Osnovni je cilj istraživanja bio dobivanje katabolički aktivnih kultura za ubrzanje razgradnje polikloriranih bifenila (polychlorinated biphenyls – PCBs) u onečišćenom tlu u blizini zadarske ...trafostanice (Hrvatska) koja je oštećena tijekom domovinskoga rata godine 1991. Obogaćivanje aktivnih bakterija provedeno je iz 6 uzoraka tala sakupljenih s različitih područja onečišćenih polikloriranim bifenilima te je primijenjena metoda submerznog uzgoja uz poticanje rasta bakterija koje mogu razgrađivati bifenil. Tim su postupkom izdvojene dvije mješovite kulture (TSZ7 i AIR1, potječu iz tla u blizini trafostanice i zračne luke), koje su najbolje rasle na bifenilu. Obje su kulture pokazale podjednaku sposobnost razgradnje bifenila (nakon dva tjedna uzgoja razgrađeno je 56-60 % smjese PCB50) te su brže razgrađivale di-, tri- i tetraklorbifenile nego penta-, heksa- i heptaklorbifenile. Soj Z6, Rhodococus erythropolis, bio je jedini član mješovite kulture TSZ7 koji je pokazao sposobnost razgradnje polikloriranih bifenila. Na osnovi metabolita identificiranih u pokusu s pojedinačnim kongenerom (2,4,4'-klorbifenilom) i sojem Z6 pretpostavlja se da su u razgradnji tog spoja uključena oba enzima, 2,3- i 3,4-dioksigenaza. Također se pretpostavlja da soj Z6 može aktivirati i neki drugi, neidentificirani metabolički put u razgradnji polikloriranih bifenila. Temeljem postignutih rezultata mješovita kultura TSZ7 i soj Z6 odabrani su kao starter kulture za biološki oporavak onečišćenih tala.
Razaranje uzoraka ribe za analizu žive Prester, Ljerka; Jureša, Diana; Blanuša, Maja
Arhiv za higijenu rada i toksikologiju,
05/1999, Letnik:
49, Številka:
4
Web Resource
Odprti dostop
Svrha ovog rada bila je ispitati učinkovitost dviju metoda razaranja biološkog materijala pri analizi žive. Razaranje u kiselom mediju s koncentriranim HNO3 primijenjeno je pri 80 °C tijekom 5 sati. ...Razaranje uzorka u alkalnom mediju primijenjeno je s 45% NaOH i 1% cisteinom pri 120 °C tijekom 20 minuta. Obje metode razaranja provedene su u otvorenim ili zatvorenim staklenim epruvetama. Ukupna živa određena je metodom atomske apsorpcijske spektrometrije tehnikom razvijanja hladnih para (CVAAS). Iskorištenje razaranja uzorka ispitano je na referentnom uzorku (konjski bubreg H-8, IAEA, Austrija). Rezultati su pokazali bolje iskorištenje određivanja žive u zatvorenim epruvetama u kiselom mediju (103±4%) negoli u alkalnom mediju (70±3%). Iskorištenje u otvorenim epruvetama je manje negoli u zatvorenima te iznosi za razaranje uzorka u kiselom mediju 90±8% i samo 57±2% u alkalnom mediju. Ponovljivost metode (koeficijent varijabilnosti izražen kao postotak od aritmetičke sredine) ispitana je na uzorcima oslića (Merlucius merlucius). Metoda razaranja biološkog materijala u kiselom mediju preciznija je od metode razaranja u alkalnom mediju.
Upotrijebljeno je nekoliko ovjerenih referentnih uzoraka materijala u svrhu provjere metodoloških postupaka određivanja žive i selenija u hrani. Uzorci su odabrani na temelju spoznaja o vrstama ...matriksa očekivanih uzoraka za analizu, kao i mogućih koncentracija u uzorcima hrane. Priprema uzoraka uključivala je razgradnju otvorenim postupkom (kiselinama) i zatvorenima postupkom (u mikrovalnoj peći). Postignuti rezultati upućuju na dobro slaganje vrijednosti referentnih uzoraka.
