U radu se proučavaju fonološke, morfološke i leksičke inačice u tekstu Epistole o nedjelji, koju je zapisao svećenik Mikula iz Lindara 1379. a dodana je pri završetku glagoljskoga zbornika koji se ...čuva u pariškoj nacionalnoj knjižnici pod signaturom Code Slave 73. Glagoljski tekst uspoređen je s podudarnim latinskim tekstom iz 12. stoljeća. Utvrđuje se zastupljenost i funkcionalnost izdvojenih primjera, čime se razotkrivaju i pojedini stilski postupci prevoditelja/zapisivača u oblikovanju odabrane varijante književnoga jezika. U dodatku rada u latiničnoj transliteraciji objavljen je tekst proučavane poslanice te dva teksta nebeskih poslanica iz glagoljskih rukopisa iz 18. stoljeća.
The paper focuses on the phonological, morphological, and lexical variants in the text of the Epistle on Sunday, written by the priest Mikula from Lindar in 1379 which was added at the end of the Glagolitic miscellany kept in the National Library of Parisunder the signature Code Slave 73. The Glagolitic text is compared with a matching Latin text from the 12th century. The distribution and functionality of selected examples are determined, which also reveals certain stylistic peculiarities oftranslators/writers in creating the selected variant of literary language. In addition to the paper in Latin transliteration, the text of the studied epistle and two texts of heavenly epistles from Glagolitic manuscripts of the 18th century were published.
Na temelju poslanica sv. Jeronima rad nastoji ukazati na važnost i značenje prijateljâ i prijateljstva u njegovu životu te iščitati njegovu teoriju prijateljstva, odnosno ideal prijateljstva koji je ...ponudio svojim čitateljima. Prvo poglavlje ističe važnost prijatelja i prijateljstvâ za Naučitelja iz Stridona, čemu s više gledišta imaju pridonijeti i ostali dijelovi rada. Drugo poglavlje ocrtava njegovo shvaćanje iskona i naravi prijateljstva te sponâ koje povezuju prijatelje. Treće poglavlje ukazuje na važnost komunikacije koja, prema sv. Jeronimu, hrani, učvršćuje, održava i posvjedočuje prijateljstvo. Četvrto poglavlje, napose s gledišta korespondencije sv. Jeronima sa sv. Augustinom, bavi se pitanjem na koji se način prijatelji trebaju ophoditi i kojih se normi držati dođe li među njima do nesporazuma, nesuglasica, spora, pa i polemike. Rad ukazuje na dragocjenost prijateljstva u Jeronimovu životu. Iskon, odnosno vrelo ljubavi koja povezuje prijatelje, Stridonjanin vidi u Kristu, odnosno u Bogu, koji istom prijateljstvo i učvršćuje. Ističe nezamjenjivu važnost komunikacije, koja prema Jeronimu održava i hrani prijateljstvo, te nužnost otvorenosti i iskrenosti u prijateljskim odnosima. Jednako vrijedi i u slučaju nesuglasica ili sporova, koje prema sv. Jeronimu valja rješavati u istom duhu, u prvi plan stavljajući prijateljsku ljubav hranjenu vjerom te želju za mirom.
On the basis of the epistles of St. Jerome, the article is attempting to draw attention to the importance and meaning of friends and friendship in his life and to discern his theory of friendship, i.e., the idea of friendship that he offered to his readers. The first part points out the importance of friends and friendships for the teacher from Stridon, to which other parts also contribute from various perspectives. The second part draws his understanding of the origin and nature of friendship, as well as the ties that bind friends. The third part points out the importance of communication that, according to St. Jerome, feeds, strengthens, maintains, and testifies to friendship. The fourth part is based primarily on the correspondence between St. Jerome and St. Augustine and it deals with the question of how friends should behave and which norms should they follow when there is a disagreement, argument, fights, or polemics between them. The article draws attention to the preciousness of friendship in Jerome’s life. Jerome sees the origin, i.e., the source of love that binds friends, in Christ or in God who also strengthens the friendship. The author points out the irreplaceable importance of communication that, according to Jerome, maintains and feeds friendship, as well as the necessity of openness and honesty in friendship. This holds also in cases of disagreement and arguments that, according to St. Jerome, ought to be solved in the same spirit by putting in the first place the love between friends that is fed by faith and desire for peace.
