Mudrost je iskonski, usmeni i napredni božanski dar ponuđen svim ljudima. Međutim, u antičkom poimanju povijesti Bliskoga istoka dogodio se diskontinuitet ili prekid fluktuacije i napretka mudrosti. ...Općim potopom sveopća mudrost je reducirana, tj. segmentirana sa širokopojasne usmene na uskopojasnu pismenu pa posljedično s masovne na pojedinačnu predaju. Tako mudrost do potopa nije više ista kao i mudrost poslije potopa. Biblija ne slijedi vijerno tu istočnu, to nije mezopotamsku matricu. Ono što antička istočna literatura pridaje Zijasudri, Utnapištimu, Atrahazisu pa kasnije i grčkome Ksisoterosu, Biblija ne iskazuje svojem prvosavezni kom protagonistu Noi nego novosavezni kom Mojsiju. Prema biblijskom nauku, Mojsije je taj, a ne Noa, koji je izravno primio tajne božanske mudrosti i koje je pohranio pa prema tomu i segregirao u pisanom Zakonu. Karakter pisanog Zakona je pismenost koja se nikako nije mogla ticati svih. Prvotno vezana za Mojsija i Arona prešla je na ostalo svećenstvo, a kasnije na kraljeve te druge izvrsnike u narodu. Time je mudrost, kao božanski dar, postala isključivo karakteristika društvene elite. Kako bi se uravnotežio odnos između božanske mudrosti i ljudske prirode, sveti pisci uvode termin »strah Gospodnji«. Samo onaj koji je u sebi odgojio strah Gospodnji može posjedovati i božansku mudrost. Takvim potezom, biblijski su pisci izuzeli mnoge uglednike iz izvorišta božanske mudrosti, otvaraju i vrata, ponudu i pristup mudrosti svima drugima koje krasi epitet (…) - »poniznost«.
Wisdom is the original, oral, and progressive Divine gift offered to all people. However, in the Antique understanding of the history of the Middle East, there was a discontinuity or interruption of fluctuation and advance of wisdom. Through the Great Flood, the overall wisdom has been reduced, i.e., segmented from the wide spectrum of oral to the narrow spectrum of written and, consequently, from the massive to the individual tradition. Hence, the wisdom until the Flood is not the same as the wisdom after the Flood. The Bible does not follow faithfully that Eastern, or, more precisely, Mesopotamian theme. What the Antique Eastern literature ascribes to Ziasudra, Utnapishtim, Atrahasis, and, later on, to Greek Ksisoteros, the Bible does not ascribe to its protagonist of the first covenant, Noah, but to the protagonist of the new covenant, Moses. According to the Biblical teaching, Moses was the one, and not Noah, who directly received secrets of the Divine wisdom, which he recorded and, therefore, segregated in the written Law. The character of the written Law is literacy and, hence, it cannot concern everybody. Literacy was originally tied to Moses and Aaron, then transmitted to the rest of the priestly caste, and later on to kings and other renowned persons among the people. Thus, wisdom as a Divine gift became a characteristic of only the social elite. In order to balance the relationship between Divine wisdom and human nature, the holy writers introduced the term "fear of God". Only those who cultivated within themselves the fear of God could also possess the Divine wisdom. By making such a move, the Biblical writers excluded many renowned persons from the source of Divine wisdom and allowed all those characterized by the epithet (…) - »humility« - access to the Divine wisdom.
The author of the paper discusses Christian testimony as a fundamental position from which a believer and Christian community start the proclamation of the Truth that is recognized as fundamental for ...life. Testimony is examined from biblical positions and put in the context of modern society and the context of Christ’s Paschal Mystery in order to develop a reflection on the form and content of contemporary witnesses. In reflecting on the testimony, the author leans on the thought of the Swiss theologian Hans Urs von Balthasar and, based on his insights, the author develops some elements of testifying that stem from the Cross of Christ. From the Cross, which represents kenosis, we can read the form of testifying as well as the contents of the testimony, which involves every act of humility of Christian life. The author concludes with some specific expressions of the form and contents of Christian testimony in the contemporary context from the position of contemplating the Cross, all with the aim to present this thought out testimony as a dialogical and integrating element of the Church and the contemporary society.
