Transfuzijska medicina/liječen složen je proces, ovisan o različitim profesionalnim interakcijama u vremenu i prostoru, a obuhvaća velik raspon aktivnosti: davalaštvo, obradu krvi, proizvodnju krvnih ...komponenti, laboratorijske znanosti, bolesničku skrb i sl. Zbog jednostavnosti primjene, transfuzija krvi smatra se jednostavnim postupkom, dok je u biološkom smislu to jedan od najsloženijih medicinskih postupaka. S obzirom na funkciju i sastav krvi, transfuziju krvi i/ili krvnih pripravaka treba shvatiti kao transplantaciju tkiva, a ne kao nadomjesnu terapiju. Medicinske sestre/tehničari predstavljaju bitnu poveznicu u opisanom procesu, a njihova učinkovitost ovisi o radnom okolišu koji prepoznaje važnost smanjenja broja pogrešaka i povećanja sigurnosti. Da bi radili prema usvojenim preporukama i smjernicama o sigurnosti, medicinski profesionalci ovise o osobnom, ali i o usvojenom stupnju znanja i vještina svih sudionika u procesu, te o sveukupnoj učinkovitosti sustava rada. Povećanje učinkovitosti uvjetovano je kontinuiranom i učinkovitom suradnjom liječnika i medicinskih sestara/tehničara, koja doprinosi razvijanju, procjeni i neprekidnom poboljšanju transfuzijske dokumentacije. Zbog etioloških čimbenika lijekova, proizvedenih od sastojaka ljudske krvi, jasno je da je sigurnost transfuzijskoga liječenja logičan zahtjev struke, te je istovremeno moralni i etički imperativ. U medicinskoj djelatnosti, pa tako i u transfuzijskoj djelatnosti, nije sve moguće prepustiti savjesti medicinskih djelatnika, te ne iznenađuje što regulatorne agencije i zakonodavna tijela u svijetu posebnu pozornost usmjeravaju prema unapređenju sigurnosti transfuzijskoga liječenja. Svaki korak u transfuzijskom liječenju omogućava pogrešku koja može uzrokovati smrtni ishod liječenja primatelja. Nehotične pogreške medicinskih djelatnika mogu uzrokovati štetne učinke liječenja uporabom krvnih pripravaka. Najučestalije greške uzrokovane su nezadovoljavajućom identifikacijom bolesnika i obilježavanjem uzoraka krvnih preparata, te u primjeni pogrešnih pripravaka zbog netočne identifikacije bolesnika prilikom primjene pripravaka. Premda je stupanj usvojenih znanja medicinskih djelatnika osnovni čimbenik sigurnosti, nikada ne treba pretpostavljati da zdravstveni djelatnici posjeduju dostatna znanja. U svrhu postizanja najučinkovitijeg tijeka liječenja, potrebno se pridržavati općeprihvaćenih smjernica i preporuka za praćenje stupnja znanja medicinskih djelatnika i osnovnih čimbenika procesa liječenja, uz mogućnost kontinuiranog dobivanja povratnih informacija i unapređenja sustava.