Studija osvjetljuje čuvanje Pavlove nauke u Pastoralnim poslanicama, analizirajući govor o Pavlovu evanđelju u 2 Tim 1,8-11 (1.) i Pavlovu pologu u 2 Tim 1,12-14 (2.). Prvi dio studije utvrđuje da ...evanđelje Pastoralnih poslanica govori o trima etapama i trima protagonistima povijesti spasenja: Božjem planu prije vremena, Kristovu povijesnom pojavku i naviještaju evanđelja, koji je utemeljen Kristovim ukazanjem Pavlu. Analiza otkriva da to evanđelje karakteriziraju monoteizam i pavlinizam: Bog djeluje u svim trima etapama spasenja, Krist samo u vrijeme svoga povijesnog pojavka, a Pavao je dionik Kristova događaja i ima apostolski prioritet u vremenu navještaja evanđelja. Drugi dio studije utvrđuje da se Pavlov polog odnosi na tradiciju koja se razvila nakon Pavla i koja je našla svoj izričaj u Pastoralnim poslanicama. Toj tradiciji autor daje normativnost, nazivajući je tehničkim terminom iz prava o depozitu i pokazujući da predstavlja legitimni razvoj Pavlove usmene predaje. U zaključku studije pokazuje se da govor o Pavlovu evanđelju i pologu služi tomu da obrani autorovo prihvaćanje kasnijih tradicija i odmak od Pavlove nauke. Pred dilemom „Pavlova norma ili novost“ autor Pastoralnih poslanica izabrao je kompromis „sadržajni odmak i metodološka vjernost Pavlu“, te je predložio taj model kao Pavlov model crkvenim upraviteljima.
The study enlightens the keeping of Paul’s teachings in Pastoral Letters, analyzing the discourse about Paul’s gospel in 2 Tim 1,8-11 (1.) and Paul’s deposit in 2 Tim 1,12-14 (2.). The first part of the study finds that Paul’s gospel in Pastoral Letters speaks of three stages and three protagonists of the salvation history: God’s plan prior to time, Christ’s historical event, and the gospel proclamation, which was founded by Christ’s apparition to Paul. The analysis reveals that this gospel is characterized by monotheism and Paulinism: God acts in all three periods of the salvation history, Christ only in the second period, and Paul is a participant of Christ’s event and has an apostolic priority at the time of the gospel proclamation. The second part of the study shows that Paul’s deposit refers to a Pauline tradition which developed after Paul’s death and is represented in Pastoral Letters. The author gives to that tradition the status of norm, calling it with the technical term from the deposit law and showing that is represents a legitimate development of Paul’s oral tradition. In the conclusion of the study, it is shown that the discourse about Paul’s gospel and deposit in Pastoral Letters serves to defend the author’s acceptance of later traditions and divergence from Paul’s teachings. In the face of the dilemma „Paul’s norm or novelty“, the author of Pastoral Letters has chosen a compromise „substantive shift and methodological fidelity to Paul”, and he proposed that model as Paul’s model to church leaders.
U radu se kombinacijom historijske analize mreža i metode udaljenog čitanja iz perspektive historije emocija ispituje sposobnost manevriranja Pavla Rittera Vitezovića unutar više različitih ...emocionalnih zajednica. Pritom se kao glavni izvor za digitalnotekstualnu analizu koriste Vitezovićeve latinske pjesničke poslanice upućene stvarnim adresatima u razdoblju od 1701. do 1703. godine, no uzima se u obzir i čitav korpus njegovih poslanica nastalih u razdoblju od 1676. do 1712. godine. U radu se kritički testira mogućnost korištenja pristupa udaljenog čitanja ili makroanalize na manjoj količini teksta u kombinaciji s kvalitativnom analizom odnosno "pomnim čitanjem" kao analitički prosede za historijsko-emocionološka istraživanja.
U poslaničkim zbirkama Pavla Rittera Vitezovića, pisanima latinskim jezikom i
u stihu, nalaze se brojni onimi iz hrvatskoga i drugih jezika. Međutim, nisu svi
latinizirani, nego dolaze u različitim ...stupnjevima prilagodbe latinskomu jeziku.
Kako se nekad i unutar jedne poslanice isti onim susreće u nekoliko likova,
što može uključivati i ortografske inačice, u radu se propituje u kojoj su mjeri
inačice onima mogle imati praktičnu svrhu. Antroponimi te horonimi i ojkonimi
najčešći su onimi u tim poslanicama, a brojne su i razne inačice od njih
tvorenih pridjeva. Među potonjima mnogi su derivirani od alternativnih likova
istih latiniziranih i vernakularnih onima različitim latinskim sufiksima. U radu
se predstavljaju i posvjedočene imenske formule, a onimijska građa sistematizirana
je u svrhu donošenja općih zaključaka o autorovu odnosu prema onimiji
u novolatinskome kontekstu. Uzimajući u obzir i Vitezovićev jezikoslovni rad
vezan uz pitanja hrvatskoga jezika, u posebnome poglavlju članka razmatra se
suodnos između njegovih slovopisnih rješenja za pojedine glasove hrvatskoga
jezika i latinskoga teksta poslanica. Također, upućuje se na autorovo stajalište
prema prozodiji hrvatskih onima u latinskome stihu.
