U ovom članku, autori su željeli dati presjek korištenja konjuktiva i njegove upotrebe u talijanskom jeziku s posebnim naglaskom na najučestalijim pogreškama u korištenju konjuktiva kao načina ...subjektivnosti i osobnog mišljenja nasuprot objektivnosti koju sa sobom nosi indikativ. Osnovni cilj rada je naglasiti koji je to ključni trenutak potreban za razlikovanje ovih dvaju gramatičkih načina i na što bi strani govornik trebao obratiti pozornost kako bi ispravno koristio konjuktiv u govoru i pisanju. Poseban naglasak želi se staviti na najučestalijim pogreškama pri upotrebi konjuktiva u talijanskom jeziku općenito, a posebice konjuktiva prezenta i konjuktiva imperfekta te na činjenicu da, bez obzira što se u govornom jeziku konjuktiv sve više zamjenjuje indikativom, takav trend treba uzeti s rezervom i inzistirati na pravilnoj uporabi talijanskog jezika i posebnosti koje utječu na bogatstvo njegova jezičnog izričaja. Stoga, kao odgovor na tendencije prisutne u govornom jeziku, autori naglašavaju da razlika između konjuktiva i indikativa jest semantičke prirode te da kroz primjenu konjuktiva dolazi do suštinske razlike u značenju u odnosu na rečenice napisane u indikativu, a svaka pseudo prirodnost govornog jezika nasuprot onom književnom i gramatički ispravnom može dugoročno dovesti do osiromašenja jezičnog korpusa.
In this article, the authors intended to give an overview of the use of the italian subjunctive with a special emphasis on the most frequent mistakes in expressing subjectivity and personal opinion as opposed to the objectivity expressed by the indicative. The main goal of the paper is to emphasize the key moment needed to distinguish these two grammatical voices and the prism through which a foreign speaker should observe the sentence in order to correctly use the subjunctive in speaking and writing. The authors wanted to place special emphasis on the most frequent mistakes in the use of the subjunctive in Italian language in general, especially the present subjunctive and the subjunctive imperfect, and despite the fact the subjunctive is increasingly being replaced by the indicative in the spoken language, such a trend should be taken with attention and insist on the regular use of Italian and the peculiarities that affect the richness of its linguistic expression. Therefore, in response to the tendencies present in the spoken language, the authors emphasize that the difference between the subjunctive and the indicative is of a semantic nature and that the use of subjunctive results in an essential difference in meaning compared to sentences written in the indicative, and any pseudo naturalness of the spoken language as opposed to grammatically correct one can lead to the impoverishment of the language corpus in the long run.
Pitanje sebstva staro je koliko i čovjek, međutim, tek u suvremenosti, na temelju filozofije života, filozofije egzistencije i fenomenologije pokušava se pronaći adekvatna metoda za približavanje ...sebstvu. Kroz ovaj se rad pokazuju prednosti i mane Husserlove fenomenologije. Okret k istraživanju struktura subjektivnosti i inter-subjektivnosti predstavlja važnu ulogu u tumačenju sebstva. Ipak, pokazuje se da je Husserlovu metodu neophodno okrenuti od čiste do оkrnjene subjektivnosti u kojoj se raskriva anticipatorska uloga svijesti. Ova uloga važna je s obzirom na to da je za sebstvo presudno ne samo kako netko razumije sebe nego i kako stupa u akciju s-drugima. Akcije sebstva nikada nije moguće razumjeti iz pozicije čiste subjektivnosti jer je pitanje motiva pitanje osobnosti kao uvijek konkretnog povijesnog subjekta. Za razumijevanje sebstva presudno je pitanje kako ono razumije sebe u lancu intersubjektivnih odnosa. Na temelju ove razlike obrazlaže se razlika između »idealnog« i grešnog čovjeka, koju je već Nietzsche najavio. Iz tog razloga, metoda kojom se sebstvu pristupa mora biti hermeneutička. Ono sebe ne može utemeljiti u deskripciji, u mimetičkom podržavanju realnosti, a niti u pokušajima da se sebstvo odredi formalnim principima. Naš odnos prema drugima i prema nama samima uvijek iznova treba konstituirati ne samo zbog toga što iskustva diktiraju nove obrasce življenja nego i zato što sebstvo ima mogućnost promjene načina interpretiranja situacija i time sebe-autentičnog određivanja u svijetu.
