U radu se analiziraju obilježja parodijskoga diskurza u romanu V. Barbierija Epitaf carskog gurmana, oslanjajući se na teorijske postavke L. Hutcheon. Istražuju se različite parodijske subverzivne ...strategije (parodiranje dnevničkoga žanra, problematiziranje fikcionalnosti historiografskog prikaza, interpoliranje gastronomskih subliterarnih žanrova) kroz koje se u romanu manifestira ambivalentna politika postmodernističkoga prikaza.
U radu se analizira talijanska postkolonijalna književnost kroz analizu odabranih djela Ennia Flaiana, Carla Lucarellija, Piera Chiare, Gian Carla Fusca, Andree Camillerija (romani) i Corrada ...Guzzantija (igrani film) u kojima je talijanska postokolonijalna epopeja viđena kroz razne aspekte smijeha (komika, ironija, groteska, parodija, satira itd.) kao ključ za interpretaciju talijanskog postkolonijalnog opusa.
Krećući od nekoliko radova koje je Dunja Fališevac posvetila Vetranovićevu Piligrinu članak istražuje mogućnost da se taj nedovršeni alegorijski spjev, osim u sklopu religiozne i platonističke ...alegorijske književne tradicije, promotri sa stajališta pretpostavke o dvostrukoj kodiranosti teksta, tj. o njegovoj usporednoj pripadnosti oprečnoj žanrovsko-tematskoj crti, obilježenoj nadasve renesansnom obnovom Lukijanove i Apulejeve baštine. Za procvat menipske satire i tzv. lukijanizma u Italiji 15. stoljeća među najzaslužnijima je Leon Battista Alberti, čije djelo se u članku uključuje među dosad spominjane, a s Albertiem povezane talijanske uzore Piligrina. Hibridnost i mozaičnost Vetranovićevih tekstualnih strategija, kao i usredotočenost na temu pretvorbe i onostranog putovanja, pripisuju se pjesnikovoj naklonosti prema anticiceronijanskim humanistima, zanimanju za komiku i satiru te djelomice njegovu prijateljstvu s Marinom Držićem. S lukijanskim se temama i pripovjednim, odnosno dijaloπkim tehnikama prepleće dvojaka, platonistička i satirička, renesansna fortuna Apulejevih Metamorfoza (Zlatnog magarca). Na temelju usporedbe Piligrina s Apulejevim romanom, a zatim i s jednim od njegovih samosvojnih talijanskih nasljednika, Machiavellievim kratkim spjevom Magarac (1517), iznosi se teza o još nezamijećenim odjecima tih dvaju tekstova u Vetranovićevu spjevu.
Klub "Kvak", osnovan vjerojatno po uzoru na društva Schlaraffia u drugim dijelovima Austro-ugarske monarhije, djelovao je u Zagrebu od 1879. do 1941. godine. Osnovni je cilj kluba bila zabava uz ...profinjeni humor, dok su političke i vjerske teme bile zabranjene. Maskota kluba bila je žaba, od čega potječe i ime kluba. Članovi su bili isključivo muškarci, uglavnom pripadnici viših slojeva, imučniji građani i umjetnici, a svaki je imao posebno kvakačko ime. Mnogi su bili članovi drugih uglednih društava (npr. Hrvatskog pjevačkog društva "Kolo") i institucija. Sastajali su se svake subote i dvaput godišnje organizirali priredbe, a gotovo sva druženja uključivala su i glazbene izvedbe. Premda su bila zatvorena za širu javnost, njihov je repertoar bio poznat i izvan sjedišta "Kvaka" (pa i izvan Zagreba, npr. u Požegi), prije svega zahvaljujući tiskanim kvakačkim skladbama i izvedbama opereta-parodija.
Gornju granicu razmatranog razdoblja odredili su raspoloživi (nepotpuno sačuvani) izvori. Tijekom tih gotovo 30 godina u klubu je bilo ukupno 65 članova, od kojih su neki bili profesionalni muzičari poput Nikole Fallera, no glazbom su se većinom bavili amateri raznih zanimanja (npr. Milan Smrekar, plodan kvakačskladatelj, inače odvjetnik). Od autora kvakačkih tekstova ističe se komediograf i bankar Julije Šenoa, jedan od osnivača kluba.
