Cilj: U posljednjem desetljeću uvedene su određene promjene u načinu proizvodnje krvnih pripravaka koji se primjenjuju u Kliničkom bolničkom centru Zagreb. Glavnina tih promjena odnosi se na ...poluautomatsku metodu proizvodnje te leukofiltraciju krvnih pripravaka. Cilj istraživanja bio je utvrditi učinak implementacije univerzalne leukofiltracije krvnih pripravaka proizvedenih poluautomatskom metodom na pojavu transfuzijskih reakcija. Materijali i metode: U opservacijskoj retrospektivnoj studiji analizirana je učestalost transfuzijskih reakcija tijekom trogodišnjeg razdoblja prije (razdoblje 1) i trogodišnjeg razdoblja nakon uvođenja transfuzijskog liječenja krvnim pripravcima priređenim poluautomatskom metodom i univerzalnom leukofiltracijom (razdoblje 2). Rezultati: Omjer izgleda (OR) transfuzijskih reakcija u pacijenata liječenih u razdoblju 1 u odnosu na razdoblje 2 za eritrocitne pripravke iznosio je 2,45 uz 95 % interval pouzdanosti (CI) 1,89 – 3,19 (p = 0,001) te za pripravke trombocita 4,32 (95 % CI: 3,21 – 5,82; p = 0,001), što upućuje na statistički značajno veću vjerojatnost pojavljivanja transfuzijskih reakcija na ovu vrstu krvnih pripravaka u razdoblju prije uvođenja poluautomatske metode proizvodnje s univerzalnom leukofiltracijom. Također, u razdoblju 1 statistički su značajno češće prijavljivane febrilne nehemolitičke (OR 3,97; 95 % CI: 2,64 – 5,99; p = 0,001) i alergijske transfuzijske reakcije (OR 2,51; 95 % CI: 1,40 – 4,50; p = 0,002) na eritrocitne pripravke te febrilne nehemolitičke transfuzijske reakcije na trombocitne pripravke (OR 10,69; 95 % CI: 6,57 – 17,38; p = 0,001). Navedene promjene u načinu proizvodnje krvnih pripravaka nisu imale utjecaj na manju učestalost transfuzijskih reakcija kod pacijenata liječenih svježe smrznutom plazmom. Zaključci: Uvođenje transfuzijskog liječenja leukofiltriranim pripravcima eritrocita i trombocita dobivenih poluautomatskim načinom proizvodnje rezultiralo je statistički značajno manjom učestalošću transfuzijskih reakcija.
Politrauma je životno ugrožavajuće stanje u čije zbrinjavanje su uključeni liječnici više specijalnosti. U ovom članku prikazan je 56-godišnji politraumatizirani bolesnik doveden na Hitni kirurški ...prijem Kliničkog bolničkog centra Split (KBC Split) od strane tima Hitne medicinske pomoći nakon ozljeda zadobivenih padom s bicikla. U njegovo liječenje bili su uključeni anesteziološki i kirurški tim, specijalist radiologije, transfuziologije te specijalisti
subspecijalisti intenzivnog liječenja te ostalo medicinsko osoblje. Nakon akutnog zbrinjavanja, daljnje liječenje bolesnika odvijalo se u Jedinici intenzivnog liječenja Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje KBC-a Split.
SAŽETAK
Autoimunosna hemolitička anemija je rijetka bolest imunosnog sustava koju karakterizira hemoliza vlastitih eritrocita uzrokovana autoprotutijelima i/ili aktiviranim komponentama komplementa. ...Ovisno o osnovnoj bolesti, autoimunosna hemolitička anemija može biti primarna ili sekundarna, a prema serološkim karakteristikama autoprotutijela dijeli se na toplu, hladnu i miješanu. Dijagnoza bolesti postavlja se na temelju pozitivnog rezultata direktnoga antiglobulinskog testa, anemije i prisutnih laboratorijskih pokazatelja hemolize. U vrlo rijetkim slučajevima mogući su oblici autoimunosnih hemolitičkih anemija s negativnim direktnim antiglobulinskim testom. Uz preciznu imunohematološku dijagnostiku potrebnu za razlikovanje pojedinih vrsta autoimunosnih anemija, za pravilno liječenje nužna je i dijagnostika osnovne bolesti. U liječenju toplih autoimunosnih hemolitičkih anemija najčešće se primjenjuju kortikosteroidi, a u težim slučajevima i rituksimab. Kod hladnih autoimunosnih hemolitičkih anemija važno je utopliti bolesnika i izbjegavanje hladnoće, a medikamentozno liječenje rituksimabom s bendamustinom ili bez njega potrebno je u težim slučajevima. U refraktornim slučajevima paroksizmalne hladne hemoglobinurije uz rituksimab se primjenjuju imunosupresivni lijekovi. Za miješanu autoimunosnu hemolitičku anemiju uz kortikosteroide se preporučuje rano primijeniti rituksimab. U liječenju simptomatske anemije primjenjuje se transfuzijsko liječenje, a za liječenje životno ugroženog bolesnika moguće je primijeniti intravenske imunoglobuline, plazmaferezu, a u rijetkim slučajevima retikulocitopenije i eritropoetin. Novi lijekovi, koji su trenutno u kliničkim istraživanjima, obećavajući su za liječenje teških oblika autoimunosnih hemolitičkih anemija, kao što su komplementom posredovane autoimunosne hemolitičke anemije ili refraktorni oblici hladnih autoimunosnih hemolitičkih anemija. Za praćenje terapijskog učinka autoimunosnih hemolitičkih anemija važno je poznavati kriterije kojima se definira odgovor na terapiju i ishod bolesti. Cilj ovoga preglednog rada jest prikazati aktualna saznanja o dijagnostici i liječenju te praćenju učinka terapije autoimunosnih hemolitičkih anemija.
