U članku se argumentira u ime kulturnoznanstvenog poimanja psihoanalize koje omogućava refleksiju kako o psihoanalitičkoj tvorbi pojmova i teorije, tako i o njezinoj izdašnoj, ali i proturječnoj ...povijesti recepcije. Pojam nagona, neizostavan u psihoanalizi, kod Freuda biva konceptualiziran kroz njihove sudbine, čime se probija individualan biološki okvir. S druge je strane pak frojdovski pojam kulture upadljivo sažeto individualistički utemeljen. Tenzije drugog kova obilježile su povijest recepcije psihoanalize, gdje je bila tumačena ili kao sušti mit, ili kao zasebna znanost. Analogna oprečnost pojavljuje se u scijentističkom nerazumijevanju psihoanalize (Habermas). Taj se konfliktni obrazac množi u interpretacijama psihoanalize koje raskrivaju njezin potisnuti biologizam (Sulloway), pri čemu s vlastite strane prešućuju hermeneutička i društvenoteorijska pojašnjenja.
Više od trideset godina Dominick LaCapra prakticira specifičan oblik intelektualne povijesti. Za razliku od zagovornika dokumentarnog modela povijesnog razumijevanja, ali i Whiteove poetike ...historiografije, LaCapra se zalagao za retoričku koncepciju povijesti. Suprotno monološkoj ideji jedinstvenog autorskog glasa koji nam pribavlja idealan, iscrpan i konačan prikaz u potpunosti zahvaćenog predmeta proučavanja, retorika podrazumijeva dijaloško shvaćanje diskurza, ali i istine. To znači da povjesničar ulazi u dijalošku razmjenu s prošlošću, no problem je upravo u prirodi spomenute razmjene. Kako bi objasnio odnos povijesti s vlastitim predmetom proučavanja, LaCapra uvodi psihoanalitički pojam prijenosa. Svrha ovog rada je razmotriti različite problematične aspekte dijaloške razmjene, kako između povijesti i njezina predmeta proučavanja tako i između intelektualne povijesti i njezina predmeta proučavanja.
U svome tekstu analiziram djelokrug melankolije i melodrame u filozofiji Stanleyja
Cavella, kao sinthome onoga što filozofija teži ustrojiti kao memoriju. Ta se analiza oslanja
na novelu Pismo ...nepoznate žene Stefana Zweiga, koju Cavell u knjizi Sporne suze izrijekom
isključuje iz vlastite analize toga problema, premda cijelu studiju osovljava oko istoimenog
filma Maxa Ophülsa, snimljenoga prema Zweigu. Uzimajući to isključenje kao
pretpostavku za diskusiju o Cavellovu tretmanu rodnoga mjesta i porijekla, prije svega
u Austinu ali i u Derridi (u Filozofskim pasažima), ovdje predlažem dekonstrukciju one
pozicije u recentnoj filozofiji gdje naslijeđe i memorija, čak i kad se pozivaju na problem
tehnike, još računaju sa spregom politike i identiteta.
U Freudu svojstvenom etičkom relativiziranju, moral i smisao bivstvovanja u konačnici su određeni ekonomijom libida. Takvi su stavovi omogućeni reduciranjem djelovanja na prirodnouzročni ...determinizam, posredovanjem konstrukcije teorijskog modela psihičkog funkcioniranja, pri čemu se zanemaruje mogućnost neempijskog kauzaliteta iz slobode. Freudova biologijska orijentacija (smatrao se prirodoznanstvenikom) rezultirala je gledištem o psihičkim motivacijama kao rezultatom kemijsko-fizioloških procesa, koji su k tome prvenstveno određeni hereditarnim ili konstitucionalnim čimbenicima. No, upravo kod njega psihoanaliza je imala najsnažniji kulturni i antropologijski impetus.
Psihoanaliza i New Age Matijašević, Željka
Filozofska istraživanja,
04/2007, Letnik:
27, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
Tema teksta bit će odnos određenih psihoanalitičkih učenja i suvremenih new age teorija i tehnika, pri čemu se popularnost i raspostranjenost new age tehnika može dovesti u vezu s opadanjem značaja ...psihoanalitičkih terapijskih tehnika. New age će biti doveden u vezu s Jungovim naslijeđem i idejom razaranja Ja kako bi se porodilo sebstvo što je vezano uz zahtjev new agea za osobnom preobrazbom preko izmijenjenih stanja svijesti. Freuda se unutar new agea općenito tumači kao vrhunac zapadnjačke racionalnosti, kao krajnju supremaciju racionalnog mišljenja koje je u svom prosvjetiteljskom zanosu krenulo racionalizirati i posljednju stvar, to jest – nesvjesno. Freud, za razliku od new agera, ipak, polaže nade u vladavinu svijesti i očuvanje svjesnog dijela ličnosti ili čvrstoću ega kao temelja ili jamca duševnog zdravlja, kao i očuvanje stroge granice koja dijeli svjesno i nesvjesno.
