U današnjem se svijetu na mnogim područjima uočava rascjepkanost i razdvojenost. I na specifičnom području pastorala zvanja uočavaju se razlike između pojedinačne inicijative i zajedničarskog ...mentaliteta, između djelovanja i uporišnih okvira. Stoga je, kao što je to ustvrdio i papa Ivan Pavao II, važno promicati kulturu zvanja. U članku se prvo govori o tome kako izgrađivati kulturu zvanja u današnjemu svijetu, a zatim se ukazuje na važnost odgovarajućeg viđenja osobe i zvanja. Ispravan pedagoški put uključuje i rad na promicanju specifičnih vrednota. Pedagogija kulture zvanja stoga naglašava važnost odgoja, duhovnog iskustva, traženje konačnog smisla i viših vrednota, odgoj za mentalitet i stavove s kojima se slažu i pojedinac i skupina. U vrednovanju kulture valja imati na umu i njezin moralni i duhovni vid. Kultura zvanja uključuje antropološko, odgojno i pastoralno područje. Stoga je važno promicati i etiku, mentalitet stvaranja projekta i kulturu solidarnosti. Pedagogija kulture zvanja njeguje i odgovarajuću kakvoću osobnoga života, svijest o odgovornosti za povijest i otvorenost za promjene nabolje.
U radu se analizira Aristotelovo razmatranje životinja, a u središtu autorovog istraživanja su tri pitanja: prisustvo logosa kod životinja, mogu li životinje djelovati voljno i jesu li životinje ...odgovorne za ono što čine. Aristotelov generalni stav je da životinje nemaju vjerovanja, mnijenja, rasuđivanja, mišljenja, razuma i uma. Proučavanjem Stagiraninovih spisa utvrđeno je, zatim, da životinje mogu djelovati voljno. Odgovor na dilemu jesu li životinje odgovorne za ono što čine ovisi o razumijevanju pojma odgovornosti kod Aristotela. Ako se odgovornost razumije kao reguliranje svih onih aktivnosti koje su učinjene hotimično, tj. voljno, životinje se tada mogu smatrati odgovornima. S druge strane, ako se opseg odgovornosti ograniči na moralnu evaluaciju nečijeg djelanja, u koju je uključena aktivnost logosa, životinje će biti izuzete iz ovako razumljenog pojma odgovornosti. Autor je, na Aristotelovom tragu, zaključio da, budući da životinje mogu imati phantasiu da je ono što rade ispravno ili pogrešno, one za svoje čine trebaju biti nagrađene odnosno kažnjene.
Kršćanska se krepost vjere shvaća kao osobni odgovor
čovjeka Bogu. Da bi se uspjela autentično ostvariti, potrebna
joj je ulivena Božja milost kojom bi se antropološka pripravnost
na vjeru, uzdigla ...na nadnaravnu razinu, kako bismo mogli
egzistencijalno povjerovati. U ovom aspektu bitan nam je čovjekov
slobodni pristanak udijelom razuma, volje, i savjesti, kao naravnoracionalnih
fenomena, potrebnih za daljnje razumijevanje vjere.
Po tim naravnim predispozicijama, kršćansko iskustvo vjere
ostvaruje željeni susret s Bogom.
U nemogućnosti vjerskog spoznanja ili pak, njene
svjesne ignorancije, a napose odbacivanja vjere, nailazimo na
problematiku direktnog grijeha protivnog kreposti vjere, kroz
različite ateističke forme. Stoga se nastoji prikazati na koji
je način Crkveno Učiteljstvo nastojalo apologetski odgovoriti
na suodnos vjere i ateizma te koje je smjernice razradilo kao
poticaje i dužnosti vjernicima za odgovornije svjedočenje svoga
kršćanskoga kreposno-vjerskog uvjerenja.
