U radu se analizira odnos prema višeznačnosti latinskoga leksema exemplum. Problematika žanrovskog pitanja exemplum-a i njegove uporabe još i danas predstavlja izazov raznim istraživačima. Riječ je o ...pojmu kojim su se u srednjemu vijeku najčešće označavali kratki narativni oblici (egzempl u užem značenju) i retoričke figure. Autori srednjovjekovnih tekstova, uključujući i Johannesa Herolta kao autora zbirke propovijedi prema kojoj su nastali glagoljski Disipuli, njime su označavali ona mjesta u tekstu koja su bila obuhvaćena egzemplifikacijom. U glagoljskim Disipulima na mjestu lat. exemplum-a pojavljuju se leksemi iz triju idioma: eksempl, pelda, prilika. Istraživanje podznačenjskih valera navedenih triju bliskoznačnica pokazalo je postojanje određene dosljednosti u njihovoj uporabi. Exemplum se prevodi kao pelda kada se odnosi na paradigmatski primjer, znatno rjeđe na retoričku figuru. Prilika se pojavljuje na mjestima na kojima je exemplum označavao retoričku figuru, biblijsku parabolu, samo katkad paradigmatski primjer. Srednjovjekovni exemplum kao kratki narativni oblik prevodi se isključivo atinizmom eksempl. U radu se istražuje pokušaj razlikovnoga terminološkoga obilježavanja latinskoga pojma u glagoljskom rukopisu s ciljem utvrđivanja načela na temelju kojih se provodio izbor triju bliskoznačnica.
One of the largest text groups preserved in medieval written sources can be identified as exempla. Yet, their definition as a (small) genre remains open with respect to many aspects. Some of their traits show a certain degree of overlapping with the parable, paradigm, and simile. Exempla are often incorporated into medieval sermons, as is the case in the analysed source: the Glagolitic collection Disipul (the Croatian translation from Latin of Johannes Herolt’s Sermones Discipuli). Medieval authors, among them Herolt, used the term exemplum in various places in texts which had the general function of exemplification. Exemplum is a term which in the Middle Ages was used to denote short narrative forms (exemplum in the narrower sense) and rhetorical figures. The Croatian Glagolitic Disipul has three lexemes from various idioms (eksempl, pelda, prilika) that were used to translate the single Latin term exemplum. The study of different semantic connotations of these lexemes showed that they were used with a certain degree of consistency. Exemplum is translated by the lexeme pelda when it denotes a paradigmatic example, but rarely when it denotes a rhetorical figure. The lexeme prilika is used in places where exemplum pertains to a rhetorical figure, a Biblical parable, but rarely when it pertains to a paradigmatic example. Yet where the Latin exemplum denotes a short narrative form, it is translated exclusively as eksempl. It was possible to determine that short narratives (eksempl) were clearly differentiated from the person/act/virtue to be admired and imitated (pelda, prilika).The analysis of the effort of the Croatian Glagolitic translator to use certain terms consistently also indicates which principles he was guided by when deciding which of the three lexemes to choose when translating the Latin exemplum. This allows us to draw the conclusion that, in the context of the ambiguity of the Latin term exemplum, the Croatian translation of the sermon collection Disipul is unique, as it is among the earliest testimonies to a Croatian translator’s effort to introduce a measure of accuracy and stability in the use of terminology.
Petrinićev zbornik iz 1503. godine pisan kurzivnom glagoljicom jedan je od predstavnika ličke (u užem smislu buške) glagoljaške rukopisne baštine. Sastoji od različitih tekstova u kojima se tumače ...evanđelja, a većina rukopisa odnosi se na hrvatski prijevod Korizmenjaka Jakova da Voragine. Na kraju zbornika njegov pisar/kompilator pop Tomaš Petrinić iz Banj Dvora u Bužanima ostavlja dug kolofon sastavljen od citatnoga odlomka iz čuvenoga moralno-didaktičnoga traktata Cvijeta kreposti i vlastitih komentara. Na primjeru Petrinićeva kolofona, koji se u ovome radu prvi put analizira, cilj je istražiti odnos glagoljaških pisara/kompilatora prema vlastitom stvaralaštvu. Utvrđivanjem autoreferencijalnih detalja u kolofonu, i općenito povezanosti sadržaja citatnoga i komentatorskoga dijela, namjera je pokazati kako se pop Tomaš Petrinić svojim postupcima može dijelom opisati kao kasnosrednjovjekovni kompilator/pisar.
