Opis fotografije (prepis rokopisa dr. Franca Sušnika):Spredaj sedijo otroci na tleh od leve: Petrač Tonč – Ludvik Kotnik p.d. Juh, Franc Kotnik (učitelj, Jarošev brat), dve deklici (Petračeva ?, ...Lopan Alojzija Plimen), Zorko Kotnik, Rozika Kotnik (pozneje Dobrovnica), Blaže Marija, Bogomil Kotnik (v tiskarni), Franc Petrač (učitelj).Sedeča vrsta od leve: Luka Kotnik (padel v Rusiji), Andrej Kotnik, Križaj Avguštin, Volben Serajnik (prošt), oče Dominik (Županc), Šimen, mati Helena Kotnik, Rozman Jurij, dr. Franc Kotnik, Rezika Kotnik (Francova žena), Minka (sestra).Za temi stojijo: Serajnik (hotuljski župnik), dr. France Kotnik? (oficir? Madžar ?)Elizabeta Kotnik (Miklnova hči iz Šentanela – Juginja), Lika Juh (brat očeta Županca), Terezija Kotnik (potem Petračka), Jugova Tončka (Cvitanička), Mira Piskernik, Kuhar Lojz, Jožefa Skidek (v službi v Hotelu Orel), Marija Kotnik (Jaroševa polsestra), Petrač Alojzija, Petrač Ela?, Viternikova mati, …? iz Črneč, Glavar Jera (Župančeva sestra in “teta”), Klančnica ? Kogelnikova iz Črneč, voznik in farovška kuharica, hlapec in dekla pri Župancu.Stojijo zgoraj od leve: Nužej iz Pliberka, Potočnica z Dobrij, Potočnik (oče rezbarja Rutnika), Oset Andrej in žena, Glavar Marija (Tičlerica), Justina Blaže (materina sestra), Jaroševa mati in oče Franc Kotnik, oče Viternik, Viternik, neznani bogoslovec, Mirko Kotnik (orožnik v Murski Soboti).Zadnja vrsta: Glavar Alojz, Šteharnik, Kogelnik, Glavar Andrej (ta stari Tičler), stari Blatnik (Dominik Glinik).
Rad se bavi višeslojnom problematikom fatimskog zahtjeva za posvećenje Rusije i svijeta unutar šireg konteksta teoloških promišljanja jednog od najvećih mariologa XX. stoljeća i koncilskog perita ...Renéa Laurentina (1917. – 2017.). Prvi, uvodni dio rada kontekstualizira temu, ocrtavajući Laurentinov pristup bavljenju problematikom ukazanja, pa tako i onog fatimskog, te sumirajući njegov doprinos na tom području. Drugi dio rada na temelju Laurentinovih uvida i prosudbi upućuje u delikatnost problematike fatimskog zahtjeva u vidu poteškoća koje je on za pape predstavljao u diplomatskom pogledu, što se tiče odnosa papinske službe prema privatnim objavama te gledom na sud o valjanosti učinjenih posvećenja. Treći dio rada donosi Laurentinova razmatranja problematike fatimskog zahtjeva za posvećenje Rusije i svijeta s teološkog stajališta. Zaključni dio rada daje oris Laurentinovih konkretnih, praktičnih prijedloga proizašlih iz njegova teološkog promišljanja fatimskog zahtjeva za posvećenje, koji nastoje oko boljeg razumijevanja same naravi posvećenja i njegove »duhovne kvalitete«, s konačnim ciljem djelotvornosti posvećenja o kojemu – budući da je posvećenje naša svetost, pobožanstvenjenje – prema Laurentinu ovisi sama budućnost osoba i zajednica.