U onkoloških bolesnika transfuzijsko je liječenje često indicirano. U središtu je pažnje medicinske sestre/tehničara bolesnik i u kliničkoj praksi često krvni pripravak. Transfuzijsko liječenje ...složeni je postupak koji sadržava manji i/ili veći broj složenih postupaka. Potrebno je naglasiti da krvnim pripravcima može rukovati medicinska sestra/tehničar koja je usvojila odgovarajuća znanja, tj. ima završeni odgovarajući stupanj edukacije. Probleme u liječenju nije moguće unaprijed riješiti, te se u rješavanju istih javlja potreba provođenja trajne edukacije zbog poboljšanja krajnjih ishoda liječenja. U primjeni postupaka liječenja transfuzijske medicine nije dopuštena pogreška koju uzrokuje ljudski čimbenik. Indikacije za transfuziju krvi jesu: održavanje cirkulirajućeg volumena krvi, korekcija poremecaja hemostaze, povećanje prijenosa kisika, imunološki poremećaji. Nastanak anemije u onkološkog bolesnika najčesće je multifaktorijalno uzrokovana. Kod uporabe agresivnih protokola liječenja u onkoloških bolesnika, rizik od nastanka anemije značajno raste, te uzrokuje brojne smetnje koje uzrokuju patološko funkcioniranje organskih sustava i bolesnika u cjelini s posljedicom smanjenja stupnja kvalitete života i preživljavanja bolesnika. Prije provedbe transfuzijskog liječenja, osim iznimno u vitalnim situacijama, liječnik ima obvezu informirati bolesnika o mogućim negativnim posljedicama transfuzijskog liječenja, te prednostima i mogućim rizicima, te zatražiti bolesnikov pismeni pristanak za provođenje indicirane terapije. Bolesniku se mora ponuditi i alternativna metoda liječenja, primjerice upotreba autologne krvi. Medicinska sestra/tehničar obavlja predpripremne postupke, ali i neposrednu pripremu bolesnika za primjenu transfuzije. Odgovarajuća uporaba metoda liječenja omogućava prepoznavanje nastanka ranih i kasnih komplikacija liječenja uporabom transfuzije, te postavlja jasne smjernice za pravodobno i pravilno postupanje u slučaju pojave komplikacija. Pojava komplikacije uzrokuje bitno pogoršanje zdravstvenog stanja bolesnika, produljuje tijek liječenja te negativno utječe na krajnje ishode liječenja. Ljudski faktor kao i smanjenje stupnja izvršavanja svakodnevnih stručnih postupaka potrebno je svesti na minimum, i to posebice zbog povećanja sigurnosti bolesnika i poboljšanja krajnjih ishoda liječenja onkoloških bolesnika.
Autoimuna hemolitička anemija AIHA uzrokovana je protutijelima aglutininima protiv antigena na vlastitim eritrocitima. Ako protutijela pokazuju najjaču reaktivnost s antigenima eritrocita na ...temperaturi nižoj od 32°C, tada se radi o AIHA-i uzrokovanoj hladnim protutijelima. Direktni antiglobulinski (Coombsov) test verificira dijagnozu i ukazuje na mogući uzrok. U pacijenata s AIHA-om na niskoj temperaturi u perifernoj cirkulaciji dolazi do vezanja antitijela na eritrocite. Antitijela su najčešće IgM reda, a anemija je većinom blaga (Hb>75 g/L). Aglutinacija eritrocita u perifernim krvnim žilama uzrokuje poremećaj perifernog optoka krvi. Bolesti hladnih protutijela ili hladne AIHA-e znanstveno se razvrstavaju u primarne ili idiopatske bolesti hladnih aglutinina, sekundare bolesti hladnih agutinina, te kao paroksizmalna hemoglobinurija na hladnoću. S obzirom da izloženost pacijenta hladnoći povećava razaranje crvenih krvnih stanica, postupak zdravstvene njege medicinske sestre utopljavanje je pacijenta i zaštita ekstremiteta od hladnoće. Stvaranje mikroklimatskih uvjeta, praćenje općeg stanja pacijenta, primjena ordinirane kortikosteroidne, imunosupresivne, citostatske terapije intervencije su medicinske sestre u terapijskim postupcima liječenja AIHA-e uzrokovane hladnim protutijelima. Izbor krvnog pripravka za bolesnike s klinički značajnim eritrocitnim protutijelima predstavlja poseban problem, te zbog poteškoće u pronalaženju podudarnog krvnog pripravka može doći do odgađanja transfuzijskog liječenja. Ako je klinički indicirano primijeniti transfuzijsku terapiju, potreban je velik oprez zbog nastanka moguće akutne hemolize uzrokovane prisutnošću hladnih