Although it is customary to credit Freud's self-analysis, it may be more accurate, Alexander Welsh argues, to say that psychoanalysis began when The Interpretation of Dreams was published in the last ...weeks of the nineteenth century. Only by going public with his theory--that dreams manifest hidden wishes--did Freud establish a position to defend and embark upon a career. That position and career have been among the most influential in this century.
Ovaj rad metodološki je zamišljen kao interdisciplinarno (filozofsko i teološko) promišljanje o duši. Epistemološki većinom se oslanja na spoznajno–teorijske izvore dvojice vrsnih poznavatelja ...koncepta duše: filozofa, teologa i kršćanskog naučitelja i biskupa sv. Augustina Aurelija (354. — 430.) i austrijskog psihologa, »oca psihoanalize« i pionira sfere nesvjesnog Sigmunda Freuda (1856. — 1939.). U radu želimo propitati konvergencije i divergencije s obzirom na njihov koncept duše. U radu će se odgovoriti na sljedeće: 1) na koji način Augustin razumijeva pojam duše, odakle polazi i na čemu temelji svoje razumijevanje o duši te 2) do koje mjere i na koji se način Augustinovo učenje o duši, izraženo u njegovim Ispovijestima, reflektiralo na Freudovo tumačenju duše shvaćene kao locus primus proučavanja uzroka i posljedica neuropatoloških fenomena u okviru kliničke prakse, detaljno opisane u Uvodu u psihoanalizu.
U prvom dijelu rada, s teološkog i spoznajnog aspekta, propituju se temeljne postavke Augustinova shvaćanja i tumačenja duše, u duhu one Fichteove qualis homo, talis philosophia. Drugi je dio rada usredotočen na autoričinu interpretaciju Freudove psihoanalize kao terapeutske metode pomoću koje ne samo da se proučava nego i liječi čovjekova »bolesna duša«, odnosno »ličnost« (Allport).
U trećem dijelu govori se o konvergencijama i divergencijama Augustinove i Freudove »teo–psihoantropologije«, jer ono što je zajedničko i Augustinu i Freudu jest fokus njihova istraživanja, a to je čovjek: za Augustina (raz)otkrivanje duše je put (raz)otkrivanja Boga, tako da govorimo o psihologiji koja izvire iz ascendentne teologije, a s druge pak strane, (raz)otkrivanje nesvjesnoga dijela freudovski protumačene Aristotelove »razumske duše« put je otkrivanja čovjekova osobnog identiteta (sebstva): čovjek je ishodišna točka u istraživanju Boga (tj. izvora dobra), ali i sebe samoga (sv. Augustin, Charles Taylor).
In the content of this essay, which was methodologically envisioned as an interdisciplinary (philosophical and theological) reflection on the soul, and which (essay) epistemologically relies on cognitive-theoretical sources of two, in the opinion of the author, of the foremost authorities on the concept of soul: the philosopher, theologian, Christian scholar and bishop , from Tagaste by birth — St. Aurelius Augustine and the contemporary Austrian psychologist, »the father of psychoanalysis« and pioneer in the sphere of the unconsious — Sigmund Freud we wish to examine convergences
and divergences in regard to their concepts of soul. The essay aims to answer the following: 1 ) in what way does Augustine understand the concept of soul, what is his starting point and wherein is his understanding of soul founded? 2) in what measure and in what way is/was his teaching on soul, as expounded in his Confessions,
reflected in Freud’s explanation of soul, understood by the latter as the locus primus in the study of causes and effects of neuropathological phenomena in clinical practice as described in detail and elucidated in his Introduction to Psychoanalysis? The essay is structured as follows: the first section aims, from the theological and cognitive aspects, to examine the basic tenets of Augustine’s understanding and explanation of soul, but in the spirit of Fichte’s qualis homo, talis philosophia. The second section of the essay focuses on the author’s interpretation of Freud’s psychoanalysis
as a therapeutic method by means of which man’s »sick soul« or rather »personality« according to Freud, is not only studied but healed (Allport). The content of the third section deals with the convergences and divergences of Augustine’s and Freud’s
»theo–psychoanthropology«, for that which is common to Augustine and Freud is the focus of their research, and that is man : for Augustine, exploring (revealing) the soul is the path to seeking (discovering) God such that we are dealing with a psychology
which issues from ascendent theology and , on the other hand, exploring (revealing) of the unconscious part of Aristotle’s »reasonable souls« in the Freudian manner is the path to exposing man’s personal identity (selfhood) : man is the starting point in
the search for God (i.e. the source of good), but of the self also (St. Augustine, Ch. Taylor).