The question of selfhood is a very old question; however, only in contemporary philosophy on the foundations of the philosophy of life, philosophy of existence and phenomenology, it is possible to find an adequate method that could enable us to approach the understanding of selfhood. To accomplish this task, the advantages and disadvantages of Husserl's phenomenology must be demonstrated. Here, the research of the structures of subjectivity and inter-subjectivity performs an important role in the interpretation of selfhood. Nevertheless, it has been shown that it is necessary to reverse Husserl’s method from pure subjectivity to fragmented subjectivity in which the anticipatory role of consciousness is being re-discovered. This is important for the interpretation of selfhood not just in a theoretical way, but also in showing that selfhood could be understood only in relation to others. Actions of the self can never be understood from the position of pure subjectivity because the question of motives is a question of personality that is always a concrete historical subject. The crucial point in understanding the selfhood is showing the way in which it understands itself in the chain of intersubjective relations. From this point, it is possible to distinguish “ideal” from sinful man, the difference which has been emphasized in Nietzsche's philosophy. The only
method by which we can approach the question of selfhood is the hermeneutical method. It can’t be understood by description or in the attempts to deduce it on formalism and norms. Our relationship towards others and towards ourselves should be again and again re-constructed, not only because the experience itself dictates new patterns of life, but also because only the selfhood has the ability to change the way in which the situation is interpreted and thereby it can authentically determine itself in the world
U ovom radu autor nastoji pokazati na koji način različite implikacije poststrukturalističkih teorija, u vezi s problematikom pojma subjektivnosti, mogu biti tretirane tzv. »narativnom metodom«. ...Spomenuta metoda profilira se kroz poststrukturalistički teorijski okvir, unutar kojega se inzistira na eluzivnome karakteru instance subjektivnosti. To je iskorišteno da se skrene pažnja na područje jezika, kao odlučujuće za kreiranje svakoga govora o strukturi stvarnosti. Taj je govor prepoznat kao, u bitnome, pripovjednoga karaktera, što znači da je priča uzeta kao osnovna jedinica jezika. Narativnom metodom jednako je moguće intervenirati i na polju koje omogućava njegovo kristaliziranje. Stoga, ovaj rad polazi od analiza tekstova Gayatri Chakravorty Spivak, Roberta Calassa i Michela Foucaulta, tumačeći ih iz vizure filozofije priča nastale prvenstveno uvidima Wilhelma Schappa. Ispostavit će se da te pripovijesti približavaju jezik njegovom autentičnijem razumijevanju, kao čistom mnoštvu kontingentnih priča. Za to nam je neophodna primjena narativne metode.
In this paper, the author aims to show how various implications of poststructuralist theories on the notion of subjectivity can be treated through the so-called “narrative method”. The said narrative method is profiled precisely through the poststructuralist theoretical framework that highlights the elusive character of subjectivity. This insight is used to draw attention to the realm of language, which is a crucial factor in the emergence of any utterance about the structure of our reality. This way of speaking is recognised as essentially narrative, which means that the story must be used as the fundamental unit of language. The narrative method can also be used to intervene in the field that makes its existence possible in the first place. This paper will therefore first analyse texts by Gayatri Spivak, Roberto Calasso and Michel Foucault. These texts will be interpreted from the point of view of the philosophy of stories, which first emerged with the writings of Wilhelm Schapp. It will turn out that these stories bring language closer to its authentic understanding – namely, as a pure multiplicity of contingent stories. To achieve this, we need to apply our narrative method.
The topic of this paper is objectivity and subjectivity of evaluation in teaching technical education. This paper discusses concepts such as docimology, grades, evaluation, subjectivity and ...objectivity of evaluation, errors in evaluation, which will be needed to understand this paper. Through the teaching of technical education, children adopt theoretical and practical knowledge. Once upon a time, the emphasis was on the practical part, but over time due to reduction of the lessons, more and more teaching takes place through teaching the children theoretical knowledge. The aim of this paper is to show the subjective and objective ways of evaluating, same as problems in teaching technical education. The results of the work are presented in the conclusion.