Popis repertoara donosi 55 skladbi iz pera kvakača ili pisanih za „Kvak«, te 62 skladbe koje su bile dio njihovog repertoara. Sačuvane note nalaze se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda i Muzeju grada Zagreba, u kojem je „Kvak« predstavljen i u stalnom postavu.
Uglavnom je riječ o kratkim i jednostavnim popijevkama i kupletima. Posebno se ističu glazbeno-scenska djela, osobito operete-parodije, pri čemu su se kvakači nadovezali na bečku kazališnu tradiciju. Najuspješnije među njima su skladali ne-kvakači Gjuro Eisenhuth i Srećko Albini. Nakon pojačanog zanimanja istraživača za "Kvak" u posljednja dva desetljeća došlo je i do suvremene izvedbe kvakačke operete-parodije Otelo u Zagrebu 2002. godine.
Ovaj članak donosi analizu anonimna kratkog spjeva Detto o del gatto lupesco, nastalog
u Firenci u posljednjim desetljećima XIII. stoljeća, koji se uvriježeno čita u parodijskom
ključu, čak i tamo gdje ...se prepoznaju elementi koji su mu zajednički sa srednjovjekovnim
alegorijsko-didaktičnim spjevovima. Kroz isticanje karakteristika koje anonimni spjev dijeli
kako sa srednjovjekovnom životinjskom epopejom tako i s alegorijskom književnošću, a
poglavito s djelom Brunetta Latinija Tesoretto, parodijski status teksta proizlazi oslabljen.
Razvili smo dugotrajnu praksu ismijavanja svojih kulturnih ikona, simbola te javnih i slavnih osoba. Parodija nastaje kada netko oponaša ozbiljno djelo, poput literarnog, glazbenog ili umjetničkog ...djela, a s ciljem postizanja humorističnoga ili satiričnoga efekta. Parodija, kao oblik kritike, predstavlja sredstvo koje je vrlo popularno među autorima, zabavljačima i oglašivačima i pomoću kojega javnosti prenose određenu poruku ili stajalište, ali se često i koristi kod označavanja proizvoda i usluga.
Zbog toga što predstavlja metodu kritike, parodija se mora neizbježno koristiti drugim stvaralačkim radom. Ovime se inherentno stvara sukob između autora djela koje se parodira,s obzirom da nitko ne voli biti predmetom kritike, šale ili ismijavanja, i autora parodije. Također je vrlo malo vjerojatno da će titular djela zaštićenoga autorskim pravom, odnosno žigovnim pravom, izdati svojevrsnu licenciju ili dati dopuštenje autoru parodije da upotrebi njegovo autorskim odnosno žigovnim pravom zaštićeno djelo prilikom stvaranja parodije, odnosno da parodira njegov ranije zaštićeni žig.
Stoga je nužno razmotriti preptostavke pod kojima određena parodija može predstavljati autorsko djelo, odnosno može vrijeđati raniji zaštićeni žig. Ovisno o autorskopravnoj i žigovnopravnoj tradiciji, rješenja u nacionalnim zakonodavstvima i sudskoj mogu biti različita. Poželjno je da se ove pretpostavke urede zakonom, kao što je to slučaj u novoj hrvatskoj autorskopravnoj legislativi. Ukoliko izostane zakonsko uređenje parodije kao autorskog djela odnosno razloga za uskratu registracije znaka odnosno razloga za usdsku zaštitu radi povrede žiga, na sudskoj praksi je, da ovisno o posebnosti slučaja i autorskopravnoj i žigovnopravnoj doktrini i kulturološkim zasadama, donese rješenje u svakom pojedinom prijepornom slučaju.
KNJIŽEVNO BREME "NAŠEGA TOVARA" Levanat-Peričić, Miranda
Croatica et Slavica Iadertina,
02/2011, Letnik:
6, Številka:
6.