Gotovo svaki izobraženi laik u Hrvatskoj, ili čak i šire, ima spoznaju o Strossmayeru kao o meceni, političaru, govorniku i prosvjetitelju. Svaki pak klerik u Hrvatskoj pozna pod istim tim vidom ...Strossmayera, a poneki čak pamte njegovu osobu, kao iznimno aktivnu na Prvom vatikanskom saboru. Svi oni, i laici i klerici, znaju da je Strossmayer bio i biskup, ali upravo tu njegovu službu kao da sustavno, u govorima ili u pisanim raspravama, pomalo stavljaju u drugi plan. Cilj je ovoga rada približiti Strossmayera kao biskupa kroz njegov pisani vid komunikacije sa svećenstvom. Pisana riječ prezentirana je u pojedinim temama kao razmišljanja, pozivi, poticaji i odredbe biskupijskom svećenstvu putem okružnica i poslanica. Redovito i opširno pisao ih je u vrijeme korizme, a onda i u pojedinim prigodama, bilo nakon kanonskih vizitacija, pojave nekog problema ili aktualne teme. Ovaj rad prvotno želi promatrati Strossmayerovu biskupsku službu u odnosu prema svećenicima, s kojima je često i dobro komunicirao te se trudio na razne načine podići intelektualno-duhovnu razinu biskupijskog svećenstva. Analizom određenih tema, vezanih uz svećenike, unutar okružnica i poslanica možemo jasno iščitati koji su, prema Strossmayeru, kriteriji da bi se svećenik uistinu mogao zvati svećenikom. Ti kriteriji bi u mnogome mogli i trebali važiti i danas. Stoga, tijekom proslave Svećeničke godine ovaj rad želi ukazati na važnost svećeničkog zvanja i potrebe trajne skrbi za njegovu kvalitetu, a kao podloga služi Strossmayerova skrb oko toga.
S obzirom da je do izvornih Pavlovih propovijedi, osim onih u Djelima apostolskima koje su plod Lukine elaboracije, moguće ići jedino rekonstruiranjem iz njegovih poslanica, ovo izlaganje, ...pastoralnoga usmjerenja, promatra istaknute momente Pavlove teološko-pastoralne misli na kojima počiva njegovo apostolsko djelovanje, a koje on sam naziva - propovijedanje. Kao prva oznaka njegova propovijedanja istaknuta je činjenica da Pavao nastoji što je moguće manje opterećivati svoj auditorij, tj. crkvenu zajednicu. Ovo se ogleda u njegovu zauzimanju da se obraćenicima iz poganstva ne nameće jaram židovskoga Zakona, nego da im je za ulaz u Crkvu dovoljno krštenje. Druga oznaka Pavlova stava jest nepopustljivost kada su u pitanju bitni elementi kršćanskoga života od kojih on ne odstupa ni po koju cijenu. Najbolja ilustracija jest ozbiljnost kojom shvaća i izlaže otajstvo krštenja i njegove učinke na krštenika u Rim 6-8: kršćaninov život stalni je hod u novini Duha ili ga nema! Iz ovoga, sasvim prirodno, proizlazi sljedeća oznaka Pavlova propovijedanja evanđelja: naglasak na moralnomu životu. Beskompromisno prokazujući i kritizirajući nedovoljne, življene moralne standarde u pojedinoj crkvenoj zajednici, on pokazuje Crkvu, u krajnjoj liniji, novom kozmičkom stvarnošću koja nužno zahtijeva i novi život članova zajednice. Ovako promatrano, Pavlovo propovijedanje manifestira dinamičku napetost kojom crkvene zajednice kojima se obraća želi povesti prema punini njihova određenja. Time, gledajući u pastoralnoj perspektivi, sam život zajednice postaje pouka onima koji je sa strane promatraju i svjedočanstvo novopridošlim članovima.
Članak se bavi sonetom slabo poznatog Dubrovčanina Marina Zizerića posvećenom Antoniju Altovitiju, pripadniku poznate firentinske obitelji, a potom i Zizerićevim kontaktima u književno-kulturnim ...krugovima Firence, Piacenze i Venecije. Jedna sonetna pohvala nije dostatna književna legitimacija svom autoru, ali je dobar poticaj da se odškrinu vrata za istraživanje njegove mreže književno-kulturnih odnosa na visokoj razini talijanske kulturne scene sredinom 16. stoljeća. O Zizerićevim kulturnim kontaktima svjedoče posvetna pisma i anegdota Ludovica Domenichija, posveta izdavača Bernarda Giuntija, uz od ranije poznato pismo Anton Francesca Donija. Rad se osvrće i na nekoliko drugih posveta, pisama i spomena o našijencima, književniku Dinku Ranjini i Luki Sorkočeviću, nastalima u istom književnom krugu.