Iako se ne može govoriti o »izravnom i eksplicitnom« novozavjetnom utemeljenju posvećenoga života, na način na koji se isti danas poima, ne može se ni zanijekati da je Isusov život, onako kako nam ga ...prikazuju evanđelja, temelj života Bogu posvećenih osoba. Naime, Isusova konkretna egzistencija može biti definirana kao »posvećenje« jer, iako je Sin Božji (različitost), darovao je samoga sebe čovjeku (pripadnost). Tako u Isusu različitost i pripadnost postaju dar ljubavi za drugoga. U Prvom zavjetu govori se o Raheli koja umire rađajući svojega sina (Post 35, 16-20), a u Novom Ivan govori o Isusovoj smrti kao o porodu (Iv 16, 21); Isus umire rađajući novi narod, novoga čovjeka. Stoga biti »posvećeni« znači darovati vlastiti život da bi drugi imali život! Isus, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet »da se svijet spasi po njemu« (usp. Iv 3, 17 i 10, 34-36), ljubio je svoje sve do ispunjenja (eis telos! Iv 13, 1). Umirući na križu preobrazio je smrt u život, tamu u svjetlost i kraj u novi početak. Na taj način Isusova smrt na križu postaje najviši i najočitiji znak njegova posvećenja. U ovom posvećenju život Bogu posvećenih osoba pronalazi smisao i cilj, nadahnuće i snagu. Doista, život u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, koji posvećeni dragovoljno izabiru, ima smisla samo ako je dar ljubavi Bogu i čovjeku.
Na osnovi toga da su kršćani rod izabrani, narod sveti koji je pozvan da objavljuje τας αρετάς – vrline Onoga koji nas dozva iz tame autor razmatra određene aspekte svetosti s gledišta predaje ...Pravoslavne Crkve. Nakon kratkoga uvoda, koji podsjeća da je svetost konačna afirmacija vječnoga čovjekovog postojanja kao neponovljive osobe, iznose se pojedina opća razmišljanja o svetosti kao teocentričnom pojmu, ali se i utvrđuje svojevrsni povijesni razvoj toga pojma, kao i pridavanje novih sadržaja tom pojmu. U apostolskom i postapostolskom razdoblju pojam sveti odnosio se na svakoga člana Crkve, a posebno na svakoga sudionika euharistijskoga slavlja. U razdoblju poslije progona pojam se sužava na neke, istaknute i izuzetne, članove Crkve. Također se primjećuje i prostorno pomicanje svetosti iz parohijskoga hrama u manastir i pustinju, a osobito, kako autor ističe analizirajući teoriju o posvećenju, pomicanje svetosti iz naosa u oltar hrama, odnosno s laosa na kler. Iako teorija o posvećenju nije nikada u potpunosti zaživjela u Pravoslavnoj Crkvi, njezine su posljedice vidljive i danas. One su terminološke prirode, u slavenskim se Crkvama članovi naroda Božjega nazivaju svjetovnjacima, prisutna je pasivizacija laika u crkvenom, naročito bogoslužnom životu. Iskustvo je Pravoslavne Crkve da postoji ontološka razlika samo u odnosu kršteni i nekršteni, ali ne i u Tijelu Kristovu u kojem su svi sveti i služitelji Gospodinu svomu. Utvrđujući tu svojevrsnu ekleziološku dekadenciju, u nastavku autor razmatra doprinosi li, možda, suvremeni, postmoderni mentalitet reafirmaciji svetosti kao jednoj zaboravljenoj viziji. U rezul-tatima nedavnih socioloških istraživanja može se primijetiti povratak svetoga u srpsko društvo. Međutim, autor upozorava da vrlo često visoki stupanj samoproglašene religioznosti ne znači i povratak na tradicionalno, u Crkvi utemeljeno, kršćanstvo. Taj se suvremeni mentalitet ispituje dvama temeljnim obilježjima svetosti, njezinim eshatološkim karakterom i njezinim zajedničarskim, koinonijskim, karakterom. U zaključnim razmatranjima iznosi se stav da suvremeni religijski mentalitet ne doprinosi reafirmaciji svetosti, kao što to ne čine ni ustaljeno mišljenje o svetima kao nadljudima s natprirodnim moćima i besprijekornom moralnom čistoćom. Svetost se u svom novozavjetnom značenju pojavljuje kao ispunjenje krsnih zavjeta aktivnim sudjelovanjem u svetoj euharistiji.
