Članak istražuje ulogu crkvenog vodstva u izgradnji otpornosti. Rad polazi od suvremenog okvira koji se definira kao nestabilan, nesiguran, kompleksan i dvosmislen; i koji je obilježen kao krhak, ...anksiozan, nelinearan i nejasan. Crkva odgovora na duhovnu i kulturnu krizu individualizma tako što pruža osjećaj zajedništva, podrške, pripadnosti i formacije, posebno u vrlinama. Crkveno vodstvo može poticati osobnu otpornost usmjeravajući pojedince u tumačenju stvarnosti, razvijanju samosvijesti i promicanju osjećaja odgovornosti. Mapiranje dostupnih resursa, kategoriziranih kao vještine, podrška, strategije i mudrost (4S’s - skills, supports, strategies, sagacity), učinkovita je metoda. Također, prakticiranje vrlina, kako ih zagovara Crkva, igra ključnu ulogu u izgradnji otpornosti. Rutine učenja, koje nalikuju vrlinama zbog svoje usmjerenosti prema znatiželji, stalne prirode, društvenog porijekla, kontekstualne fleksibilnosti, usmjerenosti na djelovanje i predanosti napretku, osnažuju pojedince za cjeloživotno učenje, promovirajući rast i otpornost. Pristup Crkve zagovara personalizam, ističući jedinstvenu, racionalnu i osobnu prirodu ljudskih bića te priznajući prirodno dostojanstvo svakog pojedinca. Pristup otpornosti usmjeren na osobu je teleološki, temeljen na vrijednostima, integrativan, suradnički i responzivan. Refleksija i procjena ključni su za intelektualni razvoj i kontinuirano učenje. Isto tako, personalistička otpornost priznaje važnost razvijanja odnosa i podrške zajednice. Crkva može poticati osobnu
otpornost time što unaprjeđuje vlastitu organizacijsku otpornost, što uključuje prioritiziranje pouzdanosti procesa i promicanje kulture učenja, prilagodbe i proaktivnosti. Time se gradi povjerenje i osjećaj zajedništva, što doprinosi osobnoj otpornosti članova Crkve.
Što su kompetencije? Brojne su definicije kompetencija, ali nijedna nije dovoljno jednostavna, a ujedno kompleksna. Autor u ovome radu iznosi jednostavnu, ali neospornu definiciju: kompetencija je ...sposobnost na djelu. Uz to nudi model „Dvadeset osam kompetencija za 21. stoljeće” i konstatira kako je nevjerojatno da današnje školstvo podržava samo jednu od dvadeset osam kompetencija, a to je pamćenje, odabir informacija koje je nužno zapamtiti. To je po Bloomovoj taksonomiji na najnižoj razini kognitivnog funkcioniranja ličnosti. U radu je dana i kritika modela „Osam ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje” Europskog parlamenta. Uz vlastiti model „Dvadeset osam kompetencija za 21. stoljeće” autor daje futurologijsku projekciju kognitivnih (evolucijski self-menadžment), emocionalnih (emocionalni self-menadžment), socijalnih (simedonijske kompetencije) i radno-akcijske kompetencije (humano-strojne kompetencije). Radi se o novom pogledu na kompetencije koji će budućnost bezrezervno potvrditi ili opovrgnuti. U učećoj civilizaciji 21 stoljeća znati učiti lako i sa zadovoljstvom predstavlja ključ slobode pojedinca. Čitava Europa i svijet zagovara cjeloživotno učenje (Life-long learning), a nemoguće je da neko uči cijelog života ako prethodno nije naučio učiti i ako nije zavolio učenje. Dakle, preskočena su prva dva koraka, a želimo ostvariti treći – to je isto kao graditi krov, a nemati temelj i zidove kuće.
U današnje je vrijeme način obrazovanja pod utjecajem elemenata e-učenja pri čemu je naglasak više na stjecanju vještina i razumijevanju postojećeg sadržaja nego stjecanju stvarnoga znanja. U članku ...je analizirano trenutno stanje razvoja e-učenja na području električnih pogona i učinske elektronike. Obrazovanje zasnovano na rješavanju specifičnih i projektno orijentiranih zadataka ključni su elementi suvremenog obrazovanja. Oni osiguravaju studentima dobra znanja u pojedinim tehničkim područjima, dok je integracija tih područja u stvaranju cjelovitog znanja i vještina znatno složeniji zadatak. Integracija pojedinih područja i pronalaženje reprezentativnih primjera kao i metoda učenja prikazana je na primjeru električnog pogona hibridnog automobila. U članku se analiziraju rezultati postignuti u razvoju multimedijski zasnovanih alata e-učenja u području električnih pogona i učinske elektronike kao i učenja na daljinu te virtualnih laboratorija. Na kraju su navedeni prijedlozi za unaprjeđenje i razvoj novih alata u okviru e-učenja.
Sve veća primjena multimedijalne web edukacije (MWE) kod učenja na daljinu, stavlja u prvi plan pitanja koja se odnose na odabir prikladnih metoda za oblikovanje ovakve vrste učenja. U radu se ...predlaže jedan mogući model oblikovanja interaktivne multimedijske web edukacije (IMWE), koji se komparira s klasičnim oblikom poučavanja metodom licem u lice (F2F).
Predloženi model (IMWE) utemeljen je na: iskustvima hrvatske nastavne prakse zasnovane na kognitivističkom i konstruktivističkom pristupu, Merrillovim osnovnim principima instrukcijskog dizajna, Gagneovim preporukama za aktiviranja internih procesa učenja, Meyerovim načelima oblikovanja multimedije te Hortonovim modelima strukturiranja web obrazovnog sadržaja.
U zaključku rada pokazano je da IMWE nastava daje iste ili bolje rezultate u učenju u odnosu na tradicionalne F2F nastave, što je potvrđeno i eksperimentalno kroz istraživanje provedeno sa stotinjak studenata Tehničkog veleučilišta u Zagrebu.
U eri globalizacije poslovanja, ubrzanih procesa internacionalizacije i digitalizacije, visokoobrazovni sustavi se suočavaju s brojnim izazovima, a institucije visokog obrazovanja širom svijeta ...razvijaju strategije i taktike koje će im omogućiti stvaranje konkurentnog obrazovnog sustava koji će odgovoriti potrebama suvremenog tržišta rada. U takvim uvjetima, posebno važnu ulogu imaju odgojni ciljevi koje je definirao UNESCO, a koji su sadržani u krilatici »Učim da znam, učim da radim, učim da budem (aktivan član društva) i učim živjeti u zajednici.« Stoga ne čudi da mnoge obrazovne politike širom svijeta posvećuju veliku pozornost konceptu »društveno korisnog učenja« i njegovom uvođenju u nastavne planove i programe. Ovaj rad predstavlja proces uvođenja ovog koncepta u kurikulum Fakulteta vizualnih umjetnosti Univerziteta Mediteran kao primjer dobre prakse procesa unapređenja kvaliteta visokog obrazovanja.
Poslovice nisu jezični fenomeni koji izumiru (usp. Burger 2015: 122), o čemu svjedoče i novija istraživanja o upotrebi poslovica. Matulina (2012) je pokazala da se danas poslovice često koriste u ...tiskanim medijima, a Mokienko (2012) je prikazao njihovu uporabu u reklamama. Budući da se poslovice koriste u svakodnevnoj komunikaciji, one bi također trebale imati svoje mjesto u učenju stