Pomak ekološkog diskursa od ekonomskih i tehnoloških prema etičkim aspektima predstavlja novi teorijski i praktični izazov. Ekološki etosi su utemeljeni u kulturama i religijama. U njima etosi ...»stabilno« uređuju život i reguliraju temeljni ekološki odnos: čovjek–priroda.
Članak kritički analizira sociolkulturni kontekst zahtjeva za »svjetskim ekološkim etosom« i prikazuje neke pristupe utemeljenju svjetskog ekološkog etosa: »apstraktni univerzalizam« (minimalni konsenzus), »normativni/kulturni relativizam« i »provincijalistički antropocentrizam«. Međutim, autor zastupa ideju »pluralnog ekološkog etosa« (univerzalno u relativnom), argumentirajući je današnjom realnošću svijeta s nužnošću opstanka raznolikih kultura na Zemlji.
Zahtjev za svjetskim ekološkim etosom nastaje u razvijenom industrijskom društvu kao posljedica (a) globalizacije i (b) ograničenosti njegovog ekonomskog etosa za održiv razvoj i ekološku stabilnost. To opravdava zahtjeve za »svjetskim ekološkim etosom« ali ne bilo kojim niti pod bilo koju cijenu. Svjetski ekološki etos pretpostavlja potrebu traganja za etičkim potencijalima potisnutih kultura i religija.
U radu se razmatraju osnovni pojmovi i problemi glede odnosa etniciteta, konflikta i razvoja. U sklopu teorija etniciteta i modernizacije (i razvoja) daje se pregled petnaestak studija slučaja ...predstavljenih na znanstvenom skupu što ga je UNRISD organizirao u okviru projekta Ethnic Conflict and Development. Na skupu u Dubrovniku su u lipnju 1991. prikazane studije etničkih (manifestnih ili latentnih) konflikata u Belgiji, Burundiji, Etiopiji i Sudanu, Gvajani, Gvatemali, Indiji, Jugoslaviji. Južnoj Africi, Libanonu, Maleziji, Nigeriji, Pakistanu, Senegalu, SSSR-u i Šri Lanki. Premda istraživači nisu imali zadanu shemu prema kojoj bi zaronili u raznolikost pojedinih slučajeva svi su nastojali odrediti osnovne pojmove te opisati uzroke pojavljivanja, uvjete razvoja i širenja te moguće načine rješavanja etničkog konflikta.
Stoga i ovaj rad započinje teorijskim okvirom unutar kojeg se određuju pojmovi: etnička grupa, etnički identitet i konflikt te modernizacija. Osobita pažnja je poklonjena objektivnim (jezik, religija, teritorij, socijalna organizacija, kultura, rasa) i subjektivnim (individualna svijest o pripadanju grupi, internalizacija grupnih vrijednosti i simbola, vjerovanje u zajedničko porijeklo, naslijeđe, osobine i zajedničku sudbinu grupe) čimbenicima etničkog identiteta i postojanja etnije. Etnički konflikt, konzekvencija etničke mobilizacije prikazan je na primjeru pet studija slučaja: pet zemalja (Belgija, Burundija, Gvajana, Jugoslavija i Pakistan) različite prošlosti, različitoga političkog sustava i unutrašnjeg ustrojstva, različitih okolnosti u kojima je konflikt nastajao, pojavio se i različitih načina na koji se rješava(o).
