedCalc
v9.3.2.0. Results. KRAS gene mutations were detected in 39.8% samples, and the most frequent mutation was
p.G12V detected in 42.2% positive samples. Transitions and transversions were equally present. BRAF gene
mutation p.V600E was detected in 8.8% samples, exclusively in tumors without KRAS mutations. Incidence of
BRAF gene mutation was higher in poor differentiated and Dukes'C tumors (p = 0.04). All BRAF gene mutations
were detected in colon cancers (p = 0.01). Conclusion. The incidence of KRAS and BRAF gene mutations in
colorectal cancer patients from Croatia is within commonly accepted limits. High percentage of p.G12V
aggressive mutation can be related to high mortality from colorectal cancer in Croatia. High incidence of BRAF
gene mutations in tumors with poor prognostic markers shows that BRAF mutations play a role in the
progression of this disease.
Istraživana je uloga D-manoze kao antiadhezivne tvari u terapiji nekompliciranih upala
mokraćnog mjehura žena koje nisu trudne. Ukupno je bilo uključeno 308 žena koje su sve u
anamnezi imale ...rekurentne upale mokraćnog mjehura. Na početku ispitivanja imale su akutnu
upalu mokraćnog mjehura za koju su dobile odgovarajuću antibiotsku terapiju. Nakon što je
klinički i bakteriološki potvrđeno izlječenje, podijeljene s4 u tri skupine u kojoj je jedna
skupina žena dobivala kao profilaksu D-manozu, druga skupina nitrofurantoin kao
preporučeni profilaktički antibiotik, a treća skupina nije dobivala profilaksu. Ponovna upala
mokraćnog mjehura unutar 2 mjeseca u skupini koja je uzimala D-manozu, pojavila se kod
14,6 % ispitanica, u kontrolnoj skupini liječenoj nitrofurantoinom kod 20,4 % ispitanica, a u
kontrolnoj skupini bez profilaktičke terapije kod 60,7 % ispitanica. Enzimskom metodom
određena je koncentracija manoze u serumu i mokraći. Profilaktička primjena D-manoze kod
nekompliciranih upala mokraćnog mjehura žena koje pripadaju u rizičnu skupinu za
rekurentnu upalu, jednako je djelotvorna u usporedbi s preporučenim antibiotikom, a značajno
djelotvornija nego bez profilakse. D-manoza je prirodni proizvod, dobro podnošljiv i
netoksičan, a u odnosu na antibiotik izaziva manje popratnih pojava.
Istraživana je uloga D-manoze kao antiadhezivne tvari u terapiji nekompliciranih upala
mokraćnog mjehura žena koje nisu trudne. Ukupno je bilo uključeno 308 žena koje su sve u
anamnezi imale rekurentne upale mokraćnog mjehura. Na početku ispitivanja imale su akutnu
upalu mokraćnog mjehura za koju su dobile odgovarajuću antibiotsku terapiju. Nakon što je
klinički i bakteriološki potvrđeno izlječenje, podijeljene s4 u tri skupine u kojoj je jedna
skupina žena dobivala kao profilaksu D-manozu, druga skupina nitrofurantoin kao
preporučeni profilaktički antibiotik, a treća skupina nije dobivala profilaksu. Ponovna upala
mokraćnog mjehura unutar 2 mjeseca u skupini koja je uzimala D-manozu, pojavila se kod
14,6 % ispitanica, u kontrolnoj skupini liječenoj nitrofurantoinom kod 20,4 % ispitanica, a u
kontrolnoj skupini bez profilaktičke terapije kod 60,7 % ispitanica. Enzimskom metodom
određena je koncentracija manoze u serumu i mokraći. Profilaktička primjena D-manoze kod
nekompliciranih upala mokraćnog mjehura žena koje pripadaju u rizičnu skupinu za
rekurentnu upalu, jednako je djelotvorna u usporedbi s preporučenim antibiotikom, a značajno
djelotvornija nego bez profilakse. D-manoza je prirodni proizvod, dobro podnošljiv i
netoksičan, a u odnosu na antibiotik izaziva manje popratnih pojava.