Kroz cijeli Novi zavjet nalazimo poticaje da oponašamo ili slijedimo primjer Krista, Pavla, pa čak i nekih drugih pobožnih ljudi. U Poslanici Filipljanima nalazimo taj poticaj da oponašamo, pripojen ...Pavlovoj teologiji progresivnog posvećenja. Posvećenje je u Filipljanima prikazano kao suobličavanje Kristu kroz spoznaju Njega, koja dolazi kroz trojni način Božje riječi (apostolskog učenja), unutarnjeg djelovanja Božjega Duha i oponašanja Krista, apostola Pavla i drugih pobožnih primjera. Pokušat ćemo oblikovati biblijsku teologiju posvećenja kroz oponašanje, ograničeni u svojoj analizi na Poslanicu Filipljanima. Prvi dio ovoga članka osvrće se na učenje o posvećenju u Filipljanima, s naglaskom na odlomke gdje Pavao izravno postavlja to pitanje: Filipljanima 1,9-11. 27-29; 2,12-16; 3,1-15. Drugi nas dio članka uvodi u biblijsko učenje o oponašanju, a zatim se osvrće na silaznu spiralu oponašanja: oponašanje Krista (Fil 2,5), oponašanje Pavla (Fil 3.17a; 4,9) i oponašanje Pavlovih vjernih oponašatelja (Fil 3,17b). U zaključku ćemo vidjeti da su oponašanje Krista i Njegovih vjernih oponašatelja sredstvo progresivnog posvećenja, sredstvo koje je i važno i često zanemareno, kako od onih koji bi trebali služiti kao primarni primjeri pobožnosti (duhovni vođe) tako i od onih koji bi se trebali učiti oponašanju.
Throughout the New Testament, we find exhortations to imitate or follow in the
steps of Christ, Paul and even some other godly people. In the Epistle to the Philippians, we find this exhortation to imitate incorporated into a Pauline theology
of progressive sanctification. Sanctification in Philippians is portrayed as a conforming
to Christ through the knowledge of Him, which comes through tripartite
means of the Word of God (the Apostolic teaching), the internal work of God’s
Spirit and the imitation of Christ, the Apostle Paul and other godly examples. We
will aim at forming a biblical theology of sanctification through imitation restricted
in our analysis to the Epistle of Philippians. First part of the article reviews
the teaching of sanctification in Philippians, with an emphasis on passages where
Paul directly addresses this issue: Philippians 1:9-11, 27-29; 2:12-16; 3:1-15. Second
part of the article introduces us to biblical teaching on imitation, and then
it reviews a downward spiral of imitation: imitating Christ (Phil. 2:5), imitating
Paul (Phil. 3:17a; 4:9) and imitating Paul’s faithful imitators (Phil. 3:17b). In the
conclusion, we will see that imitation of Christ and His faithful imitators is a means
of progressive sanctification that is both important and often neglected, both
by those who should serve as primary examples of godliness (spiritual leaders)
and those who need to learn by imitating
Iako se ne može govoriti o »izravnom i eksplicitnom« novozavjetnom utemeljenju posvećenoga života, na način na koji se isti danas poima, ne može se ni zanijekati da je Isusov život, onako kako nam ga ...prikazuju evanđelja, temelj života Bogu posvećenih osoba. Naime, Isusova konkretna egzistencija može biti definirana kao »posvećenje« jer, iako je Sin Božji (različitost), darovao je samoga sebe čovjeku (pripadnost). Tako u Isusu različitost i pripadnost postaju dar ljubavi za drugoga. U Prvom zavjetu govori se o Raheli koja umire rađajući svojega sina (Post 35, 16-20), a u Novom Ivan govori o Isusovoj smrti kao o porodu (Iv 16, 21); Isus umire rađajući novi narod, novoga čovjeka. Stoga biti »posvećeni« znači darovati vlastiti život da bi drugi imali život! Isus, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet »da se svijet spasi po njemu« (usp. Iv 3, 17 i 10, 34-36), ljubio je svoje sve do ispunjenja (eis telos! Iv 13, 1). Umirući na križu preobrazio je smrt u život, tamu u svjetlost i kraj u novi početak. Na taj način Isusova smrt na križu postaje najviši i najočitiji znak njegova posvećenja. U ovom posvećenju život Bogu posvećenih osoba pronalazi smisao i cilj, nadahnuće i snagu. Doista, život u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, koji posvećeni dragovoljno izabiru, ima smisla samo ako je dar ljubavi Bogu i čovjeku.