Posljednjih godina došlo je do naglog porasta zanimanja za socijalnu etiku u svakodnevnom životu. Posebice se to očituje u političko-gospodarskim kretanjima koja sve više uvažavaju potrebu skrbi za ...očuvanje planeta Zemlje, ali i skrbi za kvalitetu i unapređenje života pojedinaca i zajednice. Odgovornost za to trebaju preuzeti sve instancije društva - od pojedinca do nadnacionalnih zajednica. Kršćanstvo kao religija otkriva temelje za takvo djelovanje već u Bibliji, ali tu misao posebice razvija u službenom naučavanju kroz socijalni nauk Crkve. Unatoč dugom postojanju socijalnog nauka Crkve, i danas je taj govor nepoznat u društvu. Stoga se u radu aktualizira taj govor kroz predstavljanje pojma odgovornosti i razumijevanje društvene odgovornosti koje nudi kršćanstvo, počevši od starozavjetnog govora (zahtjeva), preko novozavjetnog – Kristova govora i zahtjeva za potrebom etike i morala u svakodnevnom životu i djelovanju pa do zahtjeva koje pred nas postavlja socijalni nauk Crkve, Drugi vatikanski koncil i suvremeni govor Crkve.
U radu se obrađuje umanjenje iznosa naknade štete izazvane motornim vozilom, na koji bi oštećenik imao pravo da nije bilo njegova doprinosa nastanku ili opsegu te štete. Prvo se sažeto prikazuje ...razvoj normativnog okvira i teorijskih pristupa navedenoj temi, a slijedi pregled pitanja na koja je odgovore dala sudska praksa hrvatskih sudova. Naglašena su pitanja koja su se kao sporna javljala tijekom razdoblja primjene pravnih pravila OGZ-a i primjene ZOO/78, te ona na koja odgovor daje recentna sudska praksa. Oštećenici, tj. njihovi doprinosi, podijeljeni su s obzirom na ulogu u prometu (vozači, pješaci, biciklisti, putnici) koju su imali u trenutku nastanka štete, a prikazani su i slučajevi u kojima je odlučeno da određena ponašanja ne predstavljaju doprinos oštećenika vlastitoj šteti.
Pomorski zakonik Republike Hrvatske ponovno je izmijenjen i dopunjen u svibnju 2013. godine. Među ostalim, promjene su i u dijelu o prijevozu putnika i njihove prtljage. Ovim izmjenama i dopunama ...vodilo se računa i o usklađivanju s normama Europske unije. Posebno izdvajamo zakonski tekst o obvezi primjene Uredbe 392/2009 Europskog parlamenta i Vijeća o odgovornosti prijevoznika u prijevozu putnika morem u slučaju nesreća. Time se Republika Hrvatska (a prije toga i ratifikacijom) obvezala primjenjivati Protokol odnosno Atensku konvenciju iz 2002. o prijevozu putnika i njihove prtljage morem, uz intervenciju Međunarodne pomorske organizacije (IMO) u tekst Konvencije glede visine odgovornosti, kako to vrijedi za cijelo područje EUa. Prihvaćanjem spomenute Uredbe pruža se veća zaštita putniku, jer se uvodi i objektivna odgovornost za njegovu smrt ili tjelesnu ozljedu u slučaju pomorske nesreće, umjesto pretpostavljene krivnje koja se, prije izmjene Pomorskog zakonika, zasnivala na Atenskoj konvenciji iz 1974. godine (s protokolima).
Odgovornost dužnika za pravne nedostatke njegova ispunjenja kontinuirano je aktualna tema. Unatoč tome, u domaćoj pravnoj književnosti tijekom proteklih desetak godina o tome je objavljeno svega ...nekoliko radova, i to pretežno ograničenih na odredbe o odgovornosti prodavatelja u hrvatskom pravu. Stoga se u radu odgovornost za pravne nedostatke promatra općenito (kao odgovornost svakog dužnika iz naplatnog ugovora), u svezi s odredbama o odgovornosti za materijalne nedostatke (koje djelomično treba primijeniti i na odgovornost za pravne nedostatke), uzimajući u obzir dostupnu sudsku praksu, i u poredbeno pravnom kontekstu. Rad nastoji raščlaniti i objasniti odredbe o odgovornosti za pravne nedostatke, počevši od pojma pravnog nedostatka. Zatim slijedi prikaz odnosa obveze zaštite od prava i zahtjeva trećih i odgovornosti za nedostatke, jer se obveza zaštite i odgovornost za nedostatke ne mogu poistovjetiti. Nakon izlaganja o pretpostavkama odgovornosti iznosi se problematika obavješćivanja prenositelja o nedostacima, a potom pojedine posljedice postojanja odgovornosti (koje su prikazane odvojeno, ovisno o tome radi li se o izvansudskoj ili sudskoj evikciji). Na koncu se raščlanjuje i prikazuje prestanak odgovornosti.
