Metafore se često upotrebljavaju u suvremenim javnim diskursima o različitim temama, pa tako i u diskursu o pandemiji virusa COVID-19. Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja (Bates 2020, Semino ...2021, Wicke and Bolognesi 2020), u javnom diskursu
o pandemiji koronavirusa najbrojnije su ratne metafore, koje su tema ovog rada. U radu su prikupljeni metaforički jezični izrazi iz izvorišne domene rata korišteni u dnevnim novinama za vrijeme prvog vala pandemije te je analiziran njihov retorički persuazivni potencijal u hrvatskom sociokulturnom kontekstu. Kvalitativna analiza korpusa temelji se na Charteris-Blackovom (2011) trodijelnom pristupu koji obuhvaća identifikaciju, interpretaciju i objašnjenje metafora. Cilj je utvrditi koji su se metaforički jezični izričaji iz domene rata koristili u hrvatskom javnom diskursu o pandemiji te objasniti zašto su se koristili i na koji način su oblikovali percepciju javnosti. Rezultati analize potvrdili su sveprisutnost ratnih metafora u hrvatskom javnom diskursu na početku pandemije koronavirusa. Njihova dvostruka uloga, kao sredstva za tumačenje i uvjeravanje, bila je ključna u oblikovanju mišljenja javnosti o pandemiji i prihvaćanju nametnutih restriktivnih mjera.
Opisom najstarijih poznatih zapisa usmenoretoričkih žanrova pokušavaju se propitati načini interferencije usmenoretoričkih žanrova sa žanrovima hrvatske pisane književnosti od srednjega vijeka do ...narodnoga preporoda. Retorički žanrovi usmene književnosti jesu oni koji svojom estetikom ostvaruju konkretan komunikacijski učinak naglašavajući komponentu uvjeravanja, jezičnu i govornu ludičnost. Svi tipični osnovni i hibridni usmenoretorički žanrovi potvrđeni su u zapisima u razdoblju od srednjega vijeka do hrvatskoga narodnoga preporoda, što pokazuje i određenu stabilnost žanrovskoga sustava. Iako su književne mikrostrukture, usmenoretorički žanrovi svojim su tekstovima domaćinima pridali bitne značajke persuazivnosti i govornosti te potvrdili trajnu vezu između hrvatske usmene i pisane književne riječi od srednjega vijeka do suvremenoga doba.
Sa smjenom tisućljeća dotadašnji tabu “neurodegenerativnih bolesti”, koji ukazuje na globalnu demografsku promjenu, postao je izrazito zastupljen u književnosti na njemačkom jeziku kroz narative o ...demenciji. U svojoj knjizi Herr. Parkinson (2015.), Richard Wagner tematizira drugu najčešću neurodegenerativnu, Parkinsonovu bolest. Narativ o bolesti donosi iz perspektive oboljele osobe i time dokida konvencije književnoga diskursa. Kroz različite faze bolesti, od dijagnoze do gubitka kontrole nad mišićno-koštanim sustavom, svojom narativnom tehnikom upošljava razne sofisticirane jezične igre koje zahtijevaju pomnije propitivanje, što poteže pitanja: zašto su bolesti poput Parkinsona u prošlosti bile tabu? Kojim se retoričkim sredstvima isprepliću autobiografija i fikcija? Na koje poetološko promišljanje Herr Parkinson upućuje? Wagnerov tekst performativno prikazuje mogućnost i nemogućnost govora u osobe s Parkinsonovom bolešću. Igre se javljaju kao motiv, u procesu jezične igre i aluzije, te u složenom zapletu igre maske koja razvija simptome bolesti kao podijeljenu svijest, zbog čega se čini da Parkinsonova bolest izaziva nadrealne anakrone halucinacije i tako u pitanje dovodi identitet.
Ovaj rad pokušat će pokazati da je "specifična politička kultura" današnjice snažno obilježena kulturom populizma te analizirati politički diskurs koji reflektira obilježja takve kulture. Populizam ...nije inovacija ni ovog desetljeća ni 21. stoljeća – populizam je prema nekim autorima star koliko i demokracija, ali ozbiljnija istraživanja populizma provode se tek nekoliko desetljeća.
Klementovu Prvu poslanicu Korinćanima moguće je tumačiti u kontekstu povezanosti ranokršćanske epistolografije i retorike, a naročito deliberativne retorike. Cilj je te vrste retorike stimuliranje ...volje i emocija slušatelja za djelovanje u smjeru očuvanja jedinstva i stabilnosti političke (ili eklezijalne) zajednice i načina postojanja koji je najvjerniji paradigmama uspostavljenim u procesu njezina formiranja. Utjecaj na slušateljstvo u stanju konflikta i poticanje na djelovanje koje vodi miru autor ostvaruje konzistentnim argumentima, naglašavanjem etosa i evociranjem uspomena na povijesne događaje i osobe s kojima se adresati identificiraju. Klementova Prva poslanica Korinćanima posjeduje osnovne karakteristike deliberativne retorike: ona upućuje na kontekst budućnosti, ukazuje na prednosti i opasnosti konkretnog djelovanja, razjašnjava katastrofalne posljedice koje shizmatička svijest može imati u zajednici i ističe paradigmu mira i sloge kao način prevladavanja krize.
Barthesov Dnevnik žalovanja jedan je od mogućih primjera remanencije, koja se jasno razgraničuje od reminiscencije. Pisanje o mrtvoj majci književni je topos koji nije lako nadići, kao što nije lako ...nadići ni žanr dnevnika koji mu je oduvijek „problematičan“. Specifičnosti fenomena-Majke nameću pisanju nebrojene zahtjeve, a usporedbe sa svetim Augustinom i Derridom ih cizeliraju rasvjetljavajući osnovni problem uvijek prisutne literarnosti odnosno
retoričnosti pisanja, i njemu poželjno neviđeno rješenje prihvaćanja pathosa. On bi trebao stvoriti mogućnost da se dogodi pisanje koje neće biti ni doxa ni moderna transgresija, a istodobno neće biti jednoznačno „antimoderno“. Barthesova majka nalazi svoj idealni
lik u neočekivanoj figuri djevojčice, a Roman, prema Barthesu, preživljava ako ispunjava tri misije – transcendira egotizam, kako bi mogao iskazati one koje voli a ne njima kazati da ih voli, (svjedoči), iskazuje pathos (reprezentira afektivno, ali neizravno), i svoju metodu pronalazi u figuri Amatera kod kojega Svijet prestaje biti objekt kako bi postao pismo. Barthes je svjestan zamke koju predstavlja književnost namećući usporedbu s Euridikom; on ne piše memorijal, jer apologetska je gesta prisiljena skončati u tajnosti. Odbijajući književnost, naraciju, vrijeme, život, Barthes u prvi mah prihvaća ponavljanje, imobilnost, i želju da zaustavi vrijeme i život. Epifanija otkrića fotografije iz zimskog vrta rađa ideju da se i tugovati može kroz pisanje. Tuga je neizreciva (inexprimable) ali ipak kaziva (dicible). Retorika invokacije čuda pisma i inauguracije tog „novog života“ ipak ne zamagljuje osnovnu misao Barthesova dnevnika koja parafrazira rečenicu iz Diderotovog ljubavnog pisma Sophie Volant – iz svega gdje nema ničega, iščitavajte da vas volim. Majčina smrt vodi do konačnog prihvaćanja vlastite smrtnosti – Barthes, potretirajući vlastiti Pogled, naposljetku postaje nalik dječaku s psićem u rukama s Kertészove fotografije, one kojom
završava svoju posljednju knjigu, La Chambre claire.
PDF