This research investigates the efficacy of D-mannose as an anti-adhesive substance in the
treatment of uncomplicated urinary bladder infections. Total number that has been included in
this research is 308 female patients, who had, at the start of the study, an acute inflammation
the bladder for which they received appropriate antibiotic therapy. After being clinical and
bacteriological confirmed that they were cured, they were divided into three groups. One
group received D-mannose, the other nitrofurantoin as the recommended prophylactic
antibiotic, and the third was not treated in any way. Repeated inflammation of the urinary
bladder within 2 months in the group which was taking D-mannose appeared in 14,6 %
participants, in the group treated with nitrofurantoin in 20,4 % participants and in the group
without therapy in 60,7 % participants. Using enzymatic method, concentration of mannose in
serum and urine was determined The results show that the contribution of D-mannose in the
prnphylactic use of uncomplicated inflammation of the urinary bladder in women who are in
rhe risk group for recurrent infection is efficient when compared with recommended antibiotic
and more efficient without anything. D-mannose is a natural product, well tolerated and
nontoxic, in relation to the antibiotic it causes fewer side effects.
Kronična opstrukcijska plućna bolest (KOPB) najučestalija je kronična respiracijska bolest s progresivnim tijekom. Temeljni uzroci KOPB-a uključuju pušenje cigareta, čimbenike okoline te gensku ...predispoziciju. Dosadašnje spoznaje o razvoju upale, oksidacijskom stresu i neravnoteži proteaza i antiproteaza nisu dostatne za objašnjenje nastanka i progresije bolesti. Ovo istraživanje pokazalo je da ekstrakt dima cigareta u A549 alveolarnim epitelnim stanicama uzrokuje oksidacijska oštećenja staničnih lipida i proteina, što bi moglo voditi do gubitka važnih funkcija stanice, rezultirajući smrću stanice. Nakupljanje oštećenih proteina u stanicama vodi do aktivacije ER stresnog odgovora u vidu povećanja razine fosforiliranog eIF2α i smanjenja de novo sinteze proteina. Smanjena sinteza proteina vjerojatno pridonosi povećanju koncentracije slobodnih aminokiselina unutar stanica zajedno s razgradnjom proteina oštećenih dimom cigareta putem ubikvitin-proteasomalnog sustava. Iako se ER stresni odgovor obično povezuje s povećanom aktivnosti proteasoma, dim cigareta uzrokuje značajno smanjenje kaspazne, tripsinske i kimotripsinske aktivnosti proteasoma, što ih čini nedovoljno učinkovitima u procesu uklanjanja oštećenih proteina. Kao dio staničnog odgovora na stres dolazi i do porasta ekspresije šaperonskih proteina HSP32 i HSP27, što nismo pokazali i za HSP70. Također dolazi do promjena u MAPK signalnim putovima: značajno raste razina aktivirane p38, ne dolazi do aktivacije ERK, a aktivaciju JNK nismo uspjeli detektirati. Nadalje, rezultati su pokazali da A549 stanice ne sadrže MMP-9, ali pod utjecajem ekstrakta dima cigareta s vremenom u medij pojačano otpuštaju MMP-2, a TIMP-1 otpuštaju u manjoj količini, što bi moglo pridonijeti ukupnoj neravnoteži proteaza i antiproteaza. U bazalnim uvjetima polimorfonuklearni leukociti (PMN) bolesnika s KOPB-om otpuštaju značajno više MMP-9 u odnosu na zdrave kontrole. Stimulacijom PMN zdravih kontrola ekstraktom dima cigareta povećava se otpuštanje MMP-9, dok ista stimulacija u bolesnika s KOPB-om ne izaziva dodatno povećanje visoke razine otpuštanja MMP-9, što dokazuje kroničnu aktivaciju PMN bolesnika i njihovu moguću ulogu u razgradnji izvanstaničnog matriksa u plućima. Sistemska neravnoteža proteaza i antiproteaza u bolesnika s KOPB-om očituje se povećanom koncentracijom MMP-9 u plazmi. Analiza ROC krivulja pokazala je vrlo dobru dijagnostičku točnost za koncentraciju MMP-9, što je čini dobrim biljegom za razlikovanje bolesnika i zdravih osoba. Ispitivanje učestalosti polimorfizama MMP9 gena (-1562 C/T i (CA)n dinukleotidna ponavljanja u promotorskoj regiji te Q279R u egzonu 6) pokazalo je da nema značajnih razlika između bolesnika s KOPB-om i zdravih ispitanika, kao niti povezanosti koncentracije MMP-9 s genotipovima ispitanika. U serumu bolesnika s KOPB-om, kod kojih je dokazana sistemska upala (povećani ukupni leukociti, neutrofili i CRP), nalazimo smanjenu aktivnost DPPIV, proteaze koja bi mogla pridonositi razvoju upale. S obzirom na dokazanu vrlo dobru dijagnostičku točnost, ovaj enzim bi se također mogao koristiti kao učinkovit biokemijski pokazatelj KOPB-a.
