Svaka riječ koju je napisao Filozof, kojim se sad već zaklinju i sveci i pape, preokrenula je sliku svijeta, napisao je Umberto Eco u svojem glasovitom romanu Ime ruže, u kojem se radnja vrti oko ...misterija vezanog za izgubljenu drugu knjigu Filozofove Poetike (ili grč. Περì ποιητικῆς). Činjenica da taj spis, kako već stoljećima navode komentatori, poznavatelji i istraživači Aristotelova filozofskog opusa, možda nikada i nije postojao, još je više pobudila interes za proučavanjem i odgonetavanjem njegova sadržaja. Jedni misle da je na temelju rekonstrukcije nekih dijelova postojećeg sadržaja Poetike, kao i na temelju tzv. Tractatus Coislinianus moguće dohvatiti kontekst nestalog spisa – knjige o komediji (Cooper, Janko), a drugi se ne usude upuštati u takav pothvat, smatrajući da ne postoje čvrsti dokazi za njezino postojanje (Golden). Onkraj tih, nekad dijakronijskih, a nekad sinkronijskih spoznajnih nagađanja glede Aristotelove Poetike, koja provociraju maštu i znanstveni eros, to Aristotelovo djelo, u formi u kojoj je dostupno nakon dvije i pol tisuće godina, među recima sadrži zagonetku o čovjeku kao biću kojemu je po prirodi (kao nijednom drugom biću) dana trostruka sposobnost: sposobnost fantazije, stvaranja i oponašanja. Poetika se ponajviše bavi ovom potonjom sposobnosti, jer ona, smatra autorica, obuhvaća prve dvije. U ovom izlaganju autorica ima intenciju, među ostalim, propitati, pojasniti i protumačiti antropološke i etičke aspekte Aristotelove Poetike.
Povijest (die Geschichte) je u Hölderlina shvaćena kao usud (das Schicksal) kroz koji se duh odašilje (schicken) iz svojega prvotnog sjedinjenja u svoju razdvojenost. Unutar jedinstvenog povijesnog ...usuda razlikuju se osobito grčki i hesperijski usud, koji su međusobno bitno povezani. Posebni se usud dosuđuje prema određenom zakonu usuda, s obzirom na svrhu povijesti, tj. udaljenost i blizinu određenog povijesnog razdoblja od iskona povijesti. Povijest je u svojim pojedinačnim likovima razvoj samog iskona. Prikazujući se u povijesti, iskon se skriva u svojoj beskonačnosti i neiscrpnosti, sve dok se u povijesnim prevratima ne očituju kao takav, nakon čega se opet oblikuje jedan novi povijesni svijet, novo posebno uzajamno djelovanje prirode i umijeća.
Jedinstvo iskona ne obnavlja se kao povratak u neposrednost prvoga stanja. Ono nije puko ponavljanje prvoga jedinstva, nego takvo stanje koje sjedinjuje jedinstvo i razdvajanje. Za razliku od povijesnog posredovanja, u kojem je moguće jedino prolazno tragičko pomirenje, tu se oba suprotna ne vraćaju k sebi tek u krajnjoj suprotstavljenosti, niti u odviše sjedinjenoj zamjeni, nego u takvom pomirenju u kojem se gubi svako prekomjerje i vlada istinska prisnost onog sjedinjenog.
Politika je bila i jest nezaobilazna tema kazališta u svako doba. Cilj upuštanja u kratku pustolovinu kroz povijest političkog kazališta jest da se ukaže kako ono ne pripada samo prošlosti, naprotiv: ...ono što je Eshila 472. prije Krista potaklo da napiše prvi sačuvani komad potaknulo je i Ivu Brešana da, u novijoj prošlosti, napiše svoj kazališni komad. Prema sudu mnogih kritičara jedan od najutjecajnijih hrvatskih dramskih tekstova u suvremenoj hrvatskoj književnosti predstavlja upravo dramski tekst Ive Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Drama o licemjerju, lopovluku i oportunistima zaodjevenim političkim frazama, bez obzira na vrijeme i političko uređenje u kojemu se prikazuje, zapravo je tekst o nama danas, jer svjedoči o tome kako se Bukare i dalje rađaju i uspješno vladaju.
