Jakov Volčić (1815.–1888.), svećenik i istarski narodni preporoditelj, istakao se i prikupljanjem usmenog književnog stvaralaštva u Istri i Liburniji. Tako je zabilježio i niz usmenih pjesama koje je ...čuo u Lovranu. Mnoge od njih objavljene su u časopisima, a potom i tiskane u zbirci Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i na Kvarnerskih otocih 1880. godine. U ovome radu prikazuju se upravo Volčićeve pjesme koje su zabilježene u Lovranu. Analizira se njihov tematsko‑motivski, idejni, formalni i kontekstualni sloj s ciljem njihove valorizacije, ali i s intencijom proširivanja saznanja o lovranskome književnoumjetničkome mozaiku.
Prikaz knjiga dr. o. Karla Kosora:
1. Drniš pod Venecijom, Split, 1975;
2. Drniš u ogledalu tiska za narodnog preporoda u Dalmaciji (1860—1921), Split, 1976.
Tema uspostave modernih glazbenih institucija izazov je za novu perspektivu transformacijskih procesa u multinacionalnoj Austriji. Kraljevina Češka (Böhmen) primjer je dvojezične zemlje u kojoj se ...prilično uspješno provela modernizacija glazbenog obrazovanja, a ujedno i razvoj češkog nacionalnog pokreta, uključujući izgradnju kulturnih institucija građanskih udruga. Ti su se procesi odvijali načelno mirnim putem bez revolucija, u međusobnoj suradnji različitih slojeva društva. Od velike je važnosti bilo dugotrajno nastojanje da se postigne konsenzus između Čeha i Nijemaca, aristokracije i buržoazije, češkog narodnog predstavništva i austrijske države. Međutim, taj se konsenzus tijekom 19. stoljeća narušio zaoštravanjem nacionalizma s obiju strana, a nakon obaju svjetskih ratova u 20. stoljeću odbacio se i retroaktivno negirao u interpretaciji nacionalne kulturne povijesti. Stoga se u češkoj glazbenoj historiografi ji čvrsto ustalilo tumačenje češkog jezičnog i kulturnog preporoda kao nacionalne i socijalne borbe. Studija se fokusira na pojavu modernih glazbenih institucija kao priču o transformacijama, ali i na problematiku različitih koncepata češkog narodnog preporoda. Predmet su interesa procesi uspostave glazbenih institucija, modeli njihove interakcije i nastojanje da se ostvari međusobna komunikacija novonastalih nacionalnih kultura Austrije.
Provider: - Institution: University of Rijeka. Faculty of Humanities and Social Sciences. Department of Croatian Language and Literature. - Data provided by Europeana Collections- U radu se s aspekta ...književne povijesti i književne kritike analizira cjelokupno književno djelo Viktora Cara Emina (Kraj, 1870. Opatija, 1963.), pisca koji se u hrvatskoj književnosti javlja u periodu narodnoga preporoda u Istri i književno djeluje sve do kraja pedesetih godina ovoga stoljeća, objavivši 11 romana, oko 140 pripovijetki i tri drame. Književni je opus V. Cara Emina podijeljen u tri stvaralačka razdoblja. U prvome stvaralačkome periodu (1888. 1917.) Car progovara o aktualnim problemima Hrvata u Istri, zalažući se za očuvanje nacionalnog identiteta. Pripovijetke su grupirane u nekoliko tematskih krugova: o isluženim mornarima, o narodnim učiteljima te o osobama s društvenih margina. Desetak najboljih pripovijetki iz toga razdoblja objavljeno je u zbirci Starci (1917.). Kroz galeriju gubitnika autor daje sliku kraja od Rijeke do Brseča, gdje se odvijaju radnje svih njegovih djela. Objavio je i trilogiju istarskih romana: Pusto ognjište (1900.), Usahlo vrelo (1903.) i Iza plime (1913.), među kojima se kvalitetom izdvaja roman Iza plime, a tu je i roman Nove borbe (1908.) te drama Zimsko sunce (1903.). Drugi je period (1918.-1941/45.) Careve književne djelatnosti također vrlo plodan, tematski se nastavlja na prethodni, a novina su povijesni romani Presječeni puti (1938.) i Suor Aurora Veronika (1940.). Romani sa suvremenom tematikom (Naša Mare, 1931., Među dva ognjišta, 1934., Vitez mora, 1939.) ne ističu se ni sadržajem niti obradom građe. Car ostaje tendenciozno-utilitarističko-didaktički orijentiran, s nemogućnošću odmaka od problema koji pritišću njegovu Istru. Napisao je i dramu Vicencica (1934.) koja je najbolja među njegovim dramskim uradcima. Treći period (1946.-1963.) obilježen je Danuncijadom romansiranom kronisterijom riječke tragikomedije 1919-1921 i Carevim iskorakom iz tradicijskog. Odlikuje se modernim pristupom i pripovjedačkim postupcima i svojevrstan je žanrovski novum. U tom je periodu značajna i Careva autobiografska proza, naročito Autobiografija (1949.) i Dnevnik (1951.). Ukupna je Careva zasluga što je tijekom 70 godina svoga stvaralaštva uveo u književnost likove primoraca - Istrana i Riječana, te upozoravao na egzistencijalne probleme toga kraja. Smatramo ga regionalnim piscem i asinkronom književnom pojavom u odnosu na dominantne književne tjekove u hrvatskoj književnosti, ali ne anakronim književnikom.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