In order to protect public health and the environment, the EU legislation has proposed a classification of dangerous substances. Chemicals are classified according to physico-chemical as well as ...toxicological and ecotoxicological properties. Environmental classification is based on inherent harmful potential of a substance to organisms and on its environmental fate, that is, degradation and bioaccumulation potential. In this study, experimental data on acute and chronic toxicity to aquatic organisms and biodegradability and bioaccumulation data obtained from literature were used to classify arsenic (applied as As2O3), copper (applied as CuCl2), phenol and 1,4 – butynediol. For this purpose, the "base set data" obtained from standardised test methods served as a convenient indicator of the inherent toxicity of tested chemicals. Additional data about environmentally relevant properties of arsenic and 1,4 – butynediol could lead to a revision of present chemical classification and labelling.
Zakonodavstvo Europske unije preporučilo je klasifikaciju opasnih kemikalija u svrhu zaštite zdravlja ljudi i okoliša. Opasne se kemikalije razvrstavaju na temelju fizikalno-kemijskih, toksikoloških i ekotoksikoloških svojstava. Autori su istraživali učinke različitih koncentracija arsena, bakra, fenola i 1,4-butindiola sa svrhom pokazivanja primjera kako se kemikalije mogu razvrstati na temelju rezultata pokusa na različitim algama, dafnijama i ribama. Pratili su akutnu i kroničnu toksičnost spomenutih kemikalija, njihovu biodegradabilnost i bioakumulaciju. Svoje su rezultate usporedili s postojećom klasifikacijom Europske unije. Utvrdili su da se bakar može klasificirati kao vrlo toksičan, a arsen kao toksičan za testirane vodene organizme te da oba mogu imati dugotrajne štetne učinke u vodenoj sredini. Fenol nije klasificiran zbog brze razgradljivosti, niskog bioakumulacijskog potencijala i niske toksičnosti. Klasifikacija bakra i fenola temeljena na dobivenim rezultatima u skladu je s postojećim normama Europske unije. Međutim, za arsen i 1,4-butindiol postoje razlike u rezultatima, pa će možda biti potrebna revizija postojeće klasifikacije zbog novih rezultata istraživanja okoliša.
Biodegradation is generally recognised as an important removal mechanism for pollutants in natural ecosystems. It determines the concentration of substances in the environment. According to the ...legislation of the European Union, there are three levels for biodegradability testing protocols for chemicals which cover different test conditions. This paper describes one such multilevel approach to biodegradation testing. Four different tests were performed on diethylene glycol and phenol. Diethylene glycol did not fulfil the requirements for ready biodegradable substances, while it degraded well in wastewater treatment plant simulation test. Phenol in turn, resulted ready biodegradable, and its biodegradability depended less on experimental conditions than the biodegradability of diethylene glycol. This corroborates the importance of combining different test methods to obtain relevant biodegradability data.
Biološka se razgradnja općenito prihvaća kao va.an mehanizam uklanjanja onečišćivača u prirodnim ekosistemima. Poznavanjem tipa i brzine takve razgradnje mo.e se prosuđivati i koncentracija nekih onečišćivača u prirodi. Prema zakonodavstvu Europske unije procjena testova za biološku razgradnju kemikalija sadr.ana je u trostupanjskom protokolu uključujući različite uvjete testiranja. U ovom su radu autori prikazali višestupanjski pristup utvrđivanju biološke razgradnje na primjeru dietilenglikola i fenola. Primijenili su respirometrijski test, test u zatvorenoj boci analizom biokemijske potrebe za kisikom, statički test mjerenjem kemijske potrebe za kisikom (Zahn-Wallensov test) i simulirani test metodom polutrajnog aktiviranog taloga proveden prema propisima Međunarodne organizacije za standardizaciju. Dietilenglikol se nije uopće razgradio u testu sa zatvorenom bocom, ali se potpuno razgradio u respirometrijskom testu, i to tek nakon 28 dana. Razgradio se brzo u simuliranom testu s aktiviranim talogom. Stoga se smatra da je dietilenglikol granična kemikalija što se tiče biološke razgradnje i da njegova razgradnja ovisi uvelike o eksperimentalnim uvjetima. Za fenol je, međutim, potvrđeno da je to lako biološki razgradljiva kemikalija i da se mo.e pretpostaviti da će se u prirodnom okolišu potpuno razgraditi, bez štetnih učinaka. Posebno je istaknuta važnost kombiniranja različitih test-metoda da bi se utvrdili stupanj i mogućnost biološke razgradljivosti testiranih onečišćivača.