Središnji pojam kojim se bavi ovaj članak jest pojam krvi i njezina uloga, značenje i značaj u Starome zavjetu. Autor se bavi pitanjem kako je moguće da je krv u pojedinom starozavjetnom kontekstu ...sredstvo čišćenja ili posvećenja, a u nekom pak drugom kontekstu tvar koja onečišćuje ili oskvrnjuje, te nudi odgovor na to pitanje na dvije razine. Na prvoj razini svoje teze smatra da je kontekst funkcioniranja krvi ustvari propisan od Boga dok na drugoj razini, nastojeći ponuditi objašnjenje navedene tvrdnje, iznosi argumentaciju kako se kod krvi radi o svojevrsnoj dihotomiji života i smrti gdje krv kada ultimativno predstavlja život funkcionira kao sredstvo koje čisti i posvećuje dok tamo gdje ultimativno predstavlja smrt postaje tvar koja onečišćuje ili oskvrnjuje. Kako bi potkrijepio svoju tezu, autor daje tumačenje i iznosi zaključke o teološkim implikacijama pojedinih starozavjetnih tekstova i pripadajućih primjera koji na to ukazuju. Članak je podijeljen na dva osnovna dijela te je tako u prvome dijelu predstavljen pojam krvi u Starome zavjetu kroz teme odnosa krvi i života, zabrane blagovanja krvi te mjestu krvi u starozavjetnome žrtvenome sustavu. U drugom dijelu analiziraju sepojedini starozavjetni primjeri kojima se daje prikaz krvi koja čisti i posvećuje, odnosno krvi koja onečišćuje i oskvrnjuje.
Na osnovi toga da su kršćani rod izabrani, narod sveti koji je pozvan da objavljuje τας αρετάς – vrline Onoga koji nas dozva iz tame autor razmatra određene aspekte svetosti s gledišta predaje ...Pravoslavne Crkve. Nakon kratkoga uvoda, koji podsjeća da je svetost konačna afirmacija vječnoga čovjekovog postojanja kao neponovljive osobe, iznose se pojedina opća razmišljanja o svetosti kao teocentričnom pojmu, ali se i utvrđuje svojevrsni povijesni razvoj toga pojma, kao i pridavanje novih sadržaja tom pojmu. U apostolskom i postapostolskom razdoblju pojam sveti odnosio se na svakoga člana Crkve, a posebno na svakoga sudionika euharistijskoga slavlja. U razdoblju poslije progona pojam se sužava na neke, istaknute i izuzetne, članove Crkve. Također se primjećuje i prostorno pomicanje svetosti iz parohijskoga hrama u manastir i pustinju, a osobito, kako autor ističe analizirajući teoriju o posvećenju, pomicanje svetosti iz naosa u oltar hrama, odnosno s laosa na kler. Iako teorija o posvećenju nije nikada u potpunosti zaživjela u Pravoslavnoj Crkvi, njezine su posljedice vidljive i danas. One su terminološke prirode, u slavenskim se Crkvama članovi naroda Božjega nazivaju svjetovnjacima, prisutna je pasivizacija laika u crkvenom, naročito bogoslužnom životu. Iskustvo je Pravoslavne Crkve da postoji ontološka razlika samo u odnosu kršteni i nekršteni, ali ne i u Tijelu Kristovu u kojem su svi sveti i služitelji Gospodinu svomu. Utvrđujući tu svojevrsnu ekleziološku dekadenciju, u nastavku autor razmatra doprinosi li, možda, suvremeni, postmoderni mentalitet