Slovo meštra Polikarpa, prenje prevedeno s latinskoga jezika, zanimljivo je i s gledišta performativnosti jer je gotovo isključivo oblikovano kroz razgovor dvaju likova. Pritom personificirana Smrt ...govori znatno više od meštra Polikarpa, ali i njezini dugi monolozi su uzbudljivi, dramatični, slikoviti i puni emotivnih poticaja što dozvoljava pomišljanje na prelekciju kao razmjerno suzdržanu izvedbu djela pred publikom. Unutarknjiževni signali, napose dijalog i kompozicija, dozvoljavaju da se pomišlja na takvu vrstu izvedbe, odnosno i na slušnu recepciju. Djelo upućuje i na potrebu odmicanja od dihotomije usmeno-pisano za hrvatsku srednjovjekovnu književnost.
Čitanje Kamovljeve lakrdije Žena, kakvo je predloženo u ovome radu, fokusirano je na
one literarne figuracije koje mogu uputiti na moduse performativne, procesualne
konstrukcije i(li) interpretacije ...pojedinih (literarnih) ženskih rodnih identitetskih
pozicija. Ako je tako da je upitna ‘esencija’ ženskosti koju rod iskazuje, a relativan status
objektivnog ideala kojem rod teži, upravo su različiti činovi roda jedini koji generiraju
rodnu sliku ovoga književnog teksta. Isključiva ‘bit’ roda i jest u potencijalu za odvojite,
drugačije konekcije u moći proizvodnje različitih odnosa.
Tekst se usredotočuje na specifično čvorište problematike izvedba pisanja, tj. na odnos tekstualne performativnosti i književno-kazališnih heterotopija kao »drugih zbiljskih prostora diskurza«. ...Otvaraju se pitanja: kako pisanje izvodi te kako izaziva izazov izvedbe unutar heterotopijskih prostora književnosti i postdramskog kazališta? Nastoji se ukazati na (ne)mogućnosti političkog djelovanja izvedbe pisma unutar relacija mikrofizike moći: neprekidnih mutacija otpora u normu, i obrnuto. Noseće okosnice rasprave su, dakle, interferencije između filozofskih tekstova poststrukturalističke provenijencije i umjetničkih praksi izvedbe pisanja zaokupljenih izazivačkom snagom in(ter)vencije.
U radu se analizira dramski opus suvremene hrvatske spisateljice Ivane Sajko, prvenstveno iz perspektive njezinog poigravanja, propitivanja i eksperimentiranja s dramskom formom, kao jednom od ...najvažnijih stilskih odrednica ove dramatičarke. U tom se smislu unutar njezina opusa može razlučiti razvojni put: dok tekstovi objavljeni u zbirci Smaknuta lica (2001) još uvijek zadržavaju dramsku formu, iako i u njima izostaju neke tipične dramske kvalitete, u sljedećoj zbirci Žena-bomba (2004) dramska je forma posve dekonstruirana i pretočena u svojevrsni hibridni tekst na tragu tzv. postdramskog kazališta. Posebna se pozornost posvećuje ulozi didaskalijskog teksta koji autorica na različite načine inovativno koristi kao i uvođenju autorskog ja kao lika, što je tradicionalno bilo dosljedno isključeno iz dramskih tekstova. Navedeni se elementi dovode u svezu s karakterističnim obilježjima postdramske poetike.
U ovom tekstu se koncept performativnosti roda iznet u radovima savremene američke feminističke autorke Džudit Batler koristi kao metodološko sredstvo u analizi filma Želimira Žilnika “Marble Ass”. ...Igrani film se ovde posmatra kao tekst koji uspešno oslikava vrednosne i kulturne stavove društva u okviru koga je nastao. Cilj rada je pokušaj primene jedne savremene teorije o formiranju subjekta na konkretne primere koji se javljaju u navedenom filmu i provera mogućnosti koje koncept performativnosti roda nudi.
U razmatranje hrvatske srednjovjekovne pripovjedne proze treba uključiti i fenomen njezine usmenosti, tj. činjenicu da je veći broj primatelja tekstove slušao, nego što ih je čitao. Usmenost se ne ...odnosi samo na vezu s folklorom, već na izvedbu teksta u živoj komunikaciji s primateljima. Promatrani
starozavjetni apokrif Abrahamove vizije očituje signale performativnosti koja pak u sebi ujedinjuje mogućnost kazivanja i prikazivanja sadržaja i pouke pred publikom. Analiza pokazuje da se fenomen usmenosti srednjovjekovnih
tekstova što ih svrstavamo u pripovjednu prozu ogleda u shvaćanju čitanja kao izvođenja, a ono u sebi ujedinjuje tekst, pouku i izravnu komunikaciju.
Časopis Savremeni pogledi, urednika Josipa Berkovića, 1935. i 1936. izlazio je u Slavonskome Brodu. U njegovu je istraživanju naglasak stavljen na performativnu i transformativnu dimenziju periodika: ...više od tekstova pohranjenih na njegovim stranicama, zanimali su nas uvjeti časopisne produkcije, proturječja koja su ga pratila, učinak koji je proizveo te intertekstualne relacije kojima je pristupio. Novohistoristička tvrdnja o upisivanju u fizionomiju djela svih transakcija kroz koje je prošlo, rasta i pada njegove simboličke moći te društvene energije koju je apsorbiralo vidljiva je iz polemika u koje ulazi glavni urednik. U predmetnim se polemičkim tekstovima ne vode književne bitke niti se »tuče« književnim »oružjem«, riječ je o borbi za tržišnu prevlast te o suprotstavljanju ideoloških oponenata.
Obje vrste polemičkog diskursa učitavaju društvenu zbilju u časopis, profiliraju kolektiv kao grupnog proizvođača njegova sadržaja i značenja te sudjeluju u definiranju njegova utjecaja.
Nakana ovog ogleda je da razvije jedan mogući scenarij troploške maskarade - označitelja monopolizacije sfere isključenja u feminističkom diskursu, koji preko efekata figure okreta i šireći vlastitu ...rezervu distinkcija i korekcija intenziviraju polje isključenog (J. Butler), osnažujući “slabu” poziciju (akademizirajući se, naprimjer). Preliminarno imajući u vidu de Certeauovu distinkciju strategija i taktika, nastoji se, naprotiv, ukazati na rascjep same taktičke logike koja u nekom neizvjesnom trenutku prelazi prag preživljavanja i konzumacije i proizvodi višak: psihologiziranu scenu “volje za moć”. Potezi primijenjeni u taktičke svrhe (kao kolaži propagiranih i/ili upitnih teoretskih ambicija), u kritičkom diskursu uvijek manje ili više uspješno upućuju na teatralizirane izvedbe samokonstitucije, a “radikalnom praksom citiranja norme” (Butler), samokreirani subjekt, iako prepoznaje svoju ovisnost od produktivne snage sprege moć/znanje, ipak se potajice nada sticanju strateških prednosti - sticanja nečeg vlastitog, recimo “potpisa u kontekstu”.
