U radu se opisuju fonološke i morfonološke značajke mjesnoga govora Pagubica koji pripada buzetskomu dijalektu čakavskoga narječja. Jezična je analiza pokazala da govor Pagubica pripada tzv. rubnim ...govorima jer ima mnogo zajedničkih jezičnih značajki s ekavskim govorima pazinskoga areala, s kojima graniči. Također je utvrđeno koje jezične značajke povezuju istraženi govor s buzetskim dijalektom, a koje sa sjevernočakavskim.
U radu se iznose fonološke i morfonološke značajke mjesnoga govora Paladina u Istri. Taj je govor dosad neistražen, a pripada buzetskomu ili gornjomiranskomu dijalektu čakavskoga narječja. Utvrđeno ...je koje su fonološke značajke općečakavske, a koje su karakteristične za buzetski dijalekt. Rezultati istraživanja pokazali su da je konsonantizam čakavskoga tipa, kao i u ostalim dijelovima toga dijalekta, a što se tiče akcentuacije, tonske i kvantitativne su opreke izgubljene.
Južni su labinski govori podskupina labinske skupine govora koja je dijelom središnjega istarskog poddijalekta ekavskoga dijalekta čakavskoga narječja. U radu se donosi prikaz osnovnih značajki ...morfološkoga sustava ove podskupine govora koju čini ukupno osamnaest mjesnih govora. Podatci su prikupljeni terenskim istraživanjem, a opis morfološkoga sustava uključuje analizu promjenjivih vrsta riječi: deklinaciju imenica, pridjeva, zamjenica i brojeva te konjugaciju glagola. Osim prikaza načina tvorbe pojedinih oblika promjenjivih riječi, donosi se i osvrt na morfonološke alternacije u oblicima u kojima su one zabilježene.
U članku je opisan mjesni govor porečke Nove Vasi na fonološkoj i morfonološkoj razini. Analiza jezičnoga korpusa, prikupljenog terenskim istraživanjem, potvrdila je višeslojnu strukturiranost ...mjesnoga govora, karakterističnu za doseljeničke govore iz južnih provenijencija u Istru.
U radu se donose fonološke i neke morfonološke značajke mjesnoga govora Oslića u Istri koji je dosad neistražen. Riječ je o čakavskome govoru buzetskoga ili gornjomiranskoga dijalekta, a smješten je ...na jugu spomenutoga dijalekta. Zbog svojega geografskog položaja, ovaj govor sadrži više čakavskih crta od ostalih dijelova buzetskoga dijalekta, a to se najbolje očituje u leksiku i akcentuaciji. U ostalim je dijelovima prisutno puno više elemenata iz slovenskoga jezika.
U radu se prikazuju fonološke, morfonološke, morfološke i sintaktičke značajke govora Mrkoči u središnjoj Istri. Riječ je o ikavsko-ekavskome govoru koji se prostire između ekavskih žminjskih govora ...na zapadu, ikavsko-ekavskih ceranskih na jugu, ikavskih barbanskih na jugoistoku i ikavsko-ekavskih čepićkih na istoku. Usporedbom sa susjednim čepićkim govorima s jedne strane i ceranskim s druge utvrđeno je da se više podudaraju s ceranskim, s kojima dijele gotovo sve jezične crte, dok između mrkočkoga idioma i čepićkih govora ima puno razlika i na fonološkoj i na morfološkoj razini. Stoga se zaključuje da se govor Mrkoči teritorijalno nastavlja na čepićke govore, ali ne i jezično jer ne pripadaju istomu jezičnom tipu. Opisom jezičnih značajki utvrđeno je da, prema podjeli Dalibora Brozovića, govor pripada srednjočakavskomu ili ikavsko-ekavskomu dijalektu, a prema podjeli Ive Lukežić, kontinuira rubni poddijalekt unutar sustava ikavsko-ekavskoga dijalekta.