U radu se iznose i analiziraju problemi čitanja lirske pjesme u svjetlu polifonijske teorije iskazivanja Oswalda Ducrota, lakanovske psihoanalize i marksističke kritike Antonyja Easthopea, na ...primjeru pjesništva Ivana Slamniga. Nasuprot shvaćanju lirike kao privatnog jezika pjesnikove duše te lirskog subjekta kao narcističke slike pjesnika odnosno čitatelja, autorica argumentira uz pomoć marksističke i psihoanalitičke kritike što liriku čini samosvojnim diskursom koji u prvom redu predstavlja mehanizme koji ga nastoje prikazati. Pjesništvo Ivana Slamniga ističe se unutar suvremenoga hrvatskog pjesništva utoliko što pokazuje u kojoj se mjeri ironija oslanja na polifoniju iskaza. Pritom razara mit o izvornosti pjesničkog jezika istovremeno i otvoreno gradeći poetiku na razgradnji tuđih.
Ove godine se navršava 150 godina od rođenja jednog od najznačajnijih mislilaca, osnivača psihoterapije, Sigmunda Freuda. Njegovo djelo je u teoriji i praksi socijalnog rada ostavilo neizbrisiv trag. ...Psihoanalitička teorija zapravo je prvi konzistentan teorijski korpus koji je utjecao na razvitak kako teorijske baze socijalnog rada, tako i praktične primjene tih znanja i taj se utjecaj vidi sve do danas. Prikazani su neki najznačajniji koncepti koje nalazimo u psihoanalitičkoj teoriji i njihova važnost u teoriji ali i praksi socijalnog rada. Posebna je pozornost posvećena najbitnijim metodološkim posljedicama integriranja temeljnih zasada psihoanalitičke teorije u teoriju i praksu socijalnog rada.
U radu se nastoje kritički razmotriti rasprave o dvjema retoričkim
figurama, apostrofi i prozopopeji, zajedno s njihovim političkim i
etičkim konzekvencijama koje su se zadržale u suvremenim ...pristupima proučavanju lirike od 1980-ih, kada su prvi put izašle na vidjelo. Ako je apostrofa konstitutivna za pjesništvo, a prozopopeja je u podlozi svakog čina čitanja, tada, na teorijski vrlo zanimljive načine, prozopopeja generira sasvim konkretnu ideju pjesništva, podupirući ju institucijom znanosti o književnosti. Ta se ideja ponajprije ostvaruje u antropomorfizaciji lirskog subjekta. No da je ipak riječ o interesnom čitanju koje se još od romantizma prerušava u apriorizam, dokazuje se u nastavku rada analizom tekstova Barbare Johnson psihoanalitičke i dekonstrukcijske provenijencije.
Ključna riječ za razumijevanje takozvanih funkcionalnih, psihogenih odnosno neurotskih poremećaja jest histerija. Taj drevni medicinski pojam čiji se prvi tragovi pronalaze još u starom Egiptu, a ...koji kao dijagnoza postoji od 17. stoljeća u medicinskoj nozologiji, u modernoj je medicini preimenovan, počev od 1952. i DSM-1, a posebice revolucionarnog DSM-3 iz 1980., u mnoštvo naizgled nepovezanih
novih sindromskih dijagnoza raspoređenih u razne dijagnostičke kategorije što nazivamo „razbijanjem histerije“ kao okvira za razumijevanje neurotske patnje. Kao psihoanalitičari i psihijatri psihodinamičari držimo da je time nauštrb medicinskoj psihoterapiji otvoren put prema tvorbi beskrajnih bihevioralnih sindroma,
takozvanih poremećaja, bez psihogene etiologije. Psihoanaliza je i nastala kao psihoterapija histerije i razumjela ju je kao nitko dotad, a ni poslije. Daleko od toga da je psihoanaliza odgovorila na sva pitanja povezana sa zagonetkom imena „histerija“, a vjerujemo da će nam nove odgovore pružiti neuroznanost i neuropsihoanaliza.
Nadalje, držimo da je zadaća psihoanalitičara da održava histeriju „na
životu“ u medicinskim disciplinama koje su je se prelako odrekle i da trebamo biti u stalnom konstruktivnom dijalogu s njom, jer ona kao takozvana protejska bolest u svakom novom dobu mijenja kliničke slike, te da i dalje psihoterapijski liječimo histerike neovisno o dijagnozama i ideologijama pod kojima se skrivaju. Histerija nije, unatoč referenci na maternicu u nazivu, „ženska bolest“ nego je zastupljena u oba spola, a posebice i u pomodnim mnogobrojnim „rodovima“. U članku ćemo
raspravljati o povijesti te bolesti, njezinu mjestu u suvremenim psihijatrijskim klasifikacijama te o suvremenom psihoanalitičkom pogledu na nju.