Paper
Odprti dostop
Rad polazi od analize religijski i kulturološki uvjetovanih predrasuda prema figuri magarca koje su posredno utjecale na stereotipno književno predstavljanje magarećeg lika. Dva se književna ...stereotipa učestalo vezuju uz lik magarca – magareća prerušavanja i magareće metamorfoze. Stereotipno prerušavanje razvijeno u basni (Ezop), kasnije je uglavnom u funkciji književnih alegorija (Lewis,
Orwel) u kojima se animalističkim pogledom na svijet nerijetko prenose sociološki i kulturološki opterećene poruke. Metamorfoza ili pomagarčenje tematski otvara i pitanje identiteta i razvojna puta kojim književni lik prolazi, od grijeha i kazne do iskupljenja (Apulej). Funkcionalno, liku je magarca gotovo uvijek dodijeljena uloga
snižavanja, tj. prevođenja s visokog i duhovnog na tjelesno i nisko, što ga vezuje uz parodije i književne travestije (Fauvel, Cervantes, Shakespeare). Lik tovara u hrvatskoj književnosti prešao je književni put od jednostavne frazeološke do složenije simboličke razine. Dok se u Držićevoj Tireni slika tovara vezuje uz uvredljivu psovku ili poslovicu koja odražava predrasude o gluposti i obijesti, slojevito intertekstualno čitanje koje nudi Plač Marka Koćine o izgubljenju
tovara u Zavalatici Augustina Draginića, kao i alegorijski epilij Pad s tovara Antuna Kaznačića, otkriva složenije razine funkcioniranja tovarećeg lika, pretežito u funkciji snižavanja i parodiranja žanra.
Na kraju rada daje se osvrt na naturalističku novelistiku Marka Uvodića i crtice iz splitske književnosti u kojima je tovar sivac postao simbolom izgubljene težačke prošlosti toga grada. Dok u povijesnim "magarećim" žanrovima magarac ima vlastiti glas da bi
govorio umjesto čovjeka o ljudskim problemima i tako posredno predstavljao ljudsko biće, u Uvodićevoj naturalističkoj novelistici, magarcu se oduzima književni glas, te ga u tekstu zastupa autorski pripovjedač. Time se, međutim, obogaćuje metaforički potencijal magarećeg lika – Uvodićev je tovar sivac obespravljeno biće
koje, ne govoreći o sebi ni u svoje ime, nijemom i gotovo metafizički uzvišenom patnjom demonstrira bestijalnost čovjeka.
Osnovu moje doktorske disertacije čini istraživanje prisustva ironije i satire te načini njihove uporabe i implementacije u dramskim ostvarenjima Maxa Frischa (1911.- 1991.), švicarskog dramatičara i ...romanopisca. Iako su njegove drame i romani, zajedno s književnim djelima Friedricha Dürrenmatta, među najznačajnijim doprinosima švicarske književnosti svjetskom književnom nasljeđu 20. stoljeća, dramska djela Maxa Frischa još su relativno neistražena i nepoznata čitateljskoj i kazališnoj publici u Hrvatskoj. Iz tog je razloga namjera ove disertacije propitivanjem ironije, satire i njihovih elemenata u dramama Maxa Frischa pridonijeti njihovom boljem razumijevanju te ujedno približiti dramsko pismo Maxa Frischa široj publici u Hrvatskoj.
Ironija i satira dva su vrlo kompleksna fenomena koji nalaze svoje mjesto u umjetnosti, filozofiji, književnosti, književnoj teoriji, lingvistici i svakodnevnome životu, a u isto vrijeme spomenuti su fenomeni prošli mnoge promjene i interpretacije, ovisno o društveno-kulturnom kontekstu ili dominantnim književnim i filozofskim teorijama razdoblja u kojem su promatrane i analizirane. Stoga ovaj rad želi pokazati kako 20. stoljeće sa svojim tekovinama utječe na ironiju i satiru, kako ih oblikuje, ali rad istovremeno nastoji prikazati i načine kojima im Frisch pristupa u svojim dramama. Njihova prisutnost, povezanost s parodijom/groteskom te konačni učinak njihova djelovanja ne ovisi samo o temama koje Frisch otvara u svojim dramama, a koje se tiču druge polovice 20. stoljeća, već ovisi i o načinu na koji te teme autor obrađuje u svojim dramama. To dalje rezultira različitim „nijansama“ ironije i satire – od onih koje ostavljaju „gorak okus u ustima“ do onih koje mogu zabaviti, pomirljivog su tona i rezultiraju dobrim humorom.
The basis for my PhD thesis is the exploration of the presence of irony and satire and the way they are used and incorporated in the dramatic works of Max Frisch (1911 – 1991), a Swiss playwright and novelist. Although his plays and novels, together with the literary works of Friedrich Dürrenmatt, are probably the greatest contribution of Swiss literature to the world literary heritage of the 20th century, Max Frisch’s dramatic works are still relatively unknown and unexplored by the audience and readers in Croatia. Therefore, by exploring irony, satire and their elements in his plays the intention is also to contribute to better understanding of his drama works and to facilitate introducing his achievements as a playwright to the Croatian audience.