Chronic obstructive pulmonary disease (COPD) is the most common chronic respiratory disease with a progressive course. The principal causes of COPD include cigarette smoking, environmental factors and genetic predisposition. Current knowledge about the development of inflammation, oxidative stress and protease-antiprotease imbalance is not sufficient to explain the origin and progression of the disease. In this study we found that cigarette smoke extract causes oxidative damage to cellular lipids and proteins in A549 alveolar epithelial cells, which could lead to the loss of important cell functions, eventually resulting in cell death. The accumulation of damaged proteins in cells leads to the activation of ER stress response in the form of increased levels of phosphorylated eIF2α and reduced de novo protein synthesis. It is likely that reduced protein synthesis contributes to the increase in the level of free amino acids in the cells, together with the degradation of proteins damaged by cigarette smoke inside the ubiquitin-proteasome system. ER stress response is usually associated with increased proteasomal activity; however, cigarette smoke causes a significant reduction in caspase-, trypsin- and chymotrypsin-proteasomal activities, making the proteasome inefficient in the process of removing damaged proteins. As a part of the cellular stress response, we observed an increase in the expression of chaperone proteins HSP32 and HSP27, which was not shown for HSP70. Likewise, we noticed the changes in MAPK signaling pathways: a significant increase in the level of activated p38, no activation of ERK and undetectable activation of JNK. Furthermore, the results showed that A549 cells do not produce MMP-9, but after a while treatment with the cigarette smoke extract increases the release of MMP-2 in the medium and decreases the release of TIMP-1, which probably contributes to the overall protease-antiprotease imbalance. In basal conditions polymorphonuclear leukocytes (PMN) of patients with COPD release significantly much more MMP-9 compared to healthy controls. Stimulation of PMN of healthy controls with cigarette smoke extract increases the release of MMP-9, while in patients with COPD no further increase over the high secretion rate was found, suggesting the chronic activation of PMN of patients with COPD and their possible role in the degradation of extracellular matrix in the lungs. Systemic protease-antiprotease imbalance in plasma of patients with COPD is manifested by increased concentration of MMP-9. ROC curve analysis showed a very good diagnostic accuracy for concentration of MMP-9, making it a good biomarker for distinguishing patients from healthy individuals. Testing the frequency of MMP9 gene polymorphisms (-1562 C/T and (CA)n dinucleotide repeat in the promoter region, and Q279R in exon 6) showed no significant difference between patients with COPD and healthy subjects, and no correlation of MMP-9 concentration with subjects’ genotypes. In sera of patients with COPD, with the observed systemic inflammation (increased total leukocytes, neutrophils and CRP), we found a decrease in activity of DPPIV, a protease that could be contributing to the development of inflammation. As showing a very good diagnostic accuracy, this enzyme could also be used as an effective biochemical marker of COPD.
Okratoksin A (OTA) i citrinin (CTN) su nefrotoksični mikotoksini koji se često zajedno nalaze u žitaricama.
Mehanizam djelovanja OTA nije do kraja istražen, a CTN-a je gotovo u potpunosti nepoznat. ...Zbog zajedničkog
pojavljivanja i pretpostavke da je u mehanizam njihove toksičnosti uključen oksidacijski stres provedena su
istraživanja na muškim odraslim Wistar štakorima koji su danomice oralno tretirani s OTA (125 i 250 μg kg-1 tm
x21), CTN-om (20 mg kg-1 tmx2) i resveratrolom (20 mg kg-1 tmx21). Ciljevi istraživanja bili su utvrditi: izaziva li
tretman CTN-om oksidacijski stres, utječe li tretman s OTA i CTN-om na povećanje oksidacijskog stresa u
pokusnim životinjima te može li tretman antioksidacijskim spojem resveratrolom smanjiti nastanak
oksidacijskog stresa izazvanog djelovanjem OTA i CTN. CTN je uzrokovao smanjenje koncentracije glutationa
(GSH) u plazmi i povećanje intenziteta repa kometa u bubregu. Nađeno je da CTN pojačava učinak OTA
povećanjem koncentracije MDA u plazmi i jetri, a posebice u bubregu gdje se taj učinak smanjuje tretmanom
resveratrolom. Zajedničkim tretmanom s OTA i CTN-om snižava se koncentracija GSH u jetri nakon niže
koncentracije OTA, a u bubregu i mozgu nakon više. Učinak dodatnog tretmana s resveratrolom jest značajno
niža koncentracija GSH nađena samo u bubregu. Budući da je snižena koncentracija GSH primijećena u bubregu
i mozgu pri većoj koncentraciji OTA, učinak na sniženje koncentracije GSH može se pripisati tom mikotoksinu.