Predmet ovoga rada jesu autentični zapisi i sjećanja, dopunjeni povijesnim činjenicama, o jednoj od najvećih tragedija novije hrvatske povijesti – Bleiburgu i Križnom putu 1945. Pisan sa stajališta ...preživjelog sudionika i povjesničara istodobno, rad nastoji pridonijeti objektivizaciji Bleiburga i znanstvenom rasvjetljavanju Križnoga puta.
Pisati o Bleiburgu i križnom putu 1945. godine za nas sudionike izuzetno je teško. To su i danas, 2013., stare, nezacijeljene rane, trenuci najdubljih kušnji, to je ispit savjesti za Hrvatsku.
Kako vrijeme odmiče to nam događaji iz 1945. godine izbljeđuju, pa su brojčani podaci izvedeni na temelju demografskih izračunavanja često nerealni. Bolje je na primjerima osvijetliti događaj kako bi objektiviziranje Bleiburga i Križnoga puta poprimilo znanstveni put.
Mnoštvo izbjeglica na Bleiburškom polju imalo je karakter obezglavljenosti, očekivalo se spasenje koje nije bilo na vidiku. Nažalost, teških događaja u našoj povijesti gdje se radilo o sudbini hrvatskog naroda bilo je i prije Bleiburga.
Kao preživjeli sudionik događaja vezanih uz Bleiburg i Križni put pokušat ću, na osnovi zabilježaka nakon 1990. godine, dati što objektivniju sliku događaja iz vlastitoga kuta gledanja.
Potresni autorski zapisi bilježe put izbjeglištva i povlačenja oružanih snaga NDH prema Austriji (Zagreb, Komin, Marija Bistrica, Krapina, Rogaška Slatina, Celje, Slovenj Gradec, Dravograd, Bleiburško polje), te zarobljeništva i Križnoga puta od Bleiburga do Osijeka /Zelenoga polja.
Povijest je u Hölderlina prije svega mišljena kao povijest iskona. Iskon bitka u Hölderlina jest o sebi vječno, sebe u sebi samom razlučujuće jedno, koje se nužno u vremenu razvija u slijedu svojih ...stanja ili doba. Povijest je ono doba iskona koje slijedi nakon pretpovijesnog, a prethodi budućem dobu koje ima doći s dovršenjem povijesti. No povijest je ujedno i povijest svijeta ukoliko je povijest prisutnosti i odsutnosti iskona u svijetu. U svom pretpovijesnom dobu iskon se pojavljuje kao prirodno jedinstvo ili jedinstvo prirode koja u sebi obuhvaća nerazvijeno umijeće. To se iskonsko jedinstvo zatim gubi u povijesnom razdvajanju umijeća i prirode, da bi se na koncu povijesti uspostavilo ponovno jedinstvo koje, međutim, nije istovjetno prvotnom jedinstvu onih suprotnih, već je jedinstvo njihova jedinstva i razdvajanja. U tom se savršenom sjedinjenju pomiruju vječnost i vrijeme, tj. ono o sebi vječno jedno ozbiljuje se kao iskonski svijet.
Povijesno udvajanje iskonskog jedinstva na prirodu i umijeće Hölderlin također promatra pod vidom suprotstavljenosti dvaju temeljnih suprotnih »životnih težnji« i njima pripadajućih suprotnih ugođaja (pathosa) – strastvenosti i trezvenosti. Hölderlin objašnjava kako se te suprotstavljene težnje života ili temeljni ugođaji povijesno očituju i na temelju toga međusobno uspoređuje grčku i hesperijsku umjetnost. Povijest obrazuje slijed razdoblja, koji je određen smjenom sklada i suprotstavljenosti temeljnih ugođaja.