U radu se na temelju pretrage oblika u internetskom korpusu hrWaC dokumentira naknadni prijeglas, odnosno smjena o > e kod imenica a-promjene muškog roda na završno s t z u oblicima instrumentala ...jednine i duge množine. S jedne strane, pokazuje se da je prijeglas vrlo raširen u sufiksu duge množine iza glasova s i t te u manjoj mjeri iza glasa z. S druge strane, ista je pojava slabo raširena u instrumentalu jednine iza sva tri glasa, s iznimkom nekoliko imenica na t kod kojih se preglašeni nastavak -em proširio analogijom prema obliku putem. Navedeni se podatci istovremeno upotrebljavaju kako bi se pokazalo da u hrvatskom jeziku postoji izraženo neslaganje pri provođenju prijeglasa između nastavka instrumentala jednine i sufiksa duge množine kod im. m. roda a-promjene. Konkretno, povezuje se gore iznesena činjenica da se preglašeni nastavak instrumentala jednine ne širi na nepalatalne okoline, odnosno ne sudjeluje u naknadnom prijeglasu, s otprije poznatom činjenicom da se kod imenica na palatal muškog roda u instrumentalu jednine prijeglas provodi uz brojne iznimke i nedosljednosti. Nasuprot tome, preglašeni sufiks duge množine čest je kod imenica na s i t, a istovremeno se vrlo dosljedno pojavljuje kod imenica na palatal, odnosno imenice m. roda u toj su morfološkoj okolini daleko manje podložne širenju nepreglašenog lika sufiksa duge množine.
U članku se analizira pravopis i fonologija hrvatskih crkvenoslavenskih (hcsl.) alternacija u kojima je nepalatalna alternanta jedan od labijala, a palatalna je alternanta labijal i epentetski l. ...Metoda opisa tih alternacija je usporedba s odgovarajućim alternacijama u staroslavenskim (stsl.) kanonskim tekstovima. Građa za proučavanje pravopisa i fonologije tih alternacija u ovom radu su u prvom redu glagolski oblici prezentske paradigme. U pogledu jotacije labijala na kraju morfema situacija u stsl. tekstovima nije bila homogena. Na tom položaju u bugarskom i makedonskom epentetski l se postupno gubio u 11. stoljeću,
što odražavaju stsl. tekstovi. Podaci stsl. spomenika jasno pokazuju da je povremeno ili često ispuštanje epentetskog l bilo osobitost jezika stsl. tekstova. Zapadni južnoslavenski jezici (a to znači i starohrvatskočakavski govor) čuvaju epentetski l i unutar morfema, i na granici morfema, stoga bi zanimljivo bilo istražiti je li se ta stsl. pojava (tj. ispuštanje epentetskog l) pri prepisivanju predložaka barem u nekoj mjeri odrazila u hcsl. tekstovima.
Analiza ukupne građe osnova na labijale potvrdila je jednu razliku hcsl. konjugacijske morfonologije od staroslavenske: dosljedno čuvanje epentetskog l na kraju korijenskog morfema. U analiziranoj hcsl. građi glagolske osnove ne pokazuju nikakvo kolebanje u pojavljivanju epentetskog l. Građa hcsl. prezentskih oblika pokazuje da se epentetski l bilježi u 100% slučajeva. Među mnogobrojnim potvrdama prezentskih oblika u kartoteci postoji samo jedna potvrda gdje je slovo l izostalo: na iznimnu rijetkost upućuje oblik 3. lica mn. ras’sipût’ u Drugom novljanskom brevijaru (uz očekivano rasiplût BrVO i na drugom mjestu u BrN2). Takav je oblik mogao nastati ili pod utjecajem čakavskoga govora, ili je to relikt koji čuva obilježja bugarsko-makedonskog (ili moravskog) porijekla jednog od davnih predložaka teksta Drugoga novljanskog brevijara.)
Čuvanje epentetskog l osobitost je hcsl. jezika po kojoj se on razlikuje i od stanja u stsl. jeziku, i od starohrvatskočakavskoga govora u kojem se u 14. i 15. stoljeću već postupno uspostavljao novi morfonološki model prema kojem je u prezentskoj paradigmi 1. i 2. razreda uopće nestajalo variranje osnove zbog prodiranja gramatičkog morfema 1. lica jd. -m, a time i generalizacije osnove. Hcsl. stanje u ovom pitanju odgovara prastaroslavenskom stanju.
Kao jednu pojedinost valja istaknuti da u hcsl. u građi AMG êzviti nalazimo alternaciju zv ~ zvĺ (part. pret. pas. êz’vlena), a o toj je alternaciji upravo na primjeru tog stsl. AMG André Vaillant pisao da je ona u stsl. jeziku izgubljena, i da u stsl. tekstovima postoje samo primjeri bez epentetskog l. Očuvanje te alternacije u hcsl. tekstovima također je jedna arhaična crta koja odgovara starijem stanju od staroslavenskoga, tj. prastaroslavenskom.
PDF