Kriza tijela Todorović, Tanja; Rupčić Kelam, Darija; Janeš, Luka ...
JAHR (Rijeka ),
01/2022, Letnik:
12, Številka:
2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Višestruke su posljedice krize na ljudsku psihu i tijelo, a u ovom radu evaluirat ćemo na koji se način ponajprije umjetnici i filozofi nose s krizama u društvu te kolika je snaga i propulzivnost ...kreativnog umjetničkog izražavanja pri suočavanju s aktualnom pandemijskom krizom. Na primjerima avangardnih pokreta uočavamo da su umjetnici u doba kriza zauvijek promijenili formalne karakteristike umjetnosti, umjetničkog djela, ali također i samo razumijevanje umjetničkog procesa. Povijesnim osvrtom izvodimo hipotezu da su pojedini umjetnički pravci u doba aktualne krize uspjeli opstati na periferiji upravo zbog duha avangarde koji nose u sebi. Filozofija, pak, reflektira krizu sinkrono s novim umjetničkim pokretima, te se čini da i „postmoderna umjetnost“ i fenomenologija idu usuprot same realnosti. U diskurzivni centar rada postavljamo analizu samog tijela koje je, postavljamo hipotezu, tradicionalno bivalo zanemareno i često stavljano na najnižu poziciju ontološke ljestvice pri mnogobrojnim filozofskim pokušajima kroz povijest. Zaključno, nastojat ćemo adekvatno argumentirati temeljnu hipotezu članka da je tijelo samo ekspresija krize, a da njezinu dublju osnovu valja tražiti u ljudskoj psihi i strukturama subjektivnosti koje su je uvjetovale. Pri čemu nastojimo „rasplesati“ i „raživotiti“ digitalnu tehničku statiku aktualnog stanja socijalne distance uzrokovane pandemijskom krizom, prilazeći joj kao svojevrsnoj sublimaciji povijesnih kriza koje su joj prethodile.
There are many consequences of the crisis on the human psyche and body. In this paper, we will evaluate how artists and philosophers deal with society in crisis, as well as how strong and propulsive art practice is in the current pandemic crisis. Following the examples of avant-garde movements, it must be noted that artists in times of crisis forever changed the formal characteristics of art, artwork, and the understanding of the artistic process. With a historical review, we hypothesize that some art movements in the era of the latest crisis managed to survive on the periphery because of the avant garde spirit they carry. Philosophy reflects the crisis synchronously with the new artistic movements, and both the art and the phenomenology seem to go against reality itself. The analysis of the body, which has traditionally been philosophically neglected and often placed at the lowest position of the ontological scale, returns to the center. We will try to adequately argue on the hypothesis that the body is only an expression of the crisis. Its deeper basis should be found in the human psyche and the structures of subjectivity that conditioned it. In doing so, we strive to “dance up” along with “liven up” digital tech statics of the social and physical distance carried out by the pandemic crisis, approaching it as a kind of the causal sublimation of the crises that preceded in the loop of history.
In his distinctive reflective attempt to develop philosophy of subjectivity in the direction of one of intersubjectivity Levinas attaches crucial and decisive role to erotic relationship. Absolute ...alterity, as a condition for the establishment of ethical social life, finds its original form in erotic alterity. However, as our author also radically brings into question the existence of the Other, the question of sustainability of erotic alterity in ethical configuration emerged.
In this paper, the author analyses Lefebvre’s book The Production of Space, which gives an interesting perspective on the tradition of the philosophical treatment of the concept of space. Within this ...framework, two renowned philosophers of German Idealism, Kant and Hegel, occupy a distinguished place. Lefebvre does offer enough material needed for an articulation of modern history of philosophy regarding an epochal change from the problem of temporality towards the problem of space. The author intends to show in what manner is the role and place of those two philosophers distinguished, regarding their understanding of the notion of space and its relation to subjectivity. This relation is not exclusively an epistemological problem, but more importantly, it is tied to the thematising the agency in the sense of social practice and political character of knowledge within social reality.