protutijela u cirkulaciji pacijenta koji mogu uzrokovati hemolizu transfudiranih eritrocita. Stalni monitoring pacijenta, praćenje njegova stanja, tijeka transfuzije pranih eritrocita putem grijača krvi - sistematizirane su intervencije medicinske sestre. Stoga u cjelokupnom zbrinjavanju pacijenta s hladnom AIHA-om, kroz proces zdravstvene njege, medicinska sestra provodi sistematizirane intervencije koje su usmjerene prema održanju i optimiziranju općeg stanja, te sprečavanju nastanka komplikacija, povećanju pokretljivosti i stupnja zadovoljstva pacijenta s ciljem postizanja zadovoljavajućih funkcionalnih i estetskih rezultata
Preopterećenje željezom česta je i ozbiljna komplikacija višestrukih transfuzija deplazmatiziranih eritrocita koja pridonosi oštećenju organa te utječe na preživljenje bolesnika s hematološkim ...bolestima. U ruti nskoj praksi koristi se više metoda za procjenu preopterećenja
željezom. Liječenje kelatorima željeza preporučuje se kada serumski feriti n premaši 1.000 ug/L i/ili ako je bolesnik primio više od 20 jedinica deplazmati ziranih eritrocita. Učinkoviti kelatori željeza neprocjenjivo su važni u liječenju preopterećenja željezom bolesnika
s hematološkim bolesti ma koji zahti jevaju višestruke transfuzije krvi te dokazano smanjuju njihov morbiditet i poboljšavaju kvalitetu života.
Zbrinjavanje politraumatiziranih bolesnika i bolesnika s hemoragijskim šokom predstavlja stručni i organizacijski izazov za osoblje hitnih službi. Preživljavanje takvih bolesnika ovisiti će o brzoj ...dijagnostici, kirurškoj kontroli krvarenja i agresivnoj nadoknadi volumena krvnim pripravcima. U našem radu prikazali smo slijed postupaka zbrinjavanja bolesnika s masivnim krvarenjem, uz primjenu protokola masivne transfuzije, čime se ubrzava doprema odgovarajuće vrste i količine krvnih pripravaka, uz istovremeno smanjenje potencijalnih nuspojava. No, uvođenje takvoga protokola u praksu zahtijeva značajne organizacijske napore, te dodatnu edukaciju osoblja koje sudjeluje u zbrinjavanju ozlijeđenih bolesnika. Svi navedeni postupci prilagođeni su organizaciji, ustroju i uvjetima u Općoj bolnici Zadar, a prilog su kvalitetnijem zbrinjavanju politraumatiziranih bolesnika, kao i drugih bolesnika u hemoragijskom šoku, poput bolesnika s obilnim gastrointestinalnim krvarenjem, opstetricijskim, ginekološkim i općenito masivnim perioperacijskim krvarenjem.
POLITRAUMA I MASIVNO KRVARENJE NESEK ADAM, VIŠNJA; BULIĆ MILJAK, ANTONIA; VOLARIĆ, FRANJO
Acta medica Croatica,
09/2019, Letnik:
73, Številka:
2
Web Resource
Odprti dostop
Trauma je vodeći uzrok smrti i invalidnosti u osoba ispod 45 godina života te ujedno i najčešći razlog za primjenu masivne transfuzije. U ovom radu prikazujemo bolesnika ozlijeđenog nakon naleta ...vlaka, u teškom hemoragičnom šoku s pratećom traumatskom ozljedom mozga kod kojeg je primijenjen koncept kontrole štete resuscitacijom. Tijekom zahvata bolesnik je primio 6500 mL kristaloidnih i 1500 mL koloidnih otopina, 22 doze KE, 17 doza svježe smrznute plazme (SSP), 20 doza trombocita (Tr) i 5 doza krioprecipitata. Ordinirana je traneksamična kiselina te rekombinantni faktor VII. Uz obilnu nadoknadu krvi i krvnih pripravaka, vazoaktivnu potporu noradrenalinom, sistolički tlak se održavao između 50 i 90 mm Hg. Kontrolni laboratorijski nalazi ukazivali su na zadovoljavajuću krvnu sliku, ali uz progresiju koagulopatije te izraženu metaboličku acidozu. Usprkos masivnoj transfuziji i intenzivnoj terapiji bolesnik je preminuo zbog sekundarnog intracerebralnog krvarenja, edema i hernijacije mozga kao posljedica izravne traume mozga, a djelomično zbog razvoja koagulopatije. Zbrinjavanje politraumatiziranih bolesnika zahtijeva multidisciplinski pristup usmjeren na brzu kontrolu krvarenja, sprječavanje razvoja koagulopatije te održavanje odgovarajuće perfuzije mozga i ostalih organa. Poseban oprez potreban je kod bolesnika s pridruženom traumatskom ozljedom mozga koja dodatno povećava učestalost koagulopatije, a time i mortaliteta, te je i dalje značajan izazov u kliničkoj praksi.
