Članak daje pregled uloge Natka Nodila u narodnom preporodu u Dalmaciji gdje se i njegova Stara vjera Srba i Hrvata (1885. – 1890.) može promatrati u kontekstu političkoga programa ujedinjenja ...Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Naime, naslov njegove studije ujedno pokazuje i njegov politički program kao narodnjaka, smatrajući da uži cilj hrvatskoga narodnoga preporoda u Dalmaciji mora biti sloga Hrvata i Srba (usp. Ravlić 1969a: 259). U članku »Tko o svadbi, tko o bradvi« Nodilo je otvorio polemiku protiv nametnutoga naziva slavo-dalmatinski jezik što su ga predložile austrijske vlasti i dalmatinska vlada u najavljenom Rječniku i Gramatici te se konceptom približavanja Srba i Hrvata, preko »stare vjere« Srba i Hrvata, Nodilo suprotstavljao konceptu slavo-dalmatinskoga jezika.
Danas se u školskim udžbenicima navodi da je Josip Runjanin jedan od značajnih ilirskih skladatelja koji je uglazbio hrvatsku himnu. Međutim, taj podatak, kao i podaci o njegovom skladateljskom ...doprinosu, puni su različitih kontroverzi koje se rijetko spominju u široj javnosti. Ovaj rad istražuje te kontroverze s posebnim osvrtom na pitanja akademske čestitosti i politike koji su doveli do konstrukcije lika i djela Josipa Runjanina koja je danas prisutna u javnosti i njihove reperkusije u budućnosti.
U tekstu se prikazuje povijest književnohistoriografskih pregleda razdoblja hrvatskoga narodnog preporoda koji uključuju i reference na tzv. »pripremno preporodno razdoblje«. Zaključuje se da potonje ...nije bilo samo vrijeme političkoga pripremanja preporoda, nego i razdoblje aktivne tranzicije u modernu hrvatsku književnu kulturu. Ta tranzicija ne pretpostavlja oštri rez od prošlosti od koje se sam preporod deklarativno htio odvojiti, nego je preporod u svojoj neposrednoj prošlosti nastajao, a dio nje zadržao je u sebi, prenoseći je u budućnost.
Ovim se radom želi ukazati na doprinos Adama Filipovića (Velika Kopanica, 1792. – Gorjani kraj Đakova, 1871.) sveukupnoj regionalnoj, ali i nacionalnoj književnoj i kulturnoj povijesti, polazeći ...ponajprije od kulturološke funkcije književnih i inih priloga koje nalazimo u sadržaju narodnih kalendara sačuvanih u Muzeju Slavonije u Osijeku. Upravo su publikacije ovoga tipa bile prostorima snažnog prosvjetiteljskog djelovanja, ostajući pouzdanim znakom kontinuiteta brige za razvoj duha velikoga dijela hrvatskog naroda, posebice orijentiranih spram regionalnih prostora.
Polazeći od kratkoga kulturološkog uvida u sociokulturni i književni kontekst, donosimo književnoistraživački uvid u tekstove Filipovićeve autorske i uredničke provenijencije iz pet izabranih godišta kalendara očuvanih u Zbirci kalendara Muzeja Slavonije u Osijeku.
Napisana prije 85 godina, monografija Antuna Barca Hrvatska književna kritika iz 1938. još je uvijek relevantno djelo za upoznavanje početaka i razvoja povijesti nacionalne književnokritičke prakse ...od hrvatskoga narodnog preporoda do završetka moderne. Povjesničari hrvatske književnosti nakon Barca, sve do danas, nisu se bitno odmaknuli od Barčeva opisa. Pojedinačnih studija o kritičarima i njihovim postupcima/dosezima ne manjka, ali za faktografski sustavnu i metodološki dosljednu sintezu o hrvatskoj književnoj kritici hrvatska znanost o književnosti očito nije spremna. U tome smislu stručni se »preporod« još niti ne nazire, a Barčeva knjiga i dalje stoji kao usamljeni spomenik uzornoga filologa i književnoga povjesničara.
