U ovom članku razmišlja autor o Očenašu, molitvi Gospodnjoj, koju nam je
sam Isus ostavio u baštinu. Ako se ta pouzdana, ispravna, sređena, pobožna i ponizna
molitva iskreno moli i živi, ona je ...siguran put prema svetosti. Polazeći od te činjenice,
autor najprije govori o Očenašu općenito, dolazeći pritom do zaključka da je molitva
Gospodnja srž i sažetak cijeloga evanđelja. U njoj je sadržano sve što bi kršćani trebali
vjerovati i živjeti. To postaje očitije u drugom dijelu u kojem autor razmišlja o svakoj
od sedam prošnji od koje se sastoji Očenaš u Matejevu evanđelju. Iako i evanđelist Luka
donosi tekst Očenaša, ali s pet zaziva, on se opredijelio za Matejevu verziju jer je kod
Mateja Očenaš, kao i cijelo njegovo evanđelje, moralno orijentirano. Nakon razmišljanja
o svakoj pojedinoj prošnji, autor dolazi do nekih uvida i zaključaka: Očenaš je teološki
bremenita, veoma zahtjevna ali i opasna molitva. On nam može poslužiti kao obrazac
za temeljiti ispit savjesti. Budući da je Očenaš prevažan za naše zdravo moralnoduhovno
življenje te da je veoma učinkovit kod nebeskog Oca, za taj neprocjenjivi dar
trebamo uvijek Isusu zahvaljivati. A najbolja zahvala jest upravo pobožno moljenje
Očenaša.
U članku se razmatra odnos Vetranovićeve Pjesance vrhu očenaša prema prototekstu — Očenašu, pri čemu se opisuje na koji se način molitva amplificira te kako postaje lirskom religioznom pjesmom. ...Međutim, budući da se u parafrazi, osim različitih teoloških i vjerskih pitanja, tematiziraju i svjetovna, aktualna zbivanja (pojava protestantizma, turska osvajanja, različite društvene anomalije poput korupcije i sl.), nerijetko u polemičkome tonu, zaključuje se da pjesma uvelike nadilazi granice molitve, s jedne strane, i granice lirske religiozne pjesme, s druge strane. Tako se pokazuje da je parafraza Očenaša u znatnijoj mjeri obilježena pripadnošću Vetranovićevoj autorskoj poetici nego poetici onodobne religiozne lirske pjesme.
Obično se podrazumijeva da kršćanin mora, ili bar treba, uvijek oprostiti. Novozavjetni tekstovi na koje se pritom, u takvom shvaćanju, može pozivati doživljavaju se kao legalistička zapovijed ili ...kao teška moralna obveza. Takvo pojednostavljeno tumačenje novozavjetnih tekstova nerijetko dovodi do teških pastoralnih situacija u kojima zahtjev upućen žrtvi da oprosti rađa novim povredama kod žrtve. U ovom se članku po prvi put na jednom mjestu identificiraju novozavjetna mjesta koja se mogu razumjeti kao nametanje obveze opraštanja, te se analizira njihov kontekst i poruku, i potom donosi zaključak da opraštanje ne ovisi samo o dobroj volji, da ono nije Isusova formalna zapovijed i da nije čak ni moralni imperativ o kojem nužno ovisi spasenje, nego je isključivo pastoralni poticaj. Time se potiče suvremene pastoralne djelatnike na brižljiviji govor kojim će afirmirati stvarnost oproštenja kao slobodan dar koji se ne može iznuditi ili nametnuti, i za kojega se stoga treba pozornije pripremiti da ne bude moralizirajući nego motivacijski i odgojni, prema Isusovu primjeru.
Ovaj članak je dio jednog šireg istraživačkog projekta, a to je
egzegetsko tumačenje Očenaša. U ovom prvom dijelu iznosimo
preliminarne literarne opaske koje smatramo važnima za egzegezu
molitve ...Gospodnje. Prije svega nastojali smo utvrditi smještaj
Očenaša u strukturi Govora na gori. Na osnovi detaljne literarne
analize došli smo do zaključka da Očenaš formalno i sadržajno
stoji u središtu Govora na gori, da tvori njegovo srce. Tako mu
već strukturalno i literarno pripada središnje značenje. Potom
smo prešli na izlaganje strukture molitve Gospodnje. Iz analize
proizlazi da se formalno i sadržajno razlikuju dva dijela Očenaša.
Na samom početku stoji naslov u kome se Boga oslovljava s
“Oče naš, koji jesi na nebesima!” To početno oslovljavanje Boga
kao Oca stoji nad čitavom molitvom. Iza toga slijede najprije tri
prošnje u trećem licu jednine, koje tvore prvi dio Očenaša. Drugim
članom treće prošnje (“kako na nebu tako i na zemlji”) elegantno
se uokviruje prvi dio molitve aludirajući na uvodni redak (“koji jesi
na nebesima”) , i u isto vrijeme s natuknicom “tako i na zemlji” već
se intonira zemaljska perspektiva drugog dijela Očenaša. Tri prve
prošnje su ne samo formalno nego i sadržajno tijesno povezane,
što treba uzeti u obzir u tumačenju teksta. U prošnjama prvoga
dijela ravna se čovjekov odnos s Bogom, dok se četiri prošnje
drugoga dijela odnose na ljudske potrebe. U toj dvodijelnosti
Očenaša može se vidjeti aluzija na dvije ploče Dekaloga. Nakon
detaljne raščlambe Lukine i Matejeve verzije Očenaša, dolazi se do
zaključka da je kraća Lukina verzija izvornija od duže Matejeve,
ali da je Matej bolje respektirao tekst zajedničke predaje. Lukina
verzija molitve Gospodnje bila bi bliža najstarijem sloju predaje.
To vrijedi posebno za broj prošnji. Proširenja u Mateja pripadala
bi kasnijem sloju predaje. Pomoću njih se vrši reinterpretacija
poklada Objave. Nema sumnje da iza Očenaša stoji vrlo stara,
u konačnici Isusovska predaja. Usmjerenost na Oca, njegovo
Kraljevstvo, i njegovu volju, tvore središte Isusova poslanja i
njegova navještaja. Prošnja za oproštenje grijeha uklapa se
savršeno u njegov navještaj. Jednom riječju, jeka Očenaša
posvuda odzvanja u Novom zavjetu. Stoga, s velikom većinom
stručnjaka držimo da veliki dio Očenaša potječe od Isusa. Prvotni
oblik, koji se dade rekonstruirati pomoću sinoptičke usporedbe,
pripada zasigurno navještaju povijesnog Isusa.
Očenaš u svom materijalu pokazuje mnogostruke dodire sa
židovskom molitvenom literaturom. U toj literaturi postoje brojne
paralele za prošnje Očenaša. Moguće je stoga da su prošnje
molitve Gospodnje čak starije od Isusa. Stoga nije nužno tvrditi
apsolutnu izvornost i jedinstvenost Isusovih formulacija na tom
području. Ipak, iako se svaka riječ Očenaša pojavljuje već prije u
nekoj židovskoj molitvi, ona sada poprima novi smisao u svjetlu
evanđelja. U tom smislu se može govoriti o Očenašu kao jednoj
novoj molitvi. U svakom slučaju, neovisno o tome kako se odnos
tih i drugih molitvenih tekstova može pobliže odrediti prema
najstarijem obliku Očenaša, nema sumnje da oni svjedoče Isusovu
ukorijenjenost i njegove molitve u židovstvu. Stoga, Očenaš treba
tumačiti u povezanosti sa židovskom molitvenom predajom.
PDF