Transfuzijsko liječenje se provodi prema kliničkim i laboratorijskim nalazima uz stalnu procjenu bolesnikova stanja. Nadzorom transfuzijskog liječenja (hemovigilancija) uz kontinuirano prikupljanje i ...analizu podataka o neželjenim i neočekivanim događajima i reakcijama prosuđuje se o potrebnim mjerama kojima bi se oni spriječili. Retrogradno su prikupljeni podaci o transfuzijskom liječenju bolesnika u KBC Sestre milosrdnice, lokacija Vinogradska, tijekom dvanaest godina (2001.-2012.). Potrošeno je godišnje 14137,25±1693,07 doza svih krvnih pripravaka. Udio eritrokoncentrata (KE) bio je 67,34%, svježe smrznute plazme (SSP) 17,55% i trombokoncentrata (KT) 14,32%. Tijekom promatranog razdoblja potrošnja KE bila je ujednačena, SSP smanjena za 45% i KT povećana za 58%. Transfuzije KE je primilo 10,43% hospitaliziranih bolesnika. Tijekom kirurških zahvata transfuzije KE je primilo 10,11% bolesnika, odnosno 1,46% hospitaliziranih bolesnika. Transfuzije svih krvnih pripravaka primilo je 14,63% bolesnika. U promatranom razdoblju prijavljeno je 247 poslijetransfuzijskih reakcija na sve krvne pripravke. U zbroju svih reakcija podjednako su zastupljene febrilne nehemolitičke i alergijske reakcije (49,5%). Od ostalih (1%) jedna je bila preopterećenje kardiovaskularnog sustava i jedna akutna plućna insuficijencija uzrokovana transfuzijom. Nije bilo poslijetransfuzijskih reakcija sa smrtnim ishodom.
Prognostički upalni zbroj (Glasgow prognostic score, GPS) omogućava prognozu ishoda bolesti u osoba s rakom. Baziran je na serumskim biomarkerima C-reactivnom proteinu (CRP) i albuminu. Viši zbroj ...povezan je s lošijom prognozom bolesti. Mehanizam se temelji na imunomodulaciji i upalnom miljeu bolesnika s povišenim CRP-om. Resekcija debelog crijeva izvršena je u 51 bolesnika. CRP i albumini određeni su prije operacije. GPS je uspoređen s patohistološkim karakteristikama tumora i perioperacijskom transfuzijom koncentrata eritrocita. Utvrđeno je statistički značajna razlika u sijelu tumora analiziranih skupina. Značjano veći broj bolesnika s GPS 0 i 2 imao je tumor lokaliziran u kolonu, a s GPS 1 u rektumu. Tumorski stadij T4 imali su bolesnici samo u skupini GPS 2 što je statistički značajno različito od skupine GPS 0. GPS nije bio povezan s prisutnošću metastaza u limfne čvorove, limfatične i perineuralne invazije, dok je statistički značajna razlika bila u prisutnosti tumorskih depozita između GPS 0 i GPS 1, te GPS 0 i GPS 2. Statistički značajno češće krv je transfudirana bolesnicima GPS 2 skupine u odnosu na GPS 0 i 1. GPS je povezan s patohistološkim karakteristikama, povratom bolesti, preživljenjem i većim rizikom za primjenu krvi.