Uvid u konkretne slučajeve ukazuje na to da etnicitet bitno i postojano obilježava ljudsko društvo, a pregled teorijskih pristupa (primordijalistički, kulturalistički, normativistički, marksistički te teorija racionalnog izbora) da nema dovoljno kompleksnog pristupa "etničkom pitanju". Posljednjih se desetljeća prilikom izučavanja etničkog konflikta često koristila modernizacijska paradigma. Predstavljene studije slučaja upućuju na povezanost modernizacije i etničkog fenomena. Općenito bi se moglo reći (uvažavajući mnogobrojne posebnosti): što su institucije civilnog društva razvijenije veća je mogućnost zadobivanja lojalnosti različitih etničkih grupa. Bujanje etničkih konflikata, međutim, pokazuje da suvremene države, bile one moderne ili ne, pokazuju malo razumijevanja za etničke zahtjeve. Stvarni problem etnopolitike nadolazećeg razdoblja bit će, završava ovaj rad zaključkom sa samog skupa, pitanja kako samoodređenja tako i slabljenja države, a to znači nove odgovornosti međunarodnog sustava.
PISMENOST I DJELOVANJE Kalanj, Rade
Socijalna ekologija,
07/1996, Letnik:
5, Številka:
3
Paper
Odprti dostop
Tekst se bavi problemom pismenosti iz perspektive njegove kompleksifikacije u doba nepreglednog informacijsko–komunikacijskog simbolizma, kako bi se na kraju dospjelo do problema ekološke pismenosti. ...Polazeći od Augustinove referencije o povučenoj individualnosti i duhovnosti pismena čovjeka, obrazlaže se novovjekovno i moderno preusmjerenje koje će individualnu duhovnost preobraziti u objektiviziranu moć. Razvoj pismenosti, u tom kontekstu, ima linearan karakter, što se pokazuje od same pojave pismenosti, preko kasnijih tehnoloških ekstenzija u »Gutembergovoj galaksiji«, do razdoblja elektronske medijatizacije. ^etiri bitna trenda, u doba kasne modernosti, sukonstituiraju razvoj pismenosti: demokracija pred izazovom »masovnog društva«, posvemašnja informatizacija, treća tehnološka revolucija i ekološko dimenzioniranje razvoja. Ekološku pismenost valja, dakle, promatrati iz te kompleksne optike, a prije svega iz ugla refleksivne modernizacije. Rast društvene refleksivnosti istodobno je i rast ekološke pismenosti. Ona od suvremenog čovjeka zahtijeva znanje kako bi mogao djelovati na ono što je svojim znanjem stvorio.
Autor iznosi tezu da za moderni model društvene preobrazbe nije karakteristična ekspanzija racionalnosti. Naprotiv, moderni model traga za mogućnošću određivanja neposrednog života kao središnje ...društvene realnosti. Iz te odluke proizlazi razmjerno konzistentan program rekonstrukcije »oslobođenog života«, u rasponu od nove predodžbe o znanju, gdje predracionalne sinteze imaju istu vrijednost koju imaju i racionalne, nove predodžbe o ljubavi do nove koncepcije stroja. U društvenoj zbilji suvremenog društva, međutim, primjena toga modela prožimlje se i sudara s primjenom modela preobrazbe podrijetlom iz predmodernog razdoblja ili iz razdoblja prosvjećenosti. U tom je modelu središnja figura realnosti racionalni akter. Ta dva modela, dakle, funkcioniraju kao oprečni i komplementarni. Post/moderno razdoblje specifično je po tome što se u njemu događaji »dvostruko kodiraju« s obzirom na oba spomenuta modela. Autor drži da je baš ta činjenica dvostrukog kodiranja stvarno uporište ekologijske kritike.
Autor prvo prikazuje njemačke znanstvene institucije koje se bave poviješću Istočne ili Jugoistočne Europe u sklopu koje se istražuje i hrvatska povijest. Potom upućuje na vodeće istraživače te ...prikazuje osnovne teze dvaju temeljnih radova njemačke historiografije o nacionalnim identitetima u Dalmaciji. Naglasak je na istraživačkom postupku i “alatima” kojima su se koristili. Autor misli da treba razviti interdisciplinarni pristup u historiografskim, politologijskim i sociologijskim istraživanjima procesa oblikovanja hrvatskoga nacionalnog identiteta ali i ostalih nacionalnih identiteta te drugih modernizacijskih procesa u Dalmaciji.
