Heterogenost podrijetla pojedinih sastavnica Ranjinina zbornika predmet je razmatranja brojnih proučavatelja starije hrvatske književnosti, počevši od prvog izdavača tog korpusa Vatroslava Jagića. ...Identificirane su kao neposredni utjecaj Petrarkina Kanconijera, kao izravni utjecaj talijanskog kvatročentističkog pjesništva, koje je ujedno imalo funkciju prijenosnika poticaja izvorna kanconijerskoga podrijetla i kao (većinom posredovani) provansalski utjecaj. Pritom se pretežito nije dovodila u pitanje opravdanost svrstavanja poezije Zbornika pod egidu petrarkizma, premda su neki mlađi istraživači bili svjesni problematičnosti primjene te oznake na pjesničke proizvode koji stilskim, dijelom i tematskim odlikama nisu suglasni s petrarkističkim kanonom što ga je u Cinquecentu definirao Pietro Bembo a potvrdila ga daljnja pjesnička praksa. Preširoka i neselektivna primjena pojma »petrarkizam« u okvirima ukupne svjetske petrarkologije, nametnula je potrebu njegova redefiniranja. U novije vrijeme na pouzdaniji i produktivniji način nastojali su to ostvariti njemački romanisti gerhard Regn i Klaus W. Hempfer promatrajući petrarkizam kao semiološki sustav. Na taj način, unutar pjesništva što se tradicionalno naziva petrarkističkim identificirali su nekoliko pjesničkih diskursa. Kako se petrarkizam više ne svodi na intertekstualne odnose, tradicionalni pokazatelji gube svoje privilegirano mjesto. Međutim, jezik u svojim mnogostrukim funkcionalnim aspektima nadaje se kao osnovni kod koji omogućuje dostupnost drugih semioloških sustava. Polazeći od te premise, u radu ćemo analizirati korpus Ranjinina zbornika (pretežitim dijelom Menčetićeve i Držićeve sastavke), primjenjujući kategorije njemačkih znanstvenika kao kriterij književnopovijesnoga prepoznavanja.