Studije koje su procjenjivale gubitak krvi tijekom operacije kuka utvrdile su relativno mali gubitak koji ne objašnjava veliko sniženje razine hemoglobina nakon operacije. Cilj ovog istraživanja bio ...je utvrditi pad razine hemoglobina nakon prijma i rehidracije u bolesnika s prijelomom bedrene kosti te identificirati bolesnike u kojih je potrebna transfuzija krvi. Ova retrospektivna studija obuhvatila je 374 bolesnika s prijelomom kuka kod kojih je operacija odgođena za više od 24 sata i s ponovljenom kompletnom krvnom slikom prije operacije nakon nadomještanja tekućine kroz najmanje 24 sata. Razina hemoglobina (g/L) analizirana je nakon prijma i nakon rehidracije. Rezultati su uspoređeni pomoću Studentova t-testa. Srednja vrijednost sniženja hemoglobina bila je 6,1 g/L kod kapsularnih, 12,05 g/L kod pertrohanternih prijeloma i 16,52 g/L kod subtrohanternih prijeloma. Takvo sniženje hemoglobina bilo je statistički značajno kod svih vrsta prijeloma. Značajno prijeoperacijsko sniženje hemoglobina treba uzeti u obzir kad se planira transfuzija krvi kod bolesnika s prijelo-mom bedrene kosti. Uzimanje uzoraka krvi prijeoperacijski nakon rehidracije omogućit će brzo dijagnosticiranje i liječenje anemije kod ovih bolesnika, ispravno planiranje transfuzije i križne probe.
The impact of different antepartal, intrapartal and early neonatal risk
factors is significant for the course and outcome of a pregnancy, for an
early neonatal period and for later growth and ...development of a child. The
case of fetal damage during pregnancy and/or childbirth is a significant
problem not only for obstetricians and neonatologists but also for
sociologists, family and society as a whole. This calls for an early problem
identification of fetus with a risk in order to decrease perinatal
(antenatal) morbidity and mortality, and enable normal growth and development
of a child. Allo-immunization indicates the existence of maternal circulating
antibodies against fetal erythrocytes, that emerge in response to the
existence of extraneous antigen on the fetal erythrocyte membrane. Around the
world, a great deal of scientific and practical work has been dedicated to
the problem of allo-immunization, and there are countries, especially those
with developed health care systems, where alloimmunization is no more
existent. However, in Serbia and its neughboring Balkan countries
allo-immunization is still present and represents one of the vital problems
of perinatal contol. Тhe hemolytic disease defined by Rh(D) allo-immunization
contributes significantly to perinatal morbidity and mortality. The hemolytic
disease of fetus/neonate is the disease (HDFN) with genetic predisposition
and it represents a process of production of IgG anti-D antibodies in blood
of a Rh(D) negative pregnant woman that go over into the circulation of Rh(D)
positive fetus, get absorbed on D positive erythrocytes or stay free in fetal
serum. Antibodies absorbed in this way represent hemolysins that destroy
erythrocytes. Certain clinical aspects of Rh(D) allo-immunization have been
known for hundreds of years, but the disease etiology was discovered in the
middle of 20th centuary, and that greatly improved understanding of the
problem, and its diagnostics and treatment. Rh factor was discovered by
Landsteiner and Weiner in 1940, when in the serum of experimental rabbits,
previously immunized by Rhesus monkey erythrocytes, they determined
procreation of an antibody which agglutinates not only monkey erythrocytes
but also erythrocytes of 85% of Caucasians; the immunizing antigen was called
the Rhesus antigen. In 1941, Levine et al. showed that the immune response of
Rh negative pregnant woman to the presence of Rh positive fetal erythrocytes
is the cause of the hemolytic disease of fetus/neonate, that has since been
called erytroblastosis fetalis (EBF). In 1940, Landsteiner and Levine gave
answers regarding etiology and immunohematology of Rh(D) allo-immunization.