Pomoću hebraistike, grecistike i poredbeno–povijesne metode u religiologiji, rad istražuje etiku ranih (judeo)kršćana i farizeja kao usko povezanih židovskih sljedaba u 1. stoljeću. Nakon što ističe ...razlike između farizejskih škola Ḥillēla i Šammâya te razmatra je li i Isus bio ḥāḵām, rad tumači razgovor o najvećoj zapovijedi u Mk 12 kao susret u dijalogu između farizeja Ḥillēlove škole i Isusa. Rad nastoji doprinesti međureligijskomu dijalogu i razumijevanju bitne povezanosti religije s etikom.
The paper explores the ethics of the early (Jewish) Christians and Pharisees, two closely related Jewish sects at the beginning of the Common Era, through both Hebrew and classical philology as well as the comparative method within religious studies. It attempts to show that Jews and Christians can improve and complement their knowledge of their proper traditions and traditional values by means of a comparative study on the writings of the other’s tradition. The paper enumerates and explains five important distinctions between the Pharisaic Schools of Hillel and Shammai. Furthermore, it reconsiders the Hakamic movement as a peculiar phenomenon of the Second Temple period of which Hillel and Jesus, both teachers of wisdom and Jewish Law, were in fact representatives. It compares the formulations of the Golden Rule by Hillel, Jesus and the Didaché and argues that both Hillel and Jesus derived the Rule from their common oral tradition of Law. Its presence in the Oral Law is affirmed by Philo of Alexandria and the Book of Tobit. Moreover, the discussion in Mark 12 on the greatest commandment is interpreted as a pleasant encounter in dialogue between a scribe of Hillel’s School and Jesus. It is argued that this encounter illustrates how a fruitful Jewish–Christian dialogue can be based on the cognate heritage and values of Judaism and Christianity which are rooted in the Schools of Hillel and Jesus. This holds true especially for the way in which both Schools linked the pious way of life to high moral standards and love for one’s fellowmen.
Ovaj je rad podijeljen na dva dijela. U prvom djelu autori nam na donose tumačenje pojmova savjesti i autoriteta prikazujući i njihov povijesni prikaz kako bismo mogli jasnije razumjeti današnje ...definicije koje spomenuti pojmovi sa sobom nose. Drugi dio rada prelazi na konkretizaciju suodnosa savjesti i autoriteta u moralnom odgoju pojedinca. Autori u radu jasno prikazuju nekoliko vrsta različitih autoriteta koji obilježavaju čovjekov život te njihov odnos prema pojedincu. Važan naglasak koji proizlazi jest da glas autoriteta nikada ne može ići iznad glasa savjesti koja je Božji glas u našoj nutrini. Stoga i cilj ovoga rada jest prikazati pojmove savjesti i autoriteta te stvoriti uvid u međuovisnost ovih dvaju pojmova u moralnom odgoju pojedinca.
Hrabar pristup i govorenje istine temelji su filozofskog istraživanja. To uključuje i kritiku svih onih fenomena koji imaju utjecaj na čovjeka i njegov položaj u kozmosu. U ovome članku bavimo se ...jednim od tih fenomena nazvanim »utopijski um«. Želja nam je prikazati negativne posljedice djelovanja tog uma kako bismo otkrili uzrok njegova pojavljivanja. Zaključujemo da se uzrok pojave »utopijskog uma« nalazi u nedostatku ispravno shvaćene hrabrosti bivstvovanja koja se temelji na poniznosti i transcendiranju sebičnih, uskogrudnih interesa, jer upravo oni na koncu vode vlastitu egzistenciju u ništavilo.
