Stručno usvršavanje je obvezan dio učiteljskog posla koji se provodi na četiri osnovne razine: individualnoj, školskoj, županijskoj i državnoj. Brojne su prednosti i nedostaci svakog oblika ...usavršavanja, a svi su oni na putu profesionalnog razvoja učitelja jednako važni i korisni. U radu je prikazan model stručnog usvršavanja učitelja na županijskoj razini (Županijsko stručno vijeće učitelja razredne nastave – Grad Sisak) pri čemu veliku ulogu imaju upravo županijski voditelji koji su poveznica između školske i državne razine stručnog usavršavanja učitelja.
Orijentacijom društva na „društvo znanja“, promjene u školskom sustavu očituju se napuštanjem tradicionalnog sustava odgoja i obrazovanja temeljenog na nastavnim planovima i programima, te uvođenjem ...kurikulumskog pristupa utemeljenog na razvoju učeničkih kompetencija kao cilja odgoja i obrazovanja. Premještanjem težišta djelovanja suvremene škole, mijenja se i orijentacija u izvođenju nastave pa učitelj više nije davalac informacija, nego podupire učenika
u procesu izgradnje njegovih kompetencija. Mijenjanje uloge učitelja od
pukog realizatora ka sukreatoru kurikuluma traži od učitelja posjedovanje niza novih kompetencija. Njihova brojnost i raznovrsnost podrazumijeva razrađen kontinuirani program profesionalnog razvoja koji će pratiti učitelja kroz sve oblike stručnog osposobljavanja (inicijalnog obrazovanja, početnog uvođenja
u posao, trajnog profesionalnog obrazovanja), tijekom cjelokupnog profesionalnog života, te mu pomoći da odgovori tim zahtjevima. Korištenjem svih raspoloživih elemenata stručnog osposobljavanja i segmenata cjeloživotnog učenja kroz jasno utvrđene optimalne učiteljske standarde, učitelji uvelike mogu pridonijeti razvoju svoje profesije, kvalitetnijoj implementaciji najavljenog nacionalnog kurikuluma, te razvoju hrvatskog obrazovanja u cjelini.
U radu se iznose rezultati do kojih se došlo ispitujući mišljenja učitelja o važnosti i poželjnosti onih ciljeva stalnoga stručnog usavršavanja koji najviše pridonose profesionalnom razvoju učitelja. ...Istraživanje je provedeno na uzorku od 434 ispitanika, učitelja osnovnih i srednjih škola iz devet županija. Dobiveni rezultati pokazuju da su programi stručnog usavršavanja učitelja i dalje previše usmjereni na one ciljeve usavršavanja, odnosno učiteljeve kompetencije, koji podupiru tradicionalan pristup odgoju i obrazovanju. Ispitanici naglašavaju potrebu osuvremenjivanja učiteljskih kompetencija kao bitnih preduvjeta za ostvarivanje suvremenog obrazovnog kurikuluma i cjeloživotnog učenja. Učitelji smatraju da bi ostvarivanju temeljnog cilja stalnoga stručnog usavršavanja najviše trebala pridonositi osposobljenost učitelja za: brzo i točno donošenje odluka koje će poboljšati kvalitetu nastave i učenja, samostalno kreiranje i timsko djelovanje te vrednovanje i samovrednovanje postignuća i procesa nastave i učenja. Faktorskom su analizom 24 učiteljeve kompetencije, kao manifestne čestice, ekstrahirane u tri latentna faktora, odnosno temeljne kompetencije: osposobljenost za primjenu inovacija, informatičko-komunikacijskih znanja i vještina, osposobljenost za pedagoške istraživačko-analitičke poslove te osposobljenost za samostalno i timsko odlučivanje. Rezultati istraživanja imaju aplikacijsku vrijednost jer upućuju kojim ciljevima valja pridati posebnu pozornost pri određivanju kurikuluma stalnoga stručnog usavršavanja učitelja.
Supervizija je nužna komponenta prakse profesionalnog socijalnog rada. Ona podupire razvoj kapaciteta i vještina studenata kao budućih praktičara i iskusnijih socijalnih radnika. Refleksija je ...ključni dio supervizije jer se praksa socijalnog rada stalno razvija zbog naglih promjena u društvu. Supervizija pruža socijalnim radnicima i studentima mogućnost da slobodno i iskreno govore o svom radu i o svakodnevnim osjećajima s kojima se suočavaju u praksi. To omogućuje poboljšanje rada i sprječava nagomilavanje stresa. U ovom radu istražujemo različite metode supervizije koje se koriste u socijalnom radu i naglašavamo njihove primjene u Sloveniji i Engleskoj. Razvili smo vlastiti okvir supervizije oslanjajući se na naše poznavanje istraživanja u Sloveniji i Engleskoj; nadalje, vodili smo neformalne rasprave s kolegama u Engleskoj i formalniji proces sa supervizorima u Sloveniji u svrhu informiranja o razvoju ovoga modela. U radu se izlažu konceptualni rezultati istraživanja i predstavlja se naš model refleksivne supervizije utemeljen na pretpostavci da bolje učimo iz dobrih iskustava nego iz pogrešaka. Vjerujemo da se putem predloženog formata aprecijativne prakse možemo udaljiti od prakse utemeljene na deficitu prema praksi usmjerenoj na uspjeh.