Daratumumab je prvo monoklonsko protutijelo anti-CD38 koje se primjenjuje u liječenju multiplog mijeloma. Njegova primjena uzrokuje panreaktivnost u testovima prijetransfuzijskog ispitivanja. ...Panreaktivnost je posljedica vezanja monoklonskog protutijela anti-CD38 na protein CD38 na površini eritrocita, što u standardnom testiranju onemogućuje otkrivanje antieritrocitnih aloprotutijela i osiguranje podudarne krvi za transfuzijsko liječenje. Cilj rada bila je retrospektivna analiza vlastitih iskustava u rješavanju smetnja prijetransfuzijskog ispitivanja uzrokovanih monoklonskim protutijelom anti-CD38 i u transfuzijskom liječenju tih bolesnika. Prikazani su postupci za prijetransfuzijsko ispitivanje i transfuzijsko liječenje bolesnika liječenih monoklonskim protutijelom anti-CD38 koji su provedeni u Kliničkome bolničkom centru Zagreb. U istraživanju je analizirano 10-ero bolesnika liječenih daratumumabom. Prije i poslije primjene daratumumaba pretražena su antieritrocitna protutijela i određen je direktan antiglobulinski test. Pri transfuzijskom liječenju napravljeni su test pretraživanja antieritrocitnih protutijela i križne reakcije standardnim testiranjem i specifičnim postupcima imunohematoloških ispitivanja za uklanjanje smetnja monoklonskog protutijela anti-CD38. Postupci su uključivali obradu eritrocita ditiotreitolom koncentracije 0,2 M i neutralizacijski test uz primjenu reagensa DaraEx. Kod svih bolesnika testovi pretraživanja antieritrocitnih protutijela i križne reakcije bili su nakon primjene daratumumaba pozitivni, dok je direktan antiglobulinski test zbog primjene daratumumaba bio pozitivan u gotovo polovine bolesnika. Nakon obrade eritrocita ditiotreitolom 0,2 M učestalost lažno pozitivnih rezultata testova pretraživanja antieritrocitnih protutijela i križnih reakcija iznosila je oko 40%, a poslije primjene reagensa DaraEx oko 20%. Oba specifična postupka, obrada eritrocita ditiotreitolom 0,2 M i neutralizacijski test primjenom reagensa DaraEx, nisu se pokazala dovoljno pouzdanima u rješavanju smetnja uzrokovanih monoklonskim protutijelom anti-CD38. Zato je za transfuzijsko liječenje tih bolesnika nužno osigurati eritrocitne pripravke podudarne prema klinički najvažnijim antigenima u sustavima krvnih grupa Rh, Kell, Kidd, Duffy i MNS. Dobra suradnja između odjela i transfuzijske službe te postojanje protokola za prijetransfuzijsko ispitivanje i transfuzijsko liječenje ostaju preduvjet za pravodobno i sigurno transfuzijsko liječenje te skupine bolesnika.