U ovom se radu analiziraju pjesme, uključujući i nekoliko kratkih zapisa, koje se nalaze u naknadno dodanom zborničkom dijelu glagoljskoga beramskoga kodeksa, poznatom pod nazivom Prvi beramski ...brevijar, a čiji osnovni sadržaj čini sanktoral s kraja 14. st. Pjesničku dionicu u ovom smo radu prvi put nazvali Beramskom pjesmaricom. Ona se sastoji od nekoliko skupina pjesama između kojih su zapisani drugi naknadno dodani tekstovi (liturgijski, patristički). U svojem smo istraživanju pozornost usmjerili prema dosad neistraženim pjesničkim tekstovima čiji se predlošci ovdje utvrđuju prvi put. Utvrđeno je kako se među njima, uz već proučene popularne pjesme (Va vse vrime godišća, Sudac gnjevan), nalaze i potvrde jedinstvenih (Milost Duha Svetago, Pohvaļujmo današnji dan) i rijetkih glagoljskih tekstova. Na temelju potvrda postupnoga dopisivanja tematski i funkcionalno povezanih tekstova pokazuje se kako ta pjesmarica pridonosi rasvjetljavanju spoznaja o uporabi (čitanju, slušanju i pamćenju) tekstova koji su u glagoljašku sredinu dospjeli iz posve različitih izvora. Krajnji je cilj pokazati kako Beramska pjesmarica zauzima istaknuto mjesto u povijesti ne samo hrvatskoglagoljskoga nego općenito hrvatskoga srednjovjekovnoga pjesništva.
In this paper authors analyze the poems, together with several short notes, which are found in the subsequently added choral part of the Glagolitic Beram codex, presently known as the First Beram Breviary from the fourteenth century. The basic content of this breviary is the sanctorale cycle. The poetry section of the codex in this work for the first time is named Songbook of Beram. This section consists of several collections of poems, among which someone subsequently added other liturgical and patristic texts. The analysis of these previously uninvestigated poems has showed that among them, besides previously known and investigated pomes such as U vse vrime godišća At this time of year and Sudac gnjevan Die Ires, one can find unique Glagolitic texts such as Milost Duha Svetago Holy Spirit’s Mercy and Pohvaļujmo današńi dan Praise Today. The sequence of subsequently added texts indicates that they are all thematically and functionally connected, and therefore this songbook contributes to knowledge about the use (reading, listening and memorization) of the text that came to the Glagolitic community from various places and sources. In conclusion, the authors have shown that this Songbook of Beram should be considered as very important not only in the corpus of Glagolitic poetry but also as a significant part of Croatian medieval poetry.
U radu se analizira fragment rukopisa pisanog beneventanom (Rkp. 950) koji je za Dubrovačke knjižnice otkupljen 2012. godine na aukciji u Sothebyju, obrazlaže se datacija u 13. stoljeće i iznose se ...argumenti za njegovo moguće dubrovačko podrijetlo. Na temelju karakteristika pisma beneventanskih rukopisa sigurnog dubrovačkog podrijetla (Missale Ragusinum, Libellus S. Nicolayi) za koje je vjerojatno da su nastali u 13. st. i fragmenata rukopisa iz 13. st. koji se čuvaju u zbirkama u Chantillyju i Grazu, sumiraju se karakteristike beneventane koja se koristila u Dubrovniku u 13. stoljeću. Analiziraju se fragmenti iz tog razdoblja koji se čuvaju u domaćim zbirkama, a koji su po općim karakteristikama najbliži fragmentu Rkp. 950 (Dubrovačke knjižnice, Franjevački samostan Male braće, Knjižnica Juraj Habdelić u Zagrebu u kojoj se čuvaju dva rukopisa iz dubrovačkog jezuitskog samostana). Na osnovi provedene identifikacije teksta fragmenata beneventane iz Samostana Male braće u Dubrovniku (MS 463) i usporedbe sa značajkama fragmenta beneventane iz Znanstvene knjižnice u Dubrovniku iznosi se teza da je riječ o membra disiecta istog rukopisa dubrovačkog podrijetla koji sadrži traktate sv. Augustina na Ivanovo evanđelje.
