Dva pjesnika, hrvatski Nikola Šop (1904.-1982.) i slovenski Gregor Strniša (1930.–1987.) – premda ih razlikuje pripadnost epohi i miljeu – imaju zajednički nazivnik: obojica su metafizički pjesnici ...i, u toj pjesničkoj dimenziji, obojica se bave relativnošću vremena i prostora, to jest vremenitošću i bezvremenošću, prostornošću i besprostornošću, koje nisu ništa drugo nego sinonimi za pojmove ljudskog i božanskog. Obojicu pjesnika dubinski motivira
traganje za Posljednjom Istinom. U Šopa ta potreba vuče porijeklo iz njegove osobne tragedije, iz strahovite nesreće koja ga je onesposobila na gotovo trideset godina života i duboko mu obilježila vjeru, nagnavši ga da traga za Bogom novim putovima teologije, filozofije i kozmologije. Strnišin je pristup metafizičkom problemu kontroliraniji, nastaje iz potreba racionalnog i intelektualnog karaktera. To je bjelodano i iz načina na koji se dva pjesnika približavaju Einsteinovoj misli: Šop se približava Einsteinovu modelu svemira isključivo putem vlastite pjesničke intuicije, dok ga Strniša otvoreno preispituje u svojoj prozi, poput one naslovljene Relativnostna pesnitev, u kojoj se prvenstveno usredotočuje na problem pjesničkoga stvaranja.
Unatoč naslovu koji pokriva iznimno opširno područje, članak se usredotočuje na blisko pitanje da li Specijalna teorija relativnosti (STR) nužno zagovara ukidanje ontološke razlike između prošlih i ...budućih događaja, između prošlosti i budućnosti općenito. Izraženo žargonom koji uvodi Stein: jesmo li u okviru STR prinuđeni birati isključivo između ‘solipsizma’ i ‘determinizma’? Posebice će biti riječi o ulozi koju konvencionalnost istovremenosti u STR ima u pokušaju odgovora na ovo pitanje. Standardni argumenti pozivaju se na relativnost istovremenosti, tvrdnju da STR negira postojanje univerzalne ‘sadašnjosti’ koja razgraničava ‘prošlost’ i ‘budućnost’, kako bi pokazali da nema ontološke razlike između prošlosti i budućnosti, da su obje jednako određene/zbiljne (determinizam). Pritom se prešutno prelazi preko činjenice da je za uspostavu ontoloških tvrdnji vezanih uz relativnost istovremenosti potrebno prvo riješiti pitanje konvencionalnosti istovremenosti u okviru STR. U članku će se nastojati pokazati da promatranjem pitanja konvencionalnosti istovremenosti iz perspektive ‘čisto filozofskog’ Dummettovog određenja razlike između prošlosti i budućnosti možemo u okviru STR pokušati razviti shvaćanje razlikovanja prošlosti i budućnosti mimo (nepoželjne) stroge ontološke dihotomije ‘solipsizam’/‘determinizam’, ukoliko kriterij koji postavlja STR shvatimo kao epistemički, a ne kao ontološki.
Sadašnjost Bezić, Živan
Crkva u svijetu,
09/1998, Letnik:
33, Številka:
3
Paper
Odprti dostop
Vrijeme je relativan pojam, najprije u odnosu na zbivanja što se
događaju u njemu, zatim s obzirom na njihovo trajanje. Aristotel je vrijeme definirao kao nešto što se događa "prije" ili "poslije" u ...odnosu na nešto drugo.
Ta vremenost je razlog vremenitosti stvorova. Vrtjeme-prije i vrijeme-poslije dotiču se u točki "sada". Ona je točka susreta prošloga i budućega, razdjelnica i raskrsnica vremenskih smjerova.