Potaknuti nalazima o rodnim razlikama u ishodima vođenja, u ovome smo istraživanju ispitali razlikuju li se procjene podređenih o ponašanju i stilovima vođenja nadređenih im menadžera ...(transformacijsko vodstvo i intelektualna poniznost) te razlikuju li se stavovi o radu podređenih (percipirana organizacijska podrška i radna angažiranost) s obzirom na rod menadžera. Naši su rezultati pokazali da podređeni procjenjuju menadžerice značajno višima na transformacijskome vodstvu i intelektualnoj poniznosti nego menadžere. Međutim, nije bilo razlika u stavovima o radu podređenih ovisno o rodu nadređenih im menadžera. Ipak, medijacijska je analiza pokazala da procijenjeno transformacijsko vodstvo i intelektualna poniznost menadžera posreduju u odnosu između roda menadžera i stavova o radu podređenih. Rezultati upućuju na to da bi transformacijsko vodstvo i intelektualna poniznost mogli biti u osnovi menadžerske učinkovitosti žena, ali ne i muškaraca, uz potrebu za dodatnim istraživanjima rodnih razlika u stilovima, ponašanjima i učinkovitosti vođenja.
Kraljevstvo nebesko nije samo vječno blaženstvo, nego, u prvom
redu, Božja vladavina ovdje na zemlji koja je započela s Isusom
Kristom. Vjernik je stoga pozvan izgrađivati ovaj svijet kao
pripravu za ...onaj. Tri poglavlja Govora na gori, u koje nas uvode Isusova blaženstva (Mt 5,3-12), predstavljaju Isusov životni program za svakoga vjernika. To je kršćanski manifest, podloga i vrelo našega djelovanja kao kršćana i koji se, kao takav, mora odražavati i u politici. Svojstva kojima imaju odsijevati novi građani
mesijanskog kraljevstva po primjeru sovšenstva Oca nebeskog (Mt 5,48), nosivi su temelj za zajednički život ljudi općenito, a to znači i za svaku državu i društvo. Isus nije svojim učenicima ostavio "ustav", pa makar se radilo i o novim građanima Božjega kraljevstva, nego je održao "govor na gori", koji, prije svega, nije zahtjev, već ponuda. Isus nije ostavio zakone po kojima bi se moglo načiniti državu, nego je proglasio blaženima političare, i sve one, koji žive po duhu Govora na gori i rade za dobro čovjeka. Svima njima pripada kraljevstvo nebesko. Zato se s mislima Govora
na gori valja sprijateljiti, jer imaju revolucionarnu i proročku snagu.
U ovom se radu solidarnost istražuje pod dvostrukim vidom: prvo, pokušava se otkriti elemente življene solidarnosti u mišljenju i djelovanju; drugo, budući da se autor svjesno ograničio na ...novozavjetne ranokršćanske zajednice, ti elementi se nastoje tako prikazati da budu inspiracija i poticaj današnjim kršćanima. Prve kršćanske zajednice bile su strukturirane kao življeno bratstvo, pri čemu je Isusova zapovijed ljubavi igrala ključnu ulogu. Iako zajedništvo materijalnih dobara u kršćanskim zajednicama nije bilo zapovjeđeno, kao primjerice u Kumranu, ono je, prema svjedočanstvu Djela apostolskih, često dragovoljno prakticirano. Mnogi su pri stupanju u kršćansku zajednicu svoj posjed dragovoljno stavljali na raspolaganje zajednici. Svjesno i slobodno izabranim poniznim služenjem i odricanjem svakog višeg statusa u zajednici kršćani su daleko nadmašili sve poznate modele zajedništva u tadašnjem antičkom svijetu. Pavao je slobodno izabranom praksom skupljanja milostinje u svojim zajednicama za matičnu zajednicu u Jeruzalemu njegovao duh zajedništva i solidarnosti. U Novom zavjetu može se govoriti i o određenom vidu solidarnosti i s robovima, iako robovi kao stalež nisu nigdje tema. Oni robovi koji su prigrlili evanđelje bili su u kršćanskoj zajednici u svemu smatrani jednako vrijedni drugim kršćanima. Ta jednakost temeljila se na zajedničkoj ukorijenjenosti svih u Kristu (usp. Gal 3,28; Kol 3,11).
ZAŠTO KRIZA VJERE? Bošnjak, Srećko
Služba Božja,
09/1973, Letnik:
13, Številka:
2
Web Resource
Odprti dostop
Može li se danas govoriti o krizi vjere u katoličkoj Crkvi? Nažalost, može! U pedesetim godinama ova se riječ pojavljuje samo tu i tamo, vrlo rijetko i oprezno u časopisima i u propovijedima pokojeg ...misionara.
PDF