U radu se analiziraju tekstovi iz
Vitae Patrum
koji se u
obliku egzempla pojavljuju u glagoljskim
Disipulima
iz 16. st. Istražuje se na
koji su način anegdote monaške tematike prilagođene ...dominikanskoj duhovnosti
unutar koje je nastala latinska zbirka propovijedi
Sermones Discipuli
. Također
se uspoređuje odnos prema monaškim motivima u četirima prijepisima
Disipula
. S
obzirom na to da su u dosadašnjim medievističkim studijama objavljeni uglavnom
izvori predložaka egzempla iz Heroltova
Egzemplara
, istraživanju glagoljskih
Disipula
prethodilo je utvrđivanje predložaka četiriju latinskih egzempla koji
se pojavljuju u dvama Heroltovim propovjednim ciklusima:
sermones de tempore
i
sermones de sanctis
. Otkriveno je kako je riječ o trima egzemplima nastalim
prema anegdotama iz
Verba seniorum
te jednoj anegdoti Ivana Egipatskoga koja je
zapisana u tekstovima
Historia Lausiaca
i
Historia monachorum
. Iz Heroltova
Egzemplara
u Disipule je dospjela jedna anegdota iz Verba seniorum, čija tri
izvora u svojoj raspravi detaljno navodi Hermand (1995). U radu se opisuju književnopovijesne, stilske i jezične
značajke glagoljskih egzempla. Naime, upravo se proučavanjem zbirkā
propovijedi, koje najčešće sadržavaju više kompiliranih monaških anegdota, može
rasvijetliti hrvatski srednjovjekovni korpus
Vitae Patrum
. Cilj je istraživanja
upotpuniti sliku recepcije
Vitae Patrum
u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti
te pridonijeti poznavanju uporabe jezika u kratkim narativnim tekstovima 16. st.
Na kraju rada prvi se put objavljuje transliteracija svih pet egzempla. Svaki
egzempl donosi se u nekoliko prijepisa (ne u svima), pri čemu su obuhvaćena sva
četiri rukopisa
Disipula
.
In this paper the author analyses texts from the
Vitae
Patrum
that appear in the form of exemplum in the four Glagolitic manuscripts
from the 16th century that are known as
Disipuli
. The first part of the paper
focuses on the analysis of the Dominican’s use of the monastic anecdotes,
especially regarding the Latin sermon collection
Sermones Discipuli
according
to which Croatian translation was created. The relationship towards monastic
themes in four Glagolitic manuscripts is further compared. In the previous medievistic
studies (Hermand 1995) only the sources of the exempla from Herolt’s
Promptuarium
Exemplorum
were identified. The sources of several Latin exempla from two
Herolt’s cycles (
sermones de tempor
e,
sermones de sanctis
) are here determined for
the first time. The research has shown that four exempla were compiled from
Verba seniorum
and one exemplum is borrowed from the anecdote of John Lycopolis
that is written in
Historia Lausiaca
and
Historia monachorum
.
In the second part of the paper, the linguistic and
stylistic characteristics of the exempla are described. The aim of the research
is to expand the knowledge about the reception of the
Vitae Patrum
in the
Croatian medieval literature but also about the corpus of Croatian late
medieval short narratives. Namely, one part of the Croatian medieval corpus of
Vitae
Patrum
could be substantially completed by exploring sermon collections because
they usually contain at least several monastic anecdotes. At the end of the
paper, the transliteration of all five exempla is published for the first time.
U ovome se radu kontekstualizira i analizira usmenoknjiževni kajkavski rukopis koji je pod imenom Stanka Miholića godine 1877. zaprimljen u Matici hrvatskoj u Zagrebu. Riječ je o zapisima 38 lirskih ...pjesama iz križevačkoga sela Mikovca zabilježenih na kajkavskom narječju. Propitkuje se identitet zapisivača te rukopisne zbirke, a sama se rukopisna građa razvrstava tematski i sadržajno, analizira se jezik i stil lirskih pjesama, donose se pojedine osobitosti rukopisa. Zaključuje se da je rukopisna zbirka nastala u poticajnom ozračju zapisivanja usmene književnosti u 19. stoljeću, a da je predana u Maticu hrvatsku nakon Matičina poziva za prikupljanjem usmenoknjiževne građe godine 1877. diljem Hrvatske.