Članak je ponešto prerađeno istoimeno priopćenje sa skupa Psihoterapija i nove tehnologije, održanom u Kliničkoj bolnici Vrapče u Zagrebu 1.6.2018. Ubrzani razvoj i najšira uporaba novih tehnoloških ...pomagala u komunikaciji predstavlja izazov u smislu promjena temeljnog psihoterapijskog okvira (settinga). Autor navodi promišljanja i pitanja nastala na temelju više od deset godina eksperimentiranja s terapijom online u vlastitoj kliničkoj praksi. Zaključak je da se supervizije na daljinu odvijaju bez ikakvih poteškoća, a okvir psihoanalitičke psihoterapije licem-u-lice se lakše održava u ovom novom obliku komunikacije tepareuta i pacijenta nego li onaj klasične psihoanalize na kauču, koji je ipak moguć u određenim uvjetima.
Ne bi trebalo upasti u zamku uspoređivanja psihoanalitičkih terapija u fizičkoj prisutnosti analitičara i analizanda sa onima „na daljinu“ u smislu što je bolje. To su jednostavno drugi mediji terapije pri čemu o ovom drugome imamo tek ograničeno iskustvo. Tehnologija u 21.
stoljeću nepovratno mijenja naše živote i modele komunikacije, što ni psihoanaliza ne može ignorirati ako želi opstati u „novom svijetu“.
Inspiriran radom Erica Santnera (1996, 2011) o političkoj teologiji i kraljeva dva tijela, u ovom radu propitujem političku teologiju filma, tj. kako drugo tijelo kralja, tijelo njegove moći, migrira ...u novo tijelo, tijelo naroda, te sablasno, u raznim tragovima, prati filmski način proizvodnje koji je obilježio dvadeseto stoljeće. U radu dovodim u imaginarnu vezu dva lika (jedan stvarni, drugi fiktivni) koji na određeni način utjelovljuju to migriranje: (1) sudca Daniela Paula Schrebera (čiji je autobiografski zapis mentalne bolesti, od trenutka kada je objavljen 1903., okupirao pažnju ne samo psihijatara i psihoanalitičara nego i raznih teoretičara), i (2) doktora Caligarija, hipnotizera u filmu Kabinet doktora Caligarija (red. Robert Wiene, 1920.), jednog od najpoznatijih junaka njemačkog ekspresionističkog filma, kako bih analizirao kako njihovi slučajevi utjelovljuju »sublimno rojalističko meso« u nacionalnim fantazmagorijama dvadesetoga stoljeća (koje se sve više vraćaju i u naše vrijeme u doba rastućeg populizma i brojnih teorija zavjere).
Prisutnost pojma empatija u Freudovim teorijskim spisima više je naznaka problema negoli cjelovit psihoanalitički koncept. Freud se više oslanja kad je u pitanju empatija na izvore iz lijepe ...književnosti i filozofije negoli na egzaktne znanstvene osnove (1 – 3). To čine i mnogi drugi autori iz različitih zemalja (4). Empatija kao pojam i teorijsko polazište s vremenom je bivala sve prisutnijom sastavnicom u psihoanalizi, da bi u self-psihologiji dobila bitnu ulogu i postala polazištem za mnogobrojna istraživanja u suvremenim psihološkim znanstvenim disciplinama. Rad koji predstavljam pokušaj je da se u tom smjeru približe glavni tokovi razvoja pojma i predmeta empatije.
Od samih početaka do danas psihoanaliza je suočena s problemom svojeg znanstvenog utemeljenja i sa svojom nejasnom pozicijom u svijetu znanosti. Problem znanstvenog utemeljenja analiziran je s ...obzirom na dvije kritike koje dolaze izvan psihoanalitičkog okruženja
i unutar njega. Analizom postojećih kritika prepoznate su dvije mogućnosti koje aktualno pridonose znanstvenom utemeljenju psihoanalize i psihoanalitičke psihoterapije te ujedno uvođenju istraživanja u psihoanalitičku i psihoterapijsku praksu.
Prva je mogućnost znanstvenog utemeljenja prepoznata u interdisciplinarnom pristupu putem kojeg psihoanalitički koncepti postaju pristupačni istraživanjima drugih disciplina znanosti uma, čime psihoanalitičke spoznaje postaju sastavnim dijelom njihova ukupnog
znanja. Druga je mogućnost prepoznata u suvremenim promjenama u određenju znanosti i novim trendovima u istraživanju koji uključuju kvalitativnu metodologiju. Uvođenjem kvalitativne metodologije omogućeno je prevladavanje podvojenosti uloga terapeuta i istraživača te ostvarenje mogućnosti da psihoanalitičari i psihoterapeuti uče o praksi putem svoje prakse, tj. istraživanjima vlastite prakse.
PDF