Učinak tretmana s OTA i CTN-om nije bio jednoznačan na djelovanje antioksidacijskih enzima. Katalaza je bila
najmanje osjetljiva na djelovanje mikotoksina, a superoksid dismutaza najosjetljivija. Oštećenje DNA mjereno
kometskim testom bilo je izraženo kada su životinje tretirane s oba mikotoksina a intenzitet repa bio je
osjetljiviji parametar oštećenja. Primjena resveratrola nije spriječila oksidacijsko oštećenje DNA.
Ochratoxin A (OTA) and Citrinin (CTN) are nephrotoxic mycotoxins commonly found together in grain. The
toxicity mechanism of OTA has not been fully explained, while the toxicity mechanism of CTN is all but
unknown. Because they commonly appear together in nature and because it is hypothesized that oxidative
stress is somehow included in their toxicity mechanisms, a research was performed on adult male Wistar rats
which were treated daily with OTA (125 i 250 μg kg-1 bm x21), CTN (20 mg kg-1 bmx2) and resveratrol (20 mg
kg-1 bmx21). The goals of the research were to establish whether CTN treatment induces oxidative stress,
whether combined OTA and CTN treatment increases oxidative stress in tested animals and whether treatment
with the antioxidant compound resveratrol can reduce the levels of oxidative stress induced by OTA and CTN.
CTN treatment caused a reduction in glutathione (GSH) concentration levels in plasma samples and an increase
of comet tail length in kidney samples. It has been established that CTN augments the effects of OTA by
increasing malondialdehyde (MDA) concentration levels in plasma and liver tissue and especially in the kidneys
where this effect is reduced by resveratrol treatment. GSH concentration levels are decreased in liver samples
after treatment with both dosages of OTA, while kidney and brain samples display this reduction only after
treatment with the higher dosage. The effect of resveratrol treatment is that a significant reduction in GSH
concentration levels is found only in kidney samples. Since GSH concentration reduction was observed in all
experiments with higher OTA dosages, the effect can be attributed to that mycotoxin. The effect of the
combined OTA and CTN treatment on oxidative enzyme levels is ambiguous. Catalase activity was least
sensitive to the effect of mycotoxins, while superoxide dismutase activity was most sensitive. DNA damage
measured with the comet assay was prominent in animals treated with both mycotoxins with tail intensity
being the better damage indicator. Treatment with resveratrol did not prevent DNA oxidative damage.
Uspješnost postupka izvantjelesne oplodnje (IVF) uvelike ovisi o odgovoru jajnika na kontroliranu stimulaciju
čija se adekvatnost povezuje s prisutnošću polimorfizma 2039G>A u genu za receptor ...folikul stimulirajućeg
hormona (FSHR) kao i bazalnom koncentracijom FSH, luteinizirajućeg hormona (LH), estradioala (E2),
hormona koji stimulira tireoideu (TSH) i prolaktina. Polimorfizam jedne baze (SNP) rezultira zamjenom
asparagina serinom na položaju 680 u FSHR (Asn680/Ser680). Kako bi se pridonijelo rasvjetljavanju korisnosti
ovog polimorfizma u predviđanju odgovora jajnika na kontroliranu stimulaciju , analiziran je genotip 211 žena
podvrgnutih postupku izvantjelesne oplodnje te im je uz hormonski status određeni broj antralnih folikula.