The Kajkavian oral literature manuscript undersigned by Stanko Miholić and received by Matica hrvatska in Zagreb in 1877 is contextualized and analysed in the paper. It is about 38 lyrical poems in the Kajkavian dialect noted down and originating from the village Mikovec in the town of Križevci area.
Questions are raised about the identity of the person who noted down the collection in the manuscript, and the manuscript matter is classified as to themes and content. The language is analysed as well as the lyrical poem style, and some characteristics of the manuscript are pointed out.
The conclusion is that the manuscript collection had been made in the inspiring atmosphere of the19th century when oral literature was widely noted down, and that it was handed over to Matica hrvatska following its invitation made in 1877 for collecting oral literature material throughout Croatia.
Najopsežnije i sigurno najcitiranije djelo o povijesti »grada baroka«, epitet
je kojim se nesumnjivo može opisati Povijest grada Varaždina renomiranog hrvatskog
povjesničara Rudolfa Horvata ...(Koprivnica, 14. ožujka 1873. – Zagreb,
25. svibnja 1947.). Njegovim se tiskom namjeravalo dostojno obilježiti proslavu
jubileja sedamstogodišnjice grada Varaždina (1909.) – ali nije; rukopis je tiskan
1993. godine. Godine 2017. navršilo se sedam desetljeća od piščeve smrti, a 2018.
godine, 125 godina od njegova rođenja i četvrt stoljeća od tiskanja povjesnice. Na
temelju podacima obilne arhivske građe u varaždinskom i zagrebačkom arhivu,
upotpunjuje se slika o njezinom nastanku. Iz sačuvanih točaka sjednica gradske
vlasti, dopisa gradonačelnika i Prosvjetnog odbora, korespondencije između
gradske vlasti i Horvata iščitava se napor autora u provođenju opsežnog istraživanja
povijesti grada Varaždina i obradi građe za sastavljanje buduće povjesnice,
njegovoj viziji o njezinom sadržaju i ustrajnosti u isplati honorara koji je on
neprestano smatrao primjerenim za svoj gotovo tridesetogodišnji rad. Također
se iščitava napor njezinog naručitelja da primjerenu visinu honorara provjeri sa
znanstvenim i nakladničkim institucijama, te je ugovori u skladu s tadašnjim lošim
gospodarskim uvjetima. Naručitelj se o troškovima tiskanja buduće povjesnice
raspitavao kod različitih tiskara unaprijed im poslavši predloške tiskanih
historiografskih radova, pa tako i Horvatovog. U njezin nastanak uključivao je i
mjerodavne osobe – zastupnike i ne-zastupnike grada Varaždina koji će na temelju
svog stručnog iskustva i rada, putem triju višečlanih odbora donositi stručne
zaključke o predanom rukopisu. Horvat je na njemu radio nepunih trideset godina.
Zaključuje da je rukopis predao u dijelovima: u ožujku 1934., 1935., 1936.,
kolovozu 1938. i proljeće 1939. godine, izravno osobnim dolaskom u Varaždin
ili posredstvom gradonačelnika Novakovića ili dragog mu prijatelja. Zaključuje
se da je zamislio višedijelni sadržaj rukopisa: njegov I. dio, opća ili politička povijest
tiskana je 1993. godine, a tematski II. dio sa zasebnim poglavljima ostao je
neobjavljen; pod naslovom Dr. Rudolf Horvat: Kulturna povijest grada Varaždina,
skupa s objavljenim prvim djelom, čuva se u Gradskom muzeju Varaždin. Želeći
omogućiti Horvatu vrijeme za istraživanje i pisanje povjesnice, gradska vlast je
uz pomoć tadašnjeg hrvatskog bana Pavla Raucha, piscu ishodila premještaj u
tadašnji Zemaljski kraljevski arhiv u Zagrebu, kako bi tamo mogao istraživati
sačuvanu arhivsku građu, a novčanom isplatom pripomogla njegova arhivska
istraživanja u austrijskim i mađarskom arhivu i tisak studije Varaždin koncem 16.
vijeka. U zagrebačkom arhivu Horvat je imao mogućnosti i vremena istraživati građu ne samo o povijesti Varaždina, nego i o povijesti drugih hrvatskih gradova,
na temelju koje je također mogao raditi i na povjesnicama tih gradova.