Pojam savjesti u ovom se radu tematizira u vrlo širokoj povijesnoj perspektivi od Sokrata do Nietzschea, ali autor taj pojam prvenstveno nastoji objasniti razmatranjem stavova onih mislioca koje ...smatra ključnima za razumijevanje promjene smisla pojma savjesti. Autor rad započinje analizom stavova sv. Pavla, pri čemu se poziva na interpretaciju Josepha Ratzingera, a potom se autor vraća Sokratovom pojmu daimonion. Nakon toga autor posebno problematizira Hegelovo shvaćanje prema kojem je savjest istaknuta kao sastavni dio moderniteta, ali se istodobno ukazuje i na granice same savjesti. Prema Hegelu, bit je savjesti u subjektivnosti, a upravo tu leži mogućnost njenoga pretvaranja u zlo. Stoga Hegel smatra da je pobjeda Sokratova mišljenja u Ateni rezultirala vladavinom partikularnih svrha i interesa. To je pravi uzrok propasti Atene! Stoga subjektivitet treba biti unutar onoga što Hegel naziva običajnost (Sittlichkeit). Nietzsche problem savjesti razmatra posve drugačije. On savjest dovodi u vezu sa sjećanjem na »bogoliko ustrojstvo našega bića«. Uzimajući u obzir Nietzscheovu kritiku Sokrata, autor ipak zaključuje da pojam savjesti kod oba filozofa podrazumijeva problematiku moći kao i odgovornost čovjeka za samoga sebe.
ALATI ZA ANALIZU SENTIMENTA Kovačević, Amelia; Kovačević, Željko
Politehnika i dizajn,
11/2021, Letnik:
9, Številka:
3
Journal Article
Odprti dostop
Analiza sentimenta (ili istraživanje mišljenja) tehnika je obrade prirodnog jezika koja se koristi za određivanje jesu li podaci pozitivni, negativni ili neutralni. S obzirom na izuzetu važnost ove ...tehnike pri donošenju poslovnih odluka koje uvelike ovise i o evaluaciji mišljenja krajnjih korisnika i kupaca, u ovom radu dan je pregled nekoliko najčešće korištenih alata koji se mogu iskoristiti u te svrhe. Oni pomoću ključnih riječi pretražuju određeni internetski sadržaj poput društvenih mreža, foruma, blogova i slično. Zatim, korištenjem ugrađenih algoritama i ključnih riječi analiziraju sentiment, te dodjeljuju pozitivne, negativne ili neutralne konotacije. U radu se obrađuju tri pojma različitih kategorija. Njihova je svrha tek prikazati sličnosti i različitosti alata te vrste pojmova koji se analiziraju. Svrha nije pružiti općenitu analizu i sud o alatima već na konkretnim primjerima prikazati kako oni funkcioniraju te što se sve njima može postići u istraživanju mnijenja tržišta.
Hegelova povijest filozofije razlikuje se od historijskog prikaza filozofije u tomu što pojedine filozofije i principe kojima su određene prikazuje u njihovoj nužnoj povezanosti. Ona se sastoji u ...spoznaji slijeda različitih principa prethodnih filozofija kao odredbi same ideje koje ona u toku svog razvoja ukida - niječe, čuva i uzdiže na viši stupanj - i tako na svakom stupnju biva određenija. U Hegelovom apsolutnom idealizmu ideja sebe spoznaje kao supstanciju i ujedno subjekt, odnosno kao duh. U kretanju duha do njegova znanja sebe kao onog apsolutnog bitno mjesto zauzima princip subjektivnosti Kantove filozofije čiji se teorijski dio nastoji razmotriti iz Hegelovog prikaza u Predavanjima o povijesti filozofije. Za Kanta je misleće ja – subjekt – djelatna moć koja raznovrsnost opaženog sadržaja putem razumskih kategorija čini svojim predmetom, a da pritom ono samo ostaje jedinstveno. Međutim, ono ja u Kantovom subjektivnom idealizmu shvaćeno je jednostrano kao pojedinačna samosvijest čija je spoznajna moć ograničena na ono konačno, iskustveno. Za Hegela je kantovski shvaćena subjektivnost posljedica razumskog mišljenja, stoga je njezino nadilaženje moguće tek u spekulativnom mišljenju.
PDF