Teorije zavjera obično se drže bizarnim oblikom mišljenja. Akademski diskurs
smatra ih neozbiljnim iskazima i pozicionira ih u prostoru između loše
imitacije znanstvene teorije i političke ...patologije. Stoga nad njihovim autorima
i konzumentima provodi proceduru isključivanja iz zajednice “ozbiljnih
ljudi”. No ima situacija u kojima teorije zavjera bivaju shvaćene ozbiljno i
tada se uspostavljaju kao samo sredstvo isključivanja. Ove su situacije dominantno
interpretirane kao kolektivne ugroze ili političke krize. U tom slučaju
teorije zavjera dolaze iz središta političke moći kao legitimne interpretacije
zbilje. Ovakva je situacija u ekstremnom smislu realizirana u nacističkom režimu.
Dakle, sadašnji akademski diskurs proizvodi Drugog zbog zastupanja
teorija zavjere. No u političkim krizama, autoritarnim i totalitarnim režimima
Drugi se proizvodi putem teorija zavjera. Povijesno gledano, akademski je
stav dijelom proizvod posljedica drugog stava, putem trostruke “demistifikacije”
konspirativne panike nacizma/fašizma, staljinizma i, na Zapadu, makartizma.
Međutim, strukturalno gledajući ovaj je stav panika o teorijama zavjera
ili mimikrija prethodnog oblika panike u pogledu isključivosti. Autor predlaže
drukčiji pristup koji istovremeno izbjegava prihvaćanje teorija zavjera kao
činjenica, ali i njihovo reduciranje na fenomen masovne histerije. Teorije zavjera
analizira onkraj opreke deluzije i skrivene istine. Stoga teorije zavjera
definira kao obrazac interpretacije, strukturiran kao dvostruka fantazma s mogućnošću
njegova “presijecanja”. Ovakva je definicija bliska Sloterdijkovoj
koncepciji ciničnog uma, sukladno kojoj je moguće razlikovati cinične i kinične
teorije zavjera. Cinične teorije zavjera govore u ime totalitarne i autoritarne
vlasti u obranu organizmički zamišljene zajednice i zadržavaju strukturu
dvostruke fantazme. Kinične teorije zavjera govore iz pozicije partikularnih,
fragmentacijskih i singularnih aktera. S periferije diskursa one kritiziraju elite
moći ukazujući na rascjepe koje cinici prešućuju. Na taj način kinične teorije
zavjera imaju pozitivnu funkciju kao način razotkrivanja “prljavog rublja”
političkog režima.
Psihološko-duhovnom analizom autor odgovara na pitanje tko je čovjek i kako postiže najveći mogući stupanj ostvarenje sebe. Uz svjesnu motivaciju također naglašava veliki utjecaj nesvjesne motivacije ...u životu i djelovanju svakog čovjeka. Freudovoj psihoanilitčkoj koncepciji čovjeka autor suprotstavlja kršćansku antropologiju koja shvaća čovjeka kao slobodno i odgovorno biće koje postiže vrhunac svoga ostvarenja kad se iz nesebične ljubavi preda u službu Bogu i bližnjemu.
Nakon uvodnoga poglavlja, koje sažeto predstavlja temeljne teze Derridaovih ranih čitanja Freuda i Lacana, ovaj tekst nastoji ukazati na ulogu što su ju u njegovu kasnijem radu imali Nicolas Abraham ...i Maria Torok. Introjekcija/inkorporacija, kripta, kriptonimija, transgeneracijska sablast – ključni pojmovi njihove psihoanalize, nastali detaljnom revizijom Freudova koncepta tugovanja – predstavljaju temelj Derridaovim promišljanjima odnosa sablasnoga i tekstualnoga, te tugovanja kao etičkoga problema. Završno poglavlje, na primjerima tekstova o smrtima Rolanda Barthesa i Paula de Mana, demonstrira način kojim Derrida razrađuje i prevladava opreku introjekcije i inkorporacije, odnosno normalnog i patološkog; aporije postfreudovskoga mišljenja tugovanja kao temeljnog oblika odnošenja prema drugome navode na ponovno promišljanje cjelokupnoga koncepta subjekta.
Između psihologije i psihoanalize od samih početaka traje antagonizam: psihoanaliza se štoviše s Freudom i uspostavlja kao opreka psihologiji, kojoj je po njemu sfera nesvjesnog ostala ‘skrivena‘˙. ...Prema tome, čini se da su dvije discipline međusobno kontradiktorne u samim svojim aksiomima, budući operiraju dvama različitim tipovima subjekta. No u ovom radu se ipak uspoređuju jedan socijalni psiholog-Mead i jedan psihoanalitičar-Lacan, te se nastoje uočiti sličnosti i razlike između njihovih koncepcija konstituiranja subjekta. Oba se teoretičara protive esencijalističkom shvaćanju subjekta, a glavnim procesom subjektiviranja smatraju jezički čin. Pri tome je rezultat tog procesa sasvim drugačiji, budući da Meadov subjekt stječe kreativnu i slobodnu osobnost, dok Lacanov subjekt i nastaje kroz proces otuđenja te ga karakterizira ‘nedovršenost‘, ‘kriva identifikacija‘ i sl. No u radu se nastoji pokazati da te razlike u shvaćanju prirode subjekta djelomično proizlaze iz različitih političkih nazora autora.