U tom se pogledu ističe i skroman doprinos varaždinskih gradskih zastupnika
davne 1909. godine za hrvatsku historiografiju. U vezi s tim, s obzirom na to da je
Horvat na rukopisu radio nepunih trideset godina i da ga je u dijelovima predao
do 1939. godine, neminovno je uspoređivati rukopis i promatrati ga u kontekstu
historiografskih radova nastalih tijekom 1930-ih godina.
Rad je nastao na temelju istraživanja i analize najstarije sačuvane Matične knjige
krštenih župe Cres. Pisala su je u razdoblju od 1571. do 1596. godine čak
tridesetorica svećenika. Svaki je ...svećenik, što je i sasvim razumljivo, imao
poseban stil pisanja i različit način oblikovanja slova, pa je rad na njoj
predstavljao i svojevrstan paleografski izazov. Matica je pisana talijanskim
jezikom, odnosno mletačkim dijalektom, koji je bio svojstven urbanim središtima
otoka Cresa zbog gotovo kontinuirane nazočnosti mletačke vlasti od 1145. do
1797. godine, kada je Mletačka Republika prestala postojati. U
radu je pružen tek kratak analitički osvrt na rukopise svećenika u Matičnoj
knjizi krštenih župe Cres, nakon čega slijede poglavlja s podrobnijim
raščlambama i predstavljanjima rezultata u svezi s godišnjim i mjesečnim
rasporedom rađanja djece, potom u svezi s mjesečnim rasporedom začeća te vezom
začeća sa sezonskim poslovima. U posebnim su se poglavljima pružili i osvrti na
broj i ulogu svećenika krstitelja, na nadijevanje imena krštenika, a predstavila
su se i (naj)češća te nešto rjeđa muška i ženska osobna imena. Isto su tako
obrađeni i pridjevci (prezimena) krštenika i njihovih očeva. U kratku je
poglavlju analiziran i broj upisa koji se odnosi na blizanačke parove, a koji
su bili vrlo rijetki u župi Cres u promatranom razdoblju. Rad završava nešto
detaljnijim poglavljem u kojemu je objašnjena uloga kumova, ne samo u životu
krštenika nego i u životu obitelji kojoj je pripadao krštenik. Istaknuta je i
važnost broja kumova/kuma te (naj)češće biranih krsnih kumova/kuma u creskoj
gradskoj zajednici. Kako je riječ o prvom povijesno-demografskom uratku temeljenom na jednoj od matičnih knjiga otoka Cresa, komparativan je pristup sa sličnim istraživanjima i objavljenim rezultatima morao biti okrenut onima koje su odradili stručnjaci u susjednoj Istri. Riječ je o (polu)urbanim zajednicama, odnosno župama u
Lindaru, Pićnu, Puli, Rovinju, Svetvinčentu, Umagu, Taru i Tinjanu.
The paper is based on the research and analysis of the oldest preserved Register of Baptisms of the Parish of Cres. It was written in the period from 1571 to 1596 by as many as thirty priests. Each priest, which is quite understandable, had a special style of writing and a different way of formatting the letters, which made working on it a kind of palaeographic challenge. The Register was written in the Italian language, i.e. the Venetian dialect, which was characteristic of the urban centres of the island of Cres due to the almost continuous presence of Venetian rule from 1145 to 1797, when the Venetian Republic ceased to exist. The paper provides only a brief analytical review of the manuscripts written by the priests in the Register of Baptisms of the Parish of Cres, followed by chapters comprising more detailed analyses and presentations of results related to the annual and monthly distribution of births, then monthly distributions of conception and the relationship of conception with seasonal work. Specific chapters provide reviews of the number and the role of the baptizing priests, of the naming of the baptized, and the (most) frequent and somewhat rarer male and female personal names. The epithets (surnames) of the baptized and their fathers are also treated. A short chapter analyses the number of entries related to twins, who were very rare in the Parish of Cres in the observed period. The paper concludes with a somewhat more detailed chapter explaining the role of godparents, not only in the life of the baptized, but also in the life of the family to which the baptized belonged. The importance of the number of godparents and the (most)frequently chosen godparents in the Cres town community is also emphasized. As this is the first historical-demographic paper based on one of the registers of the island of Cres, the comparative approach with similar research and published results had to follow those done by experts in the neighbouring Istria researching (semi)urban communities, i.e. parishes of Lindar, Pićan, Pula, Rovinj, Svetvinčenat, Umag, Tar and Tinjan.