Ciljevi: Primarni cilj bio je usporediti promjenu visine kosti koja se pojavljuje na mjestu zuba i implantata kod protetičkih nadomjestaka postavljenih na zube i implantate u odnosu na promjenu ...visine kosti koja nastaje na mjestu implantata kod protetičkih nadomjestaka postavljenih isključivo na implantatima. Sekundarni cilj bio je ispitati utjecaj različitih čimbenika kao što su broj zuba nosača, endodontska obrada zuba, broj implantata, vrsta implantološkog rada, čeljusti u kojoj se rad nalazi, stanje nasuprotne čeljusti, zatim utjecaj spola, dobi i vremena nošenja, te ispitati je li početna razina kosti utjecala na daljnju promjenu same visine kosti. Materijali i metode: U istraživanju su korištene radiološke panoramske snimke ukupno 50 ispitanika, od čega su na 25 snimki bili protetički nadomjestci postavljeni na kombinaciju zuba i implantata, a na ostalih 25 protetički nadomjestci postavljeni isključivo na implantatima. Visine kosti, mjerene od caklinsko-cementnoga spoja/vrata implantata do najapikalnije točke kosti, uzete su s ukupno dvije radiološke panoramske snimke za svakog ispitanika. Prva je snimljena odmah poslije ugradnje implantata, a druga, ujedno i posljednja, pola godine do sedam godina nakon implantacije, ovisno o vremenu snimanja pacijenta. Dobivena razlika pokazivala je resorpciju kosti, formiranje kosti ili pak stanje bez promjene. Ispitan je i utjecaj različitih čimbenika kao što su spol, dob pacijenta, vrijeme nošenja, broj zuba nosača, endodontsko liječenje, broj implantata, vrsta implantološkog rada, čeljust u kojoj se rad nalazi, stanje nasuprotne čeljusti i početno stanje kosti. Tijekom statističke analize korištene su tablice frekvencija, osnovni statistički parametri, Mann-Whitneyjev U test, Kruskal-Wallisova ANOVA, Wilcoxonov test i regresijska analiza, a rezultati su prikazani tablično i u obliku Paretova dijagrama t-vrijednosti. Rezultati: Nema statistički značajne razlike u promjeni visine kosti, bilo da je riječ o mjestu implantata (-0,359±1,009 i medijan vrijednosti 0,000) i mjestu zuba (-0,428±0,746 i medijan vrijednosti -0,150) kod restauracija postavljenih na zub i implantat, odnosno na mjestu implantata u slučaju struktura postavljenih samo na implantatima (-0,059±0,200 i vrijednost medijana -0,120). Kada je riječ o utjecaju ostalih čimbenika, regresijskom analizom broj implantata pokazao se kao jedini čimbenik sa statistički značajnim utjecajem (β = 0,54; P = 0,019) na promjenu razine kosti, ali samo kada je riječ o protetičkim strukturama postavljenima isključivo na implantatima. Zaključak: Nije dokazana značajna razlika u promjeni visine kosti, ni na mjestu zuba, ni na mjestu implantata kod protetičkih nadomjestaka postavljenih na zubima i implantatima u usporedbi s promjenom visine kosti oko implantata kod protetičkih nadomjestaka postavljenih isključivo na implantatima. Među svim ispitanim čimbenicima broj implantata pokazao je statistički značajan doprinos u količini promjene visine kosti u protetičkim konstrukcijama postavljenim isključivo na implantatima.
