U radu se daje kritički prikaz radova o funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnog jezika. Problematizira se odnos među funkcionalnim stilovima hrvatskog jezika i hrvatskoga standardnog jezika. ...Navode se primjeri vlastitih istraživanja poznavanja personalnoga podstila administrativnoga funkcionalnog stila i znanstveno-popularnoga podstila studenata te predlaže da se u nastavi hrvatskog jezika u srednjoj školi više pozornosti posveti baš tim funkcionalnim stilovima.
U radu se obrađuje sudbina čakavštine u hrvatskoj pismenosti i književnosti od srednjeg vijeka do danas. Ističe se da je narodni hrvatski jezik u srednjem vijeku obično čakavski, nerijetko s ...kajkavskim, rjeđe sa štokavskim infiltratima, a javljaju se i štokavski tekstovi, osobito na dubrovačkom području. Kao hrvatski književni jezik tada redovito funkcionira i latinski i starocrkvenoslavenski. U teškom 16. stoljeću ostvareni su u književnosti izvanredni rezultati, pa je tako i u čakavaca, koji već tada pišu pod štokavskim utjecajem, te već to govori kakva će biti hrvatska jezična budućnost, koju je u 17. stoljeću točno predvidio paški čakavac Bartol Kašić. Na početku 17. stoljeća Baraković je posljednji znatni čakavski pjesnik prije pojave dijalektalnih autora (Nazor i drugi) u 20. stoljeću. Ipak i u 17. stoljeću još ima dosta čakavskih tekstova, a oni se javljaju i u Gradišću (Mekinić). Nakon sredine 18. stoljeća čakavsko pisanje izvan Gradišća gotovo je potpuno zamrlo, a u 19. stoljeću rijetka su djela pisana čakavski. U 20. stoljeću izrazite su vrijednosti brojna djela hrvatske dijalektalne književnosti, pa i ona pisana čakavski.
Autor u radu izdvaja nekoliko činjenica iz povijesnog pregleda razvoja hrvatskoga standardnog jezika (nepostojano a, dugi naglasci i zanaglasne duljine, sklonidba imenica, prvo lice jednine prezenta, ...treće lice jednine imperativa, vremenski prilozi sinoć, danas, jutros, večeras, određivanje etimologije u pojedinih riječi i slično) koje nam pomažu da shvatimo ili bolje razumijemo suvremeno stanje u jeziku. U radu se na odabranim primjerima propituje odnos između hrvatskoga standardnog jezika (sinkronijskoga opisa jezika) i njegove povijesne gramatike (dijakronijskoga opisa jezika). Drugim riječima, autor postavlja pitanje koliko uopće možemo razumjeti funkcioniranje jezika ako ne poznajemo njegov razvoj. Autor na nizu primjera pokazuje kako je nemoguće shvatiti sinkronijski opis jezika bez poznavanja osnovnih činjenica iz njegova razvoja. To za sobom povlači obvezu kako bi svaki nastavnik hrvatskoga jezika trebao imati filološku naobrazbu ili barem temelje filološke obaviještenosti u razumijevanju gramatičkoga gradiva.
Broj njemačkih posuđenica u hrvatskome jeziku je manji nego što bi se moglo očekivati, s obzirom na to da je višestoljetna politička i kulturna povezanost Hrvatske s habsburškom državom uvjetovala ...izravni dodir njemačkoga i hrvatskoga jezika. Razlog je tome jezična politika koja se svjesno odupirala snažnom utjecaju njemačkoga jezika na hrvatski, dajući u standardnome jeziku prednost hrvatskim riječima. U supstandardnom jeziku se, međutim, održao veći broj njemačkih posuđenica, iako za te riječi postoje hrvatski ekvivalenti. U ovome će se radu preispitati odnos njemačke posuđenice i njezine domaće zamjene, tj. u kojoj mjeri je hrvatski ekvivalent uspješna zamjena njemačkoj posuđenici kao i to o čemu sve ovisi ta uspješnost.
Polazeći od postavke da jezik kao sustav podliježe lingvističkim, a jezik kao standard sociolingvističkim zakonitostima, u radu se analizira odnos crnogorskoga standarda u odnosu prema štokavskom ...sustavu u cjelini i pojedinačnim standardnim jezicima u okviru toga sustava. Usporedba se provodi na svim jezičnim razinama: od fonološke do leksičke i morfološke razine.
Članak se bavi određivanjem i raščlanjivanjem pojma administrativnog funkcionalnog stila standardnog jezika te opisom obilježja tog stila u hrvatskom standardnom jeziku.