Operacije ugradnje totalnih endoproteza (TEP) kuka i koljena praćene su znatnim gubitkom krvi, što često zahtijeva transfuziju homologne (od davaoca) ili autologne (vlastite) krvi. S obzirom na ...rizike od transfuzije homologne krvi, cijenu krvnih pripravaka i elektivnu vrstu zahvata, u novije se vrijeme ističe važnost alternativnih postupaka kako bi se smanjila upotreba homologne krvi. U istraživanju smo prospektivno dokumentirali perioperacijski gubitak krvi i potrošnju krvnih pripravaka kod 65 konsekutivnih bolesnika podvrgnutih primarnim operacijama ugradnje TEP-a kuka (n=30) i koljena (n=35) u našoj ustanovi bez primjene metoda davanja autologne krvi. Ukupni gubitak krvi kod TEP-a kuka (1329,7±364,8 ml) i koljena (1427,3±660,4 ml) bio je u skladu s podacima u literaturi i bez značajne razlike između dvije skupine bolesnika. Međutim postotak bolesnika koji su primili homolognu krv (63,3% kod TEP-a kuka i 82,6% kod TEP-a koljena) bio je znatno veći nego kod sličnih bolesnika u novijim studijama. U radu su navedeni najvažniji postupci za smanjenje transfuzije homologne krvi koji uključuju protokol za perioperacijsko vođenje bolesnika, definiranje vrijednosti hemoglobina kao transfusion triggera, korekciju preoperacijske anemije intravenskim preparatima željeza, upotrebu jedne ili više metoda davanja autologne krvi, primjenu antifibrinolitika (traneksamična kiselina) i/ili druge komplementarne postupke. Na osnovi podataka o efikasnosti pojedinih metoda smatramo da rutinska upotreba krvnih produkata kod operacija TEP-a kuka i koljena nije opravdana ni izvan specijalnih ustanova i klinika za ortopediju.
Više od 40 godina trombocitne transfuzije potporno su liječenje koje spašava život hematološkim bolesnicima s poremećajem hematopoeze, u aplaziji koštane srži nakon kemoterapije, kirurškim ...bolesnicima i u drugim bolestima s poremećajima broja i funkcije trombocita. U Europi se na godinu transfundira više od 2,9 mil. doza trombocitnih pripravaka, a u Republici Hrvatskoj oko 57.000. Poseban izazov u liječenju jesu bolesnici u jedinicama intenzivnog liječenja s trombocitopenijom i udruženom koagulopatijom. Prije odluke o trombocitnoj transfuziji u ovih bolesnika važno je procijeniti potencijalnu opasnost od trombogenog učinka transfuzije u odnosu na korist u sprječavanju krvarenja. Primjena trombocitnih transfuzija, uključujući indikacije i kontraindikacije, dozu i transfuzijski prag znatno se razlikuju u kliničkoj praksi i još uvijek postoje brojna neriješena pitanja. Pri tome pridržavanje preporuka za transfuzijsko liječenje može umnogome pridonijeti kvaliteti, sigurnosti i ostvarenju osnovnih ciljeva u liječenju trombocitnim krvnim pripravcima.
Do početka 90-ih godina prevladavalo je uvriježeno mišljenje da su bolesnici s uznapredovalom jetrenom bolesti prirodno autoantikoagulirani i time zaštićeni od tromboembolijskih zbivanja. Međutim, ...novim saznanjima dugogodišnja je paradigma srušena. U bolesnika s cirozom jetre paralelno je reducirana sinteza prokoagulansa i endogenih antikoagulansa, dok je produkcija ekstrahepatalno sintetiziranih faktora, važnih za proces zgrušavanja i fibrinolize, očuvana. U stabilnoj jetrenoj bolesti sustav je „rebalansiran”, ali funkcionira u uskom rasponu homeostaze, što ga čini izuzetno fragilnim te ga i minimalni stres može uvesti u neželjeni ekstrem, trombozu ili krvarenje. Uz navedeno niz je drugih čimbenika koji prate jetrenu bolest, kao što su hemodinamske promjene, oštećenja drugih organa, ponajprije bubrega, te sklonost infekcijama, a koji pomiču ravnotežu prema sklonosti krvarenju ili pojačanom zgrušavanju. Konvencionalni laboratorijski testovi nisu prikladni za procjenu rizika od krvarenja u cirozi, rizični čimbenici za razvoj tromboze nisu nedvojbeno dokazani, a sigurnosni profil antitrombotskih lijekova u cirozi nije precizno utvrđen jer su ti bolesnici uglavnom isključeni iz velikih kliničkih studija. Zbog svega navedenoga dijagnostički i terapijski pristup u ovom je kontekstu kompleksan te nalaže timski rad hematologa, hepatologa i u fazi operativnog liječenja anesteziologa. U ovome preglednom radu osvrnut ćemo se na mehanizme poremećaja hemostaze i fibrinolize u bolesnika s cirozom jetre, incidenciju tromboembolijskih zbivanja, laboratorijsku dijagnostiku te profilaktičke i terapijske opcije u okviru internističke skrbi.