Sažetak
Kvarenje materijala je problem koji zaokuplja pozornost stručnjaka oduvijek, jer, prije svega, dovodi do velikih ekonomskih gubitaka. Zato su uzroci kvarenja različitih materijala predmet ...istraživanja već dugi niz godina. Organizirane grupe istraživača većinom u kemijskoj industriji podržane vladinim organizacijama bave se analizama i istraživanjima u tome području.
Najveću ulogu u kvarenju ima biološko kvarenje koje je po definiciji svaka neželjena promjena svojstava materijala uzrokovana aktivnostima živih organizama. Biorazgradnja pod nazivom kvarenje, nepoželjan je proces kada je u pitanju proizvodnja i čuvanje materijala, ali je vrlo poželjan proces kada taj materijal postaje otpad, a u pitanju su obično često iste vrste mikroorganizama.
Emulzije za hlađenje i podmazivanje pri obradbi metala s velikim udjelom vode do 98% upravo su zato vrlo podložne rastu mikroorganizama. Uljna faza je dobra hranjiva podloga za mikroorganizme kao izvor ugljika. Zbog raspršenih kapljica u vodi dodirna međufazna površina ulje/voda vrlo je velika pa je i površina za rast mikroorganizama dovoljna budući da je voda neophodni medij za razvoj. Pod utjecajem metabolizma mikroorganizama proizvod se mijenja kemijski i funkcionalno zbog čega nastaju sluzave mikrobne nakupine koje uzrokuju stalno čepljenje filtara i uređaja.
Iako su koncentrati emulgirajućih tekućina od kojih se spravljaju radne emulzije obično sterilni, što je ispitano i u našem radu, mikroorganizmi se vrlo brzo nakon namješavanja s vodom razvijaju, jer niti okolina niti voda nisu sterilni. Budući da u spremnicima već postoje mikrorganizmi, nove emulzije se brzo inficiraju pa broj mikroorganizama vrlo brzo raste, ako nema antimikrobnog agensa i ako se uređaji i spremnici pravilno ne održavaju. Kako kvarenje napreduje, pjena i sluz postaju vidljivi. Suspendirane nakupine na površini upućuju na infekciju gljivama, a često se pojavljuje miris na amonijak, ali češće na sulfide. Emulzija promijeni boju, pH vrijednost progresivno pada, a isto tako i svojstvo zaštite od korozije.
Naša ispitivanja su pokazala da su spremnici za emulzije u dva pogona bili znatno inficirani s više vrsta mikroorganizama, što je dokazano uzgojem na selektivnim hranjivim podlogama, kao i mikrobiološkom kontrolom u ovlaštenim laboratorijima. Ispitivanja su, nadalje, pokazala da se pravilnim postupanjem i održavanjem postrojenja i spremnika uvelike smanjuje kvarenje emulzija a time i zastoj u pogonu, čega je posljedica znatna financijska ušteda.
U procesu proizvodnje sira kao što je poznato za koagulaciju kazeina koristi se kimozin, proteolitički enzim koji je zbog svog porijekla veoma skup, na tržištu se nalazi u ograničenim količinama i ...često je loše kvalitete. Posljednjih godina u svijetu se u cilju eliminiranja ovih nedostataka razvija proizvodnja proteolitičkih preparata mikrobiološkog porijekla kao zamjena kimozinu. Do sada je utvrđeno oko 40 mikroorganizama čiji enzimi samostalno ili kombinirani mogu se koristiti u tehnološkom procesu proizvodnje sira.
Određivali smo utjecaj enzima beta-galaktozldaze na količinu kiselina, koju su proizvele bakterijske stanice sojeva Str. thermophllus izoliranih iz mljekarskih kultura, razgradnjom laktoze, i s tim u ...vezi njihov utjecaj na brzinu grušanja mlijeka. Rezultati su ukazali na izravnu vezu između tri varijable u uvjetima temperature 42 °C, koja se pokazala optimalnom. Spora je varijanta sadržala samo 61 % broja jedinica beta-galaktozldaze na bakterijsku stanicu, i samo 54% proizvedene kiseline brze varijante. Vrijeme grušanja spore varijante bilo je dvostruko dulje nego brze.