The focus has then turned to the prevention (knowledge that Rh(D)
allo-immunization of a mother to Rh(D) fetal antigen can be prevented by
application of sufficient quantity of hyperimmune anti-D immunoglobulin), to
antenatal diagnostics and to intrauterine intravascular transfusion (IUIVT)
treatment. For the last twenty years, the progress in medical science and
improvement of diagnostical and therapeutical procedures and techniques have
changed prognosis for vital potential of these children. The development of
diagnostics in pregnancies with Rh immunization and of the treatment of the
hemolytic disease of fetus/neonate has been marked with five achievements,
known in science literature as "five great leaps forward":
exsanguinotransfusion (EST), premature delivery, spectrophotometry of
amniotic fluid, ultrasonic diagnostics, access to the fetal circulation -
cordocentesis. Significant success in treatment of HDFN was not achieved till
direct access to the fetal circulation was made possible, at first by
fetoscope (Rodeck, 1981), and as of 1982 (Bang) by ultrasound, i.e. by
punctation of umbilical vein on the spot of placental insertion of umbilical
cord - cordocentesis. First intrauterine intravascular transfusions (IUIVT)
were performed by Rodeck in 1981, and Nicolaides in 1984. In Serbia, first
IUIVT was performed by Radunović in 1987. Application of IUIVT gave rise to
the improvement of the condition of a fetus and its survival, which in some
centers reaches up to 90%. IUIVT facilitate the treatment of fetal hydrops
and fetal anemia (i.e., stopping of extramedullary erythrocytopoiesis), and
thereby the improvment of fetal hypoxia and prevention of intrauterine fetal
death. IUIVT makes it possible that babies who would once have been born
without signs of life, are nowadays born with a better vital potential, in a
better vital condition, and with modern reanimation methods, EST and
additional transfusions have a possibility for normal growth and development,
with continuous follow up in development clinics (hearing, vision, speech,
psychomotor development, IQ). However, in spite of implementation of
prophylaxis and antenatal (IUIVT) and postnatal therapy (EST and additional
transfusion), outcome and course of Rh(D) alloimmune pregnancies is still
uncertain. In Serbia, Rh(D) allo-immunization is not that rare. There is not
sufficient data in literature about long term prognosis with regard to
survival and further growth and development of children. Considering these
facts, our concern is aimed at longitudinal follow up of children born from
most severe forms of HDFN - fetal hydrops, after application of IUIVT, EST
and additional transfusions.
Uticaj različitih antepartalnih, intrapartalnih i ranih neonatalnih faktora
rizika, značajan je za tok i ishod trudnoće, za rani neonatalni period i za
kasniji rast i razvoj deteta. Oštećen plod u trudnoći i/ili porođaju nije
samo problem akušera i neonatologa već i izuzetan (veliki) problem sociologa,
porodice i društva. Sve ovo nameće potrebu za ranim prepoznavanjem problema
ploda sa rizikom u cilju smanjivanja perinatalnog (antenatalnog) morbiditeta
i mortaliteta i omogućavanja normalnog rasta i razvoja deteta. Aloimunizacija
označava postojanje cirkulišućih antitela majke protiv eritrocita fetusa,
koja nastaju kao odgovor na postojanje stranog antigena na membrani
eritrocita fetusa. O problemu aloimunizacije u svetu je dosta pisano i
rađeno, a ima i zemalja, posebno onih sa razvijenom zdravstvenom zaštitom gde
aloimunizacije više nema. U Srbiji, međutim, slično kao i okolnim Balkanskim
državama, aloimunizacija je i dalje prisutna i predstavlja jedan od gorućih
problema perinatalne kontrole. Hemolitička bolest definisana Rh(D)
aloimunizacijom zauzima značajno mesto u perinatalnom morbiditetu i
mortalitetu), ona predestavlja oboljenje sa genetskom predispozicijom.