Tijekom povijesti, iskonsko je sjedinjenje prirode i umijeća moguće samo na način tragedije. U onom tragičkom iskon više ne djeluje samo posredno u razvoju svojih odvojenih dijelova nego se objavljuje neposredno. Ali tragičko je sjedinjenje nesavršeno i privremeno. Povijest je tako određena nizom tragičkih sjedinjenja, iz kojih nužno proizlazi novi oblik razdvajanja. Kao što je tragedija u sredini između starog i novog perioda svijeta, tako je i povijest u cjelini tragička sredina između dvaju doba iskona u kojima je on sjedinjen.
U povijesnoj tragediji Damjan Juda Ante Benešića, objavljenoj 1905. u Zagrebu, najprije se promatraju prepoznatljivi utjecaji što su ih izvršile ličnosti iz hrvatskoga književnoga i kazališnoga ...života zahvaljujući čijoj je kontaktnosti i kreativnoj suradnji došlo do promatranoga dramskoga djela, potom se prelazi na utjecaj
idejama, građom i temom te na posljetku se s utjecaja djela i autorova umijeća prelazi na intertekstualne postupke i relacije.
Povijesna tragedija Damjan Juda uspostavlja dijakronijski intertekstualni odnos s tekstovima prošlih epoha i drukčijih poetika: sa srednjovjekovnim legendama i povijesnim kronikama te žanrom viteške pasije, sa starom dubrovačkom dramskom književnošću, s usmenom književnošću, s hrvatskom povijesnom tragedijom XIX. stoljeća preuzimajući njezin stilski model i uspostavljajući intertekstualne veze s klasičnom i romantičarskom dramom, odnosno romantično-klasicističkom tragedijom. S obzirom na sinkronijsku žanrovsku intertekstualnost Benešićevu smo povijesnu tragediju stavili u relaciju prema Vojnovićevom Ekvinociju i Dubrovačkoj
trilogiji. Utvrdili smo da tragedija Damjan Juda kao dramski tekst moderne potvrđuje ideologeme umjetnosti svojega vremena, usvojenost poetike umjetnih svjetova sa stiliziranom prošlošću radi konfrontacije sa suvremenošću i njezinim nesređenim
realitetom.
Teatar Piera Paola Pasolinija, pojavljuje se sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća kao reakcija na, prema Pasolinijevu mišljenju, nezadovoljavajuće stanje u talijanskom teatru opterećenom hipotekom ...prošlosti, ali i kao opća reakcija na društvena zbivanja.
Pasolini, kroz oblik klasične grčke tragedije, obilato koristi vjerske teme i simbole koji se smatraju konstruktivnim elementima njegovog teatarskog opusa, unatoč naoko tvrdih stavova i nihilističkog odnosa prema Crkvi. Pojedini kritičari pripisuju konstantne digresije o vjeri njegovom odgoju, dok drugi u vjerskim simbolima vide neku vrstu samostvorenih vjerskih načela. U ovom je radu obuhvaćen cijeli Pasolinijev teatarski opus s naglaskom na šest tragedija: Orgia, Pilade, Affabulazione, Porcile, Calderón i Bestia da stile, i osvrtom na potresnu povijesnu jednočinku I Turcs tal Friùl u kojoj se evocira ruralni ambijent kao inkubator tradicionalno religioznog stila života. Nameće se zaključak da su reference na vjerske teme, kao dio opsesivne potrebe da se izbriše podsvijest kroz asocijacije vezane uz religijske mitove, prisutne u cijelom Pasolinijevu opusu.
Iz mnogostruke problematike Friedricha Nietzschea ovdje se izdvaja samo njegovo shvaćanje umjetnosti. On polazi od grčke tradicije, dijeli predsokratovsku filozofiju na dionizijski i apolonski ...element, a tragediji nalazi izvor u duhu glazbe grčkog kora. Budući da je život previše okrutan i besmislen, on se okreće u vječnom vraćanju svega na isto, tako da se zapravo ne dosiže prava istina. A to vraćanje je ujedno i lijek protiv okrutne istine života. Umjetnost i kultura će najbolje uljepšati život da se ne propadne zbog istine.