U radu se polazi od potrebe za suvremenim i depoetiziranim pristupom povijesnoj ulozi Ljudevita Gaja u obrazovnom sustavu na tragu teza iznesenih u drami Tihomila Maštrovića Pjesnikova kob. Povijesna ...gluma u osam slika s prologom i epilogom. Maštrović u prvi plan postavlja Petra Preradovića i njegovu tragičnu sudbinu, no jasno je da dobro poznaje rad i ostalih sudionika preporoda. Stavljanjem u suodnos epizodnih likova Gaja i Kuzmanića, autor zapravo jukstaponira pojmove jugoslavenstva i hrvatstva. Sukob ilirizma i kroatizma kao paralelne dramske radnje otvara prostor za izravno kritičko promišljanje i o Gajevu konvertitstvu koje je naznačio još Tito Strozzi 1933. godine u nikad postavljenoj drami Gaj: dramska kronika hrvatskog preporoda u šest slika s epilogom. Maštrović nastavlja što je Strozzi započeo, a to je potreba za revalorizacijom Gajeve uloge u preporodnom pokretu, a s time u vezi, i za revizijom afirmativnoga stava o Gaju kao neupitnom vođi preporoda, koji do danas prevladava u javnom diskursu, ali i u nastavnom programu. U skladu s iznesenim tezama, razmatra se mogućnost interdisciplinarnoga pristupa temi narodnoga preporoda kao i mogućnost unošenja kritičkoga očišta u razmatranju razdoblja, ali i ključnih sudionika koji su sudjelovali u formiranju hrvatskoga jezika, a time i nacionalnoga identiteta.
Kod Petra u gostima Jakupec Zvonar, Valerija; Presečan, Petra; Šestanj, Jasminka
Poučavanje povijesti
2, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
U članku je prikazana izvanučionička nastava u Interpretacijskom centru Kuća Petra Preradovića u Grabrovnici tijekom koje su obrađene povijesne teme Preporodno doba, Vojna krajina i Hrvatska u 19. ...stoljeću – borba za hrvatski jezik. Naglasak je stavljen na integrativno učenje pri čemu veliku ulogu igra aktivnost učenika. U nastavi orijentiranoj na djelovanje učenik i nastavnik pokušavaju surađivati i učiti. Učenici prolaze kroz multimedijski prostor Kuće i istražuju o životu i radu Petra Preradovića kroz film o njegovom životu, različite igre, holograme, VR naočale. Naglasak je stavljen na zavičajnu povijest i važnost izvanučioničke nastave u obrazovnom procesu.
Rad je pisan u povodu 170. obljetnice ilirskoga preporoda, središnjega, najdjelotvornijega razdoblja hrvatskoga narodnoga preporoda. Raspravlja se o njegovu mjestu u tadašnjim europskim kretanjima, o ...razlozima za ilirskim imenom, o jeziku kao glavnom identifikacijskom sredstvu u nacionalnoj integraciji, o jezikoslovnoj djelatnosti, iznose se jezikoslovni protudokazi nekim neutemeljenim mišljenjima u slavistici o tom vremenu i o današnjoj standardnojezičnoj situaciji na novoštokavskom prostoru. Jezičnim se podacima o novoštokavskim tipičnim obilježjima u pretpreporodnim književnim i jezikoslovnim djelima dokazuje da su novoštokavski temelji hrvatskoga standardnoga jezika položeni prije 19. st., da su hrvatski jezikoslovci 30-ih godina 19. st. prihvatili takav izbor potpuno samostalno i da je bečki književni dogovor ostao samo mrtvo slovo na papiru.
Autor je raspravu pod tim naslovom napisao 1988. godine za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije. Međutim, u toj enciklopediji tada nije objavljena. Nakon 20 godina, tek je sada objavljuje. U prvom ...dijelu ovog priloga govori o razlozima zašto je tada prekinuo suradnju u pripremi te enciklopedije i zašto je povukao tu raspravu. Nasuprot tvrdnji, koja je prevladavala u historiografiji, da su hrvatski preporoditelji zastupali "jugoslavensku nacionalnu ideju" i da je već ideologija hrvatskog preporodnog pokreta pod ilirskim imenom sadržavala "južnoslavensku nacionalnu ideju", tj. "misao o južnim Slavenima kao jednoj naciji", da su dakle težili postizanju jugoslavenske "nacionalne" i unitarne države, autor je tada zastupao gledište da su se hrvatski narodnjaci političari već za ilirskog pokreta, a napose za revolucije 1848./49. godine, posve jasno opredijelili za hrvatski nacionalni program, dakle za izgradnju moderne hrvatske nacije, da su, sukladno tome, prihvatili južnoslavensko-austrijski politički program. A to je program o preuređenju Habsburške monarhije u srednjoeuropsku konfederaciju unutar koje bi postigli ujedinjenu Hrvatsku i potpunu nacionalnu samostalnost. Na drugoj strani, Srbija je zagovarala južnoslavensko-balkanski program, koji je uskladila sa srpskim nacionalnim programom. A to su dva različita politička programa i dva različita cilja. Stoga je zaključio da u 19. stoljeća nije bilo izgleda da dođe do pomirenja tih dvaju programa i da nastane nezavisna "nacionala" država koja bi obuhvatila sve južne Slavene. Zbog tih stavova, autora su tada napali u javnosti. Nakon ovog rada, autor će objaviti kritičnu raspravu o tim složenim povijesnim pojavama.