PODRIJETLO TRANSFUZIJE KRVI Marinozzi, Silvia; Messineo, Daniela; Sanese, Giuseppe
Acta medico-historica Adriatica,
07/2022, Letnik:
20, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
Ovaj članak bavi se književnom raspravom o prvim eksperimentima vezanim uz transfuziju krvi na ljudima između 1667. i 1668. u Europi, s posebnim osvrtom na manje poznata eksperimentalna istraživanja ...provedena u Italiji. Autori ispituju detalje eksperimentalnog razvoja, fokusirajući se na tehnike i instrumente kojima se koriste liječnici uključeni u ovaj novi kirurški pristup, s posebnim osvrtom na talijansku raspravu i eksperimente. U članku se sugerira da se transfuzija smatra dijelom onoga što bismo mogli nazvati “hitnom operacijom”. U tom su okviru talijanski pioniri transfuzije imali važnu ulogu u poboljšanju i prenošenju discipline koja je još uvijek bila u nastajanju diljem Europe. Štoviše, članak ističe doprinos “chirurgiainfusoria” kao inovativnoga terapijskog sustava za trenutačan i brzi oporavak. Iz te perspektive, transfuzija krvi kirurška je praksa za reanimaciju i oživljavanje. Cilj je ovog rada bio analizirati važnost strane literature i engleskih i francuskih rasprava koje je Davia predstavio u Italiji, čime su oni postali poznati. Unatoč stranoj zabrani u Italiji, eksperimenti s transfuzijama sa životinje na čovjeka nastavljeni su i nakon 1648. Papinska bula koja je ekskomunicirala znanstvenike zbog provođenja takva istraživanja nikada nije pronađena.
Transfuzijska medicina/liječen složen je proces, ovisan o različitim profesionalnim interakcijama u vremenu i prostoru, a obuhvaća velik raspon aktivnosti: davalaštvo, obradu krvi, proizvodnju krvnih ...komponenti, laboratorijske znanosti, bolesničku skrb i sl. Zbog jednostavnosti primjene, transfuzija krvi smatra se jednostavnim postupkom, dok je u biološkom smislu to jedan od najsloženijih medicinskih postupaka. S obzirom na funkciju i sastav krvi, transfuziju krvi i/ili krvnih pripravaka treba shvatiti kao transplantaciju tkiva, a ne kao nadomjesnu terapiju. Medicinske sestre/tehničari predstavljaju bitnu poveznicu u opisanom procesu, a njihova učinkovitost ovisi o radnom okolišu koji prepoznaje važnost smanjenja broja pogrešaka i povećanja sigurnosti. Da bi radili prema usvojenim preporukama i smjernicama o sigurnosti, medicinski profesionalci ovise o osobnom, ali i o usvojenom stupnju znanja i vještina svih sudionika u procesu, te o sveukupnoj učinkovitosti sustava rada. Povećanje učinkovitosti uvjetovano je kontinuiranom i učinkovitom suradnjom liječnika i medicinskih sestara/tehničara, koja doprinosi razvijanju, procjeni i neprekidnom poboljšanju transfuzijske dokumentacije. Zbog etioloških čimbenika lijekova, proizvedenih od sastojaka ljudske krvi, jasno je da je sigurnost transfuzijskoga liječenja logičan zahtjev struke, te je istovremeno moralni i etički imperativ. U medicinskoj djelatnosti, pa tako i u transfuzijskoj djelatnosti, nije sve moguće prepustiti savjesti medicinskih djelatnika, te ne iznenađuje što regulatorne agencije i zakonodavna tijela u svijetu posebnu pozornost usmjeravaju prema unapređenju sigurnosti transfuzijskoga liječenja. Svaki korak u transfuzijskom liječenju omogućava pogrešku koja može uzrokovati smrtni ishod liječenja primatelja. Nehotične pogreške medicinskih djelatnika mogu uzrokovati štetne učinke liječenja uporabom krvnih pripravaka. Najučestalije greške uzrokovane su nezadovoljavajućom identifikacijom bolesnika i obilježavanjem uzoraka krvnih preparata, te u primjeni pogrešnih pripravaka zbog netočne identifikacije bolesnika prilikom primjene pripravaka. Premda je stupanj usvojenih znanja medicinskih djelatnika osnovni čimbenik sigurnosti, nikada ne treba pretpostavljati da zdravstveni djelatnici posjeduju dostatna znanja. U svrhu postizanja najučinkovitijeg tijeka liječenja, potrebno se pridržavati općeprihvaćenih smjernica i preporuka za praćenje stupnja znanja medicinskih djelatnika i osnovnih čimbenika procesa liječenja, uz mogućnost kontinuiranog dobivanja povratnih informacija i unapređenja sustava.
PDF