Hemolitička bolest fetusa/neonatusa (HBFN), je proces stvaranja IgG anti-D
antitela u krvi Rh(D) negativne trudnice koja prelaze u cirkulaciju Rh(D)
pozitivnog ploda, apsorbuju se na D pozitivne eritrocite ili ostaju slobodna
u fetalnom serumu. Ovako apsorbovana antitela predstavljaju hemolizine koji
razaraju eritrocite. Izvesni klinički aspekti Rh(D) aloimunizacije bili su
poznati stotinama godina, ali etiologija oboljenja otkrivena je sredinom
prošlog veka, što je uslovilo veliki napredak u razumevanju, dijagnostici i
terapiji ovog problema. Rh faktor otkrilli su Landsteiner i Weiner 1940.
godine, kada su utvrdili da se u serumu eksperimentalnih zečeva, prethodno
imunizovanih eritrocitima Rhesus majmuna, stvara antitelo koje aglutiniše ne
samo eritrocite majmuna već i eritrocite 85% ljudi bele rase; imunizujući
antigen je dobio ime Rhesus antigen. Levine i sar. 1941. godine, pokazali su
da je imuni odgovor Rh-negativne trudnice na prisustvo Rh-pozitivnih fetalnih
eritrocita uzrok nastanka HBFN, koja je tada nazvana erytroblastosis fetalis
(EBF). Landsteiner i Levin daju odgovore na etiologiju i imunohematologiju
Rh(D) aloimunizacije, 1940. godine. Pažnja se usmerila ka prevenciji
(saznanju da se pojava Rh(D) aloimunizacjie majke na Rh(D) antigen fetusa
može sprečiti primenom odgovarajuće količine hiperimunog anti- D
imunoglobulina), antenatalnoj dijagnostici i terapiji intrauterusna
intravaskularna transfuzija (IUIVT). Napredak medicine tokom poslednjih 20
godina i usavršavanje dijagnostičkih i terapijskih procedura i tehnika
izmenio je prognozu života ove dece. Razvoj dijagnostike u trudnoćama sa Rh
imunizacijom i terapije HBFN-a obeležilo je pet dostignuća u literaturi
poznatih kao "pet velikih skokova unapred": eksangvinotransfuzija (EST),
prevremeni porođaj, spektrofotometrija plodove vode, ultrazvučna
dijagnostika, pristup fetalnoj cirkulaciji-kordocenteza. Značajan uspeh u
terapiji HBFN postignut je tek onda kada je omogućen direktan pristup
fetalnoj cirkulaciji, u početku putem fetoskopa (Rodeck, 1981. god.), a već
od 1982. god. (Bang) pomoću ultrazvuka, punkcjom umbilikalne vene na mestu
placentne insercije pupčanika tj. kordocentezom. Prvu intrauterusnu
intravaskularnu transfuziju IUIVT izvode, Rodeck, 1981. god. i Nicolaides,
1984. god. Kod nas prvu IUIVT izvodi Radunović, 1987. god. Primena IUIVT,
uticala je na poboljšanje stanja ploda i njegovo preživljavanje, koje u
pojedinim centrima dostiže i do 90%. IUIVT omogućava da se leči fetalni
hidrops, odnosno fetalna anemija (prekine ekstramedularna eritrocitopoeza), a
time koriguje fetalna hipoksija i spreči intrauterina smrt ploda. IUIVT
omogućava da se deca koja bi se ranijih godina rađala bez znakova života,
rode sa što boljim vitalnim potencijalom, u što boljoj vitalnoj kondiciji, a
uz savremene metode reanimacije, EST i dodate transfuzije, dobiju mogućnost
za normalan rast i razvoj, uz kontinuirano praćenje u razvojnim
savetovalištima (sluh, vid, govor, psihomotorni razvoj, IQ). Međutim, i dalje
ishod i tok Rh(D) aloimunizovanih trudnoća i pored sprovođenja profilakse i
antenatalne (IUIVT) i postnatalne terapije, (EST i dodatih transfuzija) je
neizvestan. U našim uslovima Rh(D) aloimunizacija nije retka pojava. U
literaturi nedovoljan je broj podataka o udaljenoj prognozi kako u pogledu
preživljavanja tako i u pogledu daljeg rasta i razvoja dece. Imajući u vidu
ove činjenice naš interes je usmeren na longitudinal
PDF