Irony and satire are rather complex phenomena which have found their respective place in arts, philosophy, literary theory, linguistics and everyday life and have gone through many changes gaining on different meanings and interpretations, depending on the sociocultural context, dominant literary and philosophical theories of a certain period of time in which they are analyzed and observed. Thus, this paper shows that the 20th century influences and shapes irony and satire and the way Frisch implements them in his plays. Their presence, impact, connection to parody/grotesque and the final outcome of their workings within the plays depend not only on the topics based on the problems of the second half of the 20th century that Frisch addresses but also on the way in which he addresses them which then result in delicate nuances of both irony and satire – from those which provoke a dry smile and leave a bitter taste in our mouth to those that are amusing, reconciling and result in a good humor.
Osnovu moje doktorske disertacije čini istraživanje prisustva ironije i satire te načini njihove uporabe i implementacije u dramskim ostvarenjima Maxa Frischa (1911.- 1991.), švicarskog dramatičara i romanopisca. Iako su njegove drame i romani, zajedno s književnim djelima Friedricha Dürrenmatta, među najznačajnijim doprinosima švicarske književnosti svjetskom književnom nasljeđu 20. stoljeća, dramska djela Maxa Frischa još su relativno neistražena i nepoznata čitateljskoj i kazališnoj publici u Hrvatskoj. Iz tog je razloga namjera ove disertacije propitivanjem ironije, satire i njihovih elemenata u dramama Maxa Frischa pridonijeti njihovom boljem razumijevanju te ujedno približiti dramsko pismo Maxa Frischa široj publici u Hrvatskoj.
Ironija i satira dva su vrlo kompleksna fenomena koji nalaze svoje mjesto u umjetnosti, filozofiji, književnosti, književnoj teoriji, lingvistici i svakodnevnome životu, a u isto vrijeme spomenuti su fenomeni prošli mnoge promjene i interpretacije, ovisno o društveno-kulturnom kontekstu ili dominantnim književnim i filozofskim teorijama razdoblja u kojem su promatrane i analizirane. Stoga ovaj rad želi pokazati kako 20. stoljeće sa svojim tekovinama utječe na ironiju i satiru, kako ih oblikuje, ali rad istovremeno nastoji prikazati i načine kojima im Frisch pristupa u svojim dramama. Njihova prisutnost, povezanost s parodijom/groteskom te konačni učinak njihova djelovanja ne ovisi samo o temama koje Frisch otvara u svojim dramama, a koje se tiču druge polovice 20. stoljeća, već ovisi i o načinu na koji te teme autor obrađuje u svojim dramama. To dalje rezultira različitim „nijansama“ ironije i satire – od onih koje ostavljaju „gorak okus u ustima“ do onih koje mogu zabaviti, pomirljivog su tona i rezultiraju dobrim humorom.
Esej pokušava da ukaže na kulturnu, istorijsku, geografsku
pozicioniranost koncepta zakona Džudit Batler i da predstavi moguće implikacije načina na koji je osmišljen. U zavisnosti od toga kako se ...konceptualizuje zakon zavisi i kakve oblike subverzivnosti će biti moguće uočiti/osmisliti. Ukoliko se obrati pažnja na kontekst i na to da subjekti nikad nisu samo polni, zakon se može videti na drugačije načine. Predstavljeni su konteksti u kojima su »treće« polnosti legitimni akteri. Promena epistemoloških pretpostavki do koje je došlo krajem XX veka dovela je do preformulacije koncepta nauke, te se može smatrati da je intervencija u naučne teorije danas više podstaknuta težnjom ka inkluzivnijim, nego univerzalno istinitim konceptima. Može se reći da je neophodnost antropologije i feminističke teorije stvaranje koncepata preko kojih će biti moguće artikulisati i prihvatiti stvarnost na drugačije načine. Upućivanje na kontekst, na tačke preseka istorijskih, rasnih, profesionalnih, geografskih, polnih/rodnih vektora moći, jeste strategija koja može biti korisna u procesu ostvarivanja takvog zadatka.