Primjenom odgovarajućih statističkih testova utvrđeno je da genotip za SNP Asn680/Ser680 u genu FSHR nije
dobar prediktor ovarijske rezerve niti odgovora jajnika na kontroliranu stimulaciju, pa se genskim probirom ne
mogu jednoznačno identificirati ispitanice s mogućim lošijim odgovorom na COS. Ipak, nađeno je da
genotipizacija za SNP Asn680/Ser680 ima potencijalnu vrijednost za identifikaciju ispitanica mlađe dobi genotipa
Ser680/Ser680 koje su predisponirane za pojačan odgovor jajnika na kontroliranu stimulaciju. Utvrđeno je također,
da je najbolji neovisan prediktor ovarijske rezerve i odgovora na kontroliranu stimulaciju jajnika (eng. controlled
ovarian stimulation, COS) mjeren prije započinjanja terapije, broj antralnih folikula, a da predikcijski model
formiran na temelju parametara određenih prije početka COS (broj antralnih folikula, dob, indeks tjelesne mase,
bazalne koncentracije FSH, E2 i TSH) zbog svoje dijagnostičke točnosti veće od dijagnostičke točnosti broja
antralnih folikula (AUC 0,89 vs. 0,84) može značajno pridonijeti procjeni odgovora jajnika na kontroliranu
stimulaciju. Koncentracija E2 izmjerena na dan primjene humanog korionskog gonadotropina za stimulaciju
ovulacije uz veliku dijagnostičku točnost (AUC = 0,91) najbolji je neovisni prediktor odgovora na COS.
The successfulness of the in vitro fertilization (IVF) largely depends on the women’s response to the controlled
ovarian stimulation which adequateness has been assumed to be connected to the single nucleotide
polymorphism (SNP) 2039G>A in follicle-stimulating hormone receptor gene, as well as the basal concentration
of follicle –stimulating hormone (FSH), luteinizing hormone (LH), estradiol (E2), thyroid-stimulating hormone
(TSH) and prolactin. With the purpose to contribute to the evaluation of SNP 2039G>A in a prediction of
ovarian response to the controlled stimulation, 211 women undergoing IVF were genotyped. In addition to the
hormonal status determination, the number of antral follicles was estimated. Using appropriate statistical
analyses it was found that genotype of SNP Asn680/Ser680 in FSHR gene is neither a good predictor of ovarian
reserve nor ovarian response to the controlled stimulation. Thus, genetic screening for poor responders to the
controlled ovarian stimulation (COS) is not diagnostically valuable. However, it was found that genotyping of
this SNP could be potentially useful for identification of women of younger age (< 32 years) with Ser680/Ser680
genotype predisposed for hyperresponse to the controlled stimulation. It was also found that the best independent
predictor of ovarian reserve and response to COS determined before the therapy application is antral follicle
count (AFC), while the prediction model formed of the parameters determined before the therapy application
(AFC, age, body mass index, basal concentration of FSH, E2 and TSH) based on higher diagnostic accuracy than
AFC (AUC 0,89 vs. 0,84) could significantly contribute to the prediction of ovarian response to COS. E2
concentration measured on the day of the application of human chorionic gonadotropine for the stimulation of
ovulation with the highest diagnostic accuracy (AUC = 0,91) is the best independent predictor of ovarian
response to the controlled stimulation.
Uspješnost postupka izvantjelesne oplodnje (IVF) uvelike ovisi o odgovoru jajnika na kontroliranu stimulaciju
čija se adekvatnost povezuje s prisutnošću polimorfizma 2039G>A u genu za receptor folikul stimulirajućeg
hormona (FSHR) kao i bazalnom koncentracijom FSH, luteinizirajućeg hormona (LH), estradioala (E2),
hormona koji stimulira tireoideu (TSH) i prolaktina. Polimorfizam jedne baze (SNP) rezultira zamjenom
asparagina serinom na položaju 680 u FSHR (Asn680/Ser680). Kako bi se pridonijelo rasvjetljavanju korisnosti
ovog polimorfizma u predviđanju odgovora jajnika na kontroliranu stimulaciju , analiziran je genotip 211 žena
podvrgnutih postupku izvantjelesne oplodnje te im je uz hormonski status određeni broj antralnih folikula.