Pravo manjinskih dioničara na podnošenje tužbe u ime društva protiv članova upravnih i nadzornih tijela dioničkog društva predstavlja jedno od sredstava kojima dioničari mogu utjecati na pravilan i ...kvalitetan rad članova tih tijela. O podnošenju tužbe odlučuje glavna skupština društva, a u slučaju ako upravna i nadzorna tijela ne podnesu tužbu u propisanim rokovima, daje se mogućnost samim dioničarima da podnesu tužbu. Eventualne zloupotrebe tužbe od strane dioničara nastoje se ukloniti prethodnim sudskim nadzorom osnovanosti podnošenja tužbe, odnosno imenovanjem nepristranih posebnih parničnih odbora koji ocjenjuju osnovanost i svrhovitost podnošenja tužbe uzimajući u obzir interese društva. Pritom se u angloameričkom pravu razvila derivativna tužba koju može podnijeti bilo koji dioničar, dok se u kontinentalnom pravu ovlast podnošenja tužbe u ime društva daje manjinskim dioničarima.
S obzirom da je duhovnost uronjena u misterij ljudske duše, nju je u djelu Željka Mardešića teže od njegove znanstvenosti do kraja racionalno osvijetliti. Ipak, znanstvenost i duhovnost u njegovu su ...djelu tako usko povezane da ih se ne smije razdvajati premda ih treba jasno razlikovati. Osim toga, Mardešićev duhovni pristup, daleko od toga da bi umanjio, naprotiv obogaćuje i produbljuje vrijednost njegova znanstvenog pristupa. U nekim je Mardešićevim analizama osobiti primjer za to psihološka dimenzija, uostalom dosad u njegovu djelu nedovoljno prepoznata i vrednovana. A Mardešić dopire upravo po njoj do korijena nekih bitnih problema suvremenog svijeta. U njemu je današnji čovjek izložen samozavaravanju, rascjepima u sebi, prividnostima i opsjenama: moguće je lagati sebi i drugima, biti otuđen ili autentičan, samo izgledati ili doista biti. To poprima i kolektivne razmjere, a ogleda se i kroz trostruku ljudsku realnost odgovornosti, krivnje i grijeha, koje i pojedinci i zajednice, s jedne strane, često potiskuju u individualnu odnosno kolektivnu podsvijest, a s druge strane projiciraju na druge osobe i skupine. Taj psihološki mehanizam dakako nije djelo duhovnosti i duha nego neslobode. Mardešić pojedinačno, ali povezano, analizira osobne, društvene, ontološke i religiozne dimenzije krivnje razlikujući pritom stvarnu krivnju od osjećaja krivnje (ili kulpabilnosti), ujedno ističući da osjećaj krivnje spada u područje psihologije, krivnja u područje etike, a grijeh u područje religije. Mardešić opravdano konstatira kako je u kršćanstvu, nažalost, često realizam grijeha bio zamijenjen s fenomenologijom kulpabilnosti, s njezinom igrom iluzija i maski. O uskoj povezanosti znanstvenih konstatacija i duhovnog pristupa napose svjedoče neki temeljni Mardešićevi zaključci o Crkvi i kršćanstvu. Otuda i njegovo isticanje prijeke potrebe da Crkva, kako ne bi izdala svoj izvorni smisao, doista bude Crkvom siromaha i zapostavljenih, Crkvom dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkvom nade i radosti, Crkvom mirotvorstva, pomirenja i praštanja te Crkvom iskrena dijaloga sa suvremenim svijetom. Otuda također Mardešićevo zauzimanje za jedno posve personalističko kršćanstvo, izvan kolektivističkih i ideologijskih vizija, zauzimanje za prestanak njegova povezivanja s politikom, koje je dovelo kroz povijest do poraznih deformacija njega samog, te zauzetost za povjerenje u slobodu i slobodnog čovjeka. Svijet se može mijenjati samo ako najprije promijeni sebe.