reafirmaciji svetosti kao jednoj zaboravljenoj viziji. U rezul-tatima nedavnih socioloških istraživanja može se primijetiti povratak svetoga u srpsko društvo. Međutim, autor upozorava da vrlo često visoki stupanj samoproglašene religioznosti ne znači i povratak na tradicionalno, u Crkvi utemeljeno, kršćanstvo. Taj se suvremeni mentalitet ispituje dvama temeljnim obilježjima svetosti, njezinim eshatološkim karakterom i njezinim zajedničarskim, koinonijskim, karakterom. U zaključnim razmatranjima iznosi se stav da suvremeni religijski mentalitet ne doprinosi reafirmaciji svetosti, kao što to ne čine ni ustaljeno mišljenje o svetima kao nadljudima s natprirodnim moćima i besprijekornom moralnom čistoćom. Svetost se u svom novozavjetnom značenju pojavljuje kao ispunjenje krsnih zavjeta aktivnim sudjelovanjem u svetoj euharistiji.
Samo je u kontekstu življene stvarnosti Crkve moguće shvatiti posvećeni život kao „sjajan znak u Crkvi“ (kan. 573, §1), znak koji u svoj svojoj nedorečenosti i krhkosti ipak ukazuje na svetost Crkve ...ostvarenu na jedini mogući način - odazivanjem pozivu na svetost upućenoga svima: u življenju ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tom ljubavlju treba biti obilježen svaki pravi Kristov učenik (usp.: LG 42,1) koji je pozvan u svojim životnim uvjetima, dužnostima i okolnostima napredovati na putu svetosti i savršenstva vlastitoga staleža (usp.: LG 42,4) uprisutnjujući hic et nunc onu ljubav kojom je Bog ljubio svijet (usp.: LG 41,7). No, oni koje Bog poziva da se, po zavjetovanju evanđeoskih savjeta, oslobađaju zapreka koje bi ih mogle udaljiti od žara svjedočke ljubavi te da se na poseban način povežu s Crkvom i njezinim poslanjem u svijetu (usp.: LG 44, 1 i 2), postaju svojim načinom življenja znak kojim sama Crkva „i vjernicima i nevjernicima iz dana u dan bolje pokazuje Krista“ (LG 46,1). Stoga, vršeći svoju zadaću vrhovnoga pastira i učitelja, rimski prvosvećenici, počevši od Ivana Pavla II., koji je prije dvadeset godina ustanovio godišnju proslavu Svjetskog dana posvećenoga života (2. veljače 1997.), tom prilikom upućuju poruku članovima posvećenoga života kao izraz brige, poticanja i promicanja njihova staleža koji neosporno pripada životu i svetosti Crkve (usp.: LG 44, 4; kan. 574, §1). U svjetlu liturgijske proslave blagdana Prikazanja Gospodinova u Hramu, od samoga početka svojega pontifikata, Ivan Pavao II. redovito se obraćao osobama koje su svoj život darovale Gospodinu posebnim posvećenjem po evanđeoskim savjetima. Predstavljao im je i razlagao bitne teološko-pravne elemente posvećenoga života, svojom učiteljskom riječju pozivao ih i hrabrio na još zauzetije služenje kraljevstvu Božjemu, da bi njihovo nastojanje oko vjernosti i ustrajnosti u darovanom im zvanju autentično doprinosilo plodnijoj svetosti Crkve i koristilo njezinu spasenjskom poslanju (usp.: LG 47 i 43, 2; kann. 573, §2 i 574, §2).
PDF