Primjenom odgovarajućih statističkih testova utvrđeno je da genotip za SNP Asn680/Ser680 u genu FSHR nije
dobar prediktor ovarijske rezerve niti odgovora jajnika na kontroliranu stimulaciju, pa se genskim probirom ne
mogu jednoznačno identificirati ispitanice s mogućim lošijim odgovorom na COS. Ipak, nađeno je da
genotipizacija za SNP Asn680/Ser680 ima potencijalnu vrijednost za identifikaciju ispitanica mlađe dobi genotipa
Ser680/Ser680 koje su predisponirane za pojačan odgovor jajnika na kontroliranu stimulaciju. Utvrđeno je također,
da je najbolji neovisan prediktor ovarijske rezerve i odgovora na kontroliranu stimulaciju jajnika (eng. controlled
ovarian stimulation, COS) mjeren prije započinjanja terapije, broj antralnih folikula, a da predikcijski model
formiran na temelju parametara određenih prije početka COS (broj antralnih folikula, dob, indeks tjelesne mase,
bazalne koncentracije FSH, E2 i TSH) zbog svoje dijagnostičke točnosti veće od dijagnostičke točnosti broja
antralnih folikula (AUC 0,89 vs. 0,84) može značajno pridonijeti procjeni odgovora jajnika na kontroliranu
stimulaciju. Koncentracija E2 izmjerena na dan primjene humanog korionskog gonadotropina za stimulaciju
ovulacije uz veliku dijagnostičku točnost (AUC = 0,91) najbolji je neovisni prediktor odgovora na COS.
Fabryjeva bolest je X-vezana nasljedna metabolička bolest nakupljanja uzrokovana
smanjenom aktivnošću enzima α-galaktozidaze A. Posljednično tome dolazi do nakupljanja
nerazgrađenog supstrata ...(globotriazilceramida) u endotelnim i glatkim mišićnim stanicama
krvnih žila što dovodi do njihovog oštećenja. Dosadašnji rezultati pokazuju da samo
nakupljeni supstrat nije jedini uzrok kasnijim kliničkim manifestacijama bolesti. Ovo
istraživanje obuhvatilo je određivanje asimetričnog dimetilarginina (ADMA) kao važnog
čimbenika u patologiji promjena endotela krvnih žila u skupini bolesnika s Fabryjevom
bolešću, te koncentracija aminokiselina L-arginina, L-metionina i L-citrulina kao i njihovih
međusobnih omjera s ADMA. Određivanjem koncentracije ADMA u predkliničkoj fazi i za
vrijeme enzimske nadomjesne terapije, željeli smo ispitati da li postoji povezanost genotipa i
fenotipa bolesnika s Fabryjevom bolešću s koncentracijama ADMA u serumu, te procjeniti
moguću klinički primjenu koncentracije ADMA kao novi dijagnostički i prognostički
pokazatelj oštećenja krvnih žila kod bolesnika s Fabryjevom bolesti.
Rezultati pokazuju da ADMA ne može biti pouzdani marker za procjenu stanja bolesnika s
Fabryjevom bolešću. Nadomjestaj L-arginina ili L-citrulina mogao bi biti dodatak ERT kao
prevencija pogoršanja vaskulopatije zbog nedostatka L-arginina i posljedično tome
bioraspoloživosti NO.
Fabry disease is X-linked inherited metabolic storage disease caused by reduced activity of
the enzyme α-galactosidase. Consequently that leads to accumulation of substrate
(globotriaosylceramide) in endothelial and smooth muscle cells of blood vessels and to their
damage. Results so far show that only the accumulated substrate is not the only cause of
subsequent clinical manifestations of disease. This research would include determining
asymmetric dimethylarginine (ADMA) as an important factor in the pathology changes of the
endothelium of blood vessels in the patients group with Fabry disease. By determining the
concentration of ADMA in preclinical phase and during enzyme replacement therapy, we will
examine whether there is an association of genotype and phenotype in patients with Fabry
disease with aDMA concentrations in serum and evaluate the possible clinical application of
the concentration of aDMA as a new diagnostic and prognostic marker of vascular damage in
patients with Fabry disease.
This study provides evidence that ADMA could not be reliable marker of vascular damage in
patients with Fabry disease. Supplementation of L-arginine or L-citrulline could be add on
treatment on ERT as prevention of vascular damage due to reduced biosintheses of L-arginine
and availability of NO.
Cilj ovog istraživanja je bio ispitivati povezanost između upale, oksidacijskog stresa,
antioksidacijskog i mineralnog statusa u bolesnika liječenih hemodijalizom s obzirom na primijenjene
načine ...liječenja. Kliničko značenje sveukupnih međuodnosa između antioksidacijskog sustava obrane,
statusa elemenata u tragovima, upale, oksidacijskog stresa su razmotreni u svrhu odabira primjerenih
postupaka liječenja i hemodijalize.