Il lavoro è nato dalla ricerca e dall'analisi del più antico conservato Registro dei battezzati della parrocchia di Cherso. È stato scritto nel periodo tra il 1571 e il 1596 da addirittura trenta sacerdoti. Ogni sacerdote aveva un particolare stile di scrittura e un diverso modo di formare le lettere, fenomeno comprensibile, il motivo per quale il lavoro sul registro ha rappresentato anche una certa sfida paleografica. Il Registro è scritto in lingua italiana, ovvero in dialetto veneto, caratteristico per i centri urbani dell'isola di Cherso, per via della quasi continua presenza del dominio veneto dal 1145 al 1797, quando cessò di esistere la Repubblica di Venezia. Nel lavoro è presente una breve recensione
analitica delle scritture dei sacerdoti nel Registro dei battezzati della parrocchia
di Cherso, alla quale seguono capitoli con dettagliate analisi e presentazioni
dei risultati relative alla distribuzione annuale e mensile delle nascite di
bambini, alla distribuzione mensile dei concepimenti e la correlazione tra i
concepimenti e i lavori stagionali. Nei capitoli a parte ci sono cenni relativi
al numero e al ruolo dei sacerdoti che battezzavano, alla scelta dei nomi dei
battezzati, e si sono presentati anche i nomi (più) frequenti e quelli più
rari, maschili e femminili. Sono inoltre elaborati gli appellativi (cognomi)
dei battezzati e dei loro padri. In un capitolo breve è analizzato il numero di
iscrizioni relativo alle coppie di gemelli, che erano molto rari nella
Parrocchia di Cherso nel periodo interessato. Nell'ultimo capitolo, viene
spiegato, in modo accurato, il ruolo dei padrini, non solo nella vita del
battezzato ma anche della famiglia a cui appartiene. Si sottolinea l'importanza
del numero dei padrini/madrine e i più scelti padrini/madrine del battesimo
nella comunità urbana di Cherso. Poiché si tratta del primo lavoro
storico-demografico basato su uno dei registri dell'isola di Cherso, un
approccio comparativo con simili ricerche e risultati pubblicati doveva
riguardare quelli realizzati da parte di esperti nella vicina Istria. Si tratta
di comunità (semi)urbane, ovvero parrocchie di Lindaro, Pedena,Pola, Rovigno,
Sanvincenti, Umago, Torre e Antignana.
Cilj. Ovaj rad izlaže postojeći proces obrade u Zbirci rukopisa i starih knjiga u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu koji se odvija od rujna 2016. s ciljem da se takvi ...nestandardizirani podaci prevedu u neki od standardnih formata mrežnog okruženja te da se na temelju njih generiraju specifični izvještaji.
Pristup. Upotrebom programskog jezika Awk prikazat će se mogućnosti prevođenja nestandardiziranih strukturiranih podataka u standardizirani format.
Rezultati. Zbirke građe posebne vrste uključuju građu koja u pojedinim slučajevima zbog svoje specifičnosti zahtijeva izradu posebnih opisa izvan knjižničnog standarda. Rukopisne ostavštine i sitni tisak u knjižničnom okruženju prema standardu obrađuju se na razini zbirke; pritom je detaljni opis dokumenata na razini komada, tj. najmanje moguće jedinice građe, često nedostupan korisniku koji pregledava središnji knjižnični
online
katalog. Detaljni opisi takvih dokumenata izrađeni su i sačuvani u tiskanim katalozima, posebnim repozitorijima u formi popisa na radnim listovima proračunskih tablica, tekstnim datotekama ili drugim formatima. Izvještaji kreirani Awkovim skriptama ubrzali su i unaprijedili proces obrade političkih letaka i ostavštine uredništva časopisa „Nova Hrvatska“.
Vrijednost. Rezultati i opisani postupak moći će poslužiti kao korisno rješenje svim sličnim manjim organizacijskim jedinicama s manjim i specifičnim knjižničarskim bazama podataka.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain ...Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
PDF