U ovom ćemo članku raspravljati o metodama tumačenja koje pomažu da vam evanđelja i novozavjetne poslanice budu jasne i smislene. Naša svrha nije ulaziti u tehničku raspravu novozavjetnih ...znanstvenika o ovim knjigama, iako ćemo se povremeno pozivati na ove rasprave u svrhu daljnjeg pojašnjenja. Naš je cilj pomoći čitatelju da vidi na koji način pažljivo, promišljeno čitanje evanđelja i poslanica uz molitvu može biti nagrađeno smislenim uvidima te može donijeti duhovnu obnovu.
Dalmatinske su komune u XVI. stoljeću bile zasebni politički organizmi,
strukturirane kao aristokratske republike, a njeni su stanovnici
osjećali komunu kao jedinu domovinu. Ipak postojao je i širi
...društveni prostor u osnovi čijeg su integracijskog procesa bili ljudi,
njihove veze i bliskosti duhovnih struktura, a koji se može podijeliti
na veći tzv. jadranski društveni prostor koji se ostvaruje na cijelom
Jadranu – i hrvatskom i talijanskom, i onaj uži – „istočnojadranski”
– u zemlji Schiavona, koji su stvorili svojom intelektualnom djelatnošću,
vezama i komunikacijama plemići dalmatinskih komuna, a
najočitiji je u kreiranju prostora humanističke i renesansne književnosti,
prostor dalmatinske res publica litteraria. Ova „književna republika”
nadilazila je uske granice komuna – domovina, ali i staleške
podjele unutar komuna – u njoj su ravnopravno sudjelovali književnici
plemići i pučani. Kao svaka republika, imala je unutar članova
hijerarhijsku ljestvicu i uloge koje su pojedini članovi „republike”
zauzimali. Taj društveni prostor dalmatinske književne republike
istražen je u svjetlu teorije francuskoga sociologa i filozofa Pierra
Bourdieua o intelektualnim i kulturnim poljima, polazeći od premise
da su u svakom činu intelektualnog i umjetničkog stvaranja skrivene
veze između stvaratelja i njegovoga djela, uvjetovane društvenim
odnosima unutar kojih se događa stvaralački čin kao čin komunikacije,
odnosno da je samo djelo uvjetovano položajem stvaratelja u
intelektualnom polju. Analizirano je 47 komunikacijskih tekstova
(prije svega poslanica) napisanih od početka do sedamdesetih godina
XVI. st., a kojima su pošiljatelji ili adresati hvarski književnici. Iz toga
su proizašla dva hvarska intelektualna polja te uočene centralne
ličnosti u svakom od njih. Također je u dodatku, u svjetlu novootkrivene
knjige talijanskih soneta Hanibala Lucića, konstruirano Lucićevo
talijansko intelektualno polje.
Dalmatian communes in the fifteenth century were discrete political
organisms, structured as aristocratic republics, whose inhabitants
felt their commune to be their only homeland. There existed,
however, a wider social space, the foundation of whose process of
integration was based on people, their relationships and the proximity
of the structures of their belief systems, which can be divided
into a larger, so-called „Adriatic social space” which is achieved over
the whole of the Adriatic, both the Croatian and Italian portions, and
the narrower „Eastern Adriatic”, in the land of the Schiavona, created
by their intellectual activities, relationships and the communication
between the nobility from the Dalmatian communes, most evident
in the creation of the space of humanist and renaissance literature,
the space of the Dalmatian res publice litterarie. This „literary republic”
exceeded the narrow borders of the communes, the domovina,
and also the class divisions inside the commune, as both noble
and popular authors participated in it. Like all republics, among the
members existed a hierarchical ladder with roles played by specific
members of the „republic”. This social space of the Dalmatian literary
republic is researched in light of the theories of French sociologist
and philosopher Pierre Bourdieu on intellectual and cultural fields,
proceeding from the premise that behind each act of intellectual
and artistic creation there lies a hidden relation between the creator
and his work, conditioned by the social connections among which
the acts of creation and communication are upheld, that is to say,
the work itself is conditioned by the position of the creator in his
intellectual field. In this paper, 47 communicative texts, for the most
part epistles, dating up to the 1570s are analyzed, whose senders
or receivers were Croatian authors. From these, two Croatian intellectual
fields emerge, whose central actors are recognized. In the
addendum, in the light of the newly discovered book of sonnets
in Italian written by Hanibal Lučić, a construction of Lučić’s Italian
intellectual field has been made.
PDF