Stotinu i tri bolesnika liječenih hemodijalizom s potpisanom pisanom privolom (68 muškaraca i 23
žene) su uključeni u kliničko istraživanje. Pedeset i tri bolesnika su intravenski liječeni Ferrlecitom i
eritropoetinom, dok pedeset bolesnika nije primalo Ferrlecit. Trinaest bolesnika nije primalo
antianemike unatrag tri mjeseca. Biokemijski i hematološki pokazatelji su određivani standardnim
harmoniziranim metodama prema smjernicama Hrvatske komore medicinskih biokemičara ili drugim
primjerenim metodama.
Srednjaci koncentracije selena i cinka te aktivnosti pseudokolinesteraze i paraoksonaze su niži od
donje granice referentnog intervala u 103 bolesnika liječenih hemodijalizom. U bolesnika liječenih
Ferrlecitom i eritropoetinom je smanjena aktivnost bakar,cink-superoksid-dismutaze u eritrocitima i
povećana koncentracija feritina u serumu u usporedbi s bolesnicima koji nisu liječeni antianemicima.
Aktivnost serumske superoksid-dismutaze je pozitivno povezana s koncentracijom trovalentnog-netransferinskog
željeza i koncentracijom proteinskih karbonila. Neposredno nakon primjene infuzije
Ferrlecita opažen je porast koncentracije ne-transferinskog željeza i ne-ceruloplazminskog bakra u
serumu s popratnim porastom omjera između dvovalentnog i trovalentnog ne-transferinskog željeza.
Poremećaj metabolizma esencijalnih elemenata u tragovima (nedostatak selena i cinka) s pridruženim
poremećajem antioksidacijskog sustava u eritrocitima (bakar, cink-superoksid-dismutaza) i/ili
antioksidacijskih enzima u plazmi (paraoksonaza) uz pridruženi porast oksidacijskog stresa može
pridonijeti razvoju anemije, upale i pothranjenosti što rezultira aterosklerozom i drugim krvožilnim
komplikacijama u bolesnika liječenih hemodijalizom. Porast aktivnosti serumske superoksiddismutaze
u oksidacijskom stresu predstavlja prilagodbeni odgovor na povećani oksidacijski stres.
The aim of this study was to investigate the relationship between inflammation, oxidative stress,
antioxidative and trace elements status in regard to treatment modalities in hemodialysed patients. The
clinical relevance of overall interrelationships between the antioxidative defense system, trace
elements status, inflammation and oxidative stress is considered for optimizing various therapies and
hemodialysis modalities.
A hundred and three hemodialysed patients with signed informed consent (sixty-eight males and
thirty-five females) were included in this clinical trial. Fifty-three patients underwent intravenous
therapy with Ferrlecit and erythropoietin, whereas fifty patients had no Ferrlecit treatment.
Biochemical and hematological parameters were determined by standard harmonized methods
according to the guidelines of the Croatian Chamber of Medical Biochemists or other appropriate
analytical methods.
Mean selenium and zinc plasma concentration and serum pseudocholinesterase and paraoxonase
activity were below the reference range in 103 hemodialysed patients. Patients treated with Ferrlecit
and erythropoietin had a lower copper, zinc-superoxide dismutase activity in erythrocytes and higher
feritin serum concentration. Thereafter, serum superoxide dismutase activity was positively associated
with ferric non-transferrin iron and protein carbonyls level. An increase of non-transferrin iron and
non-ceruloplasmin copper serum concentration accompanied with a concomitant rise of ratio between
ferrous and ferric non-transferrin iron were observed immediately after Ferrlecit infusion.
Essential trace elements metabolism disbalance (selenium and zinc deficiency), with a concomitant
disbalances of the antioxidant system in erythrocytes (copper, zinc-superoxide dismutase) and/or
antioxidant enzymes in plasma (paraoxonase) in addition to occurrence of oxidative stress may
contribute to anemia, inflammation and undernutrition that result with atherosclerosis and other
vascular complication in hemodialysed patients. An increase of serum superoxide dismutase activity in
oxidative stress represents adaptive response to enhanced oxidative stress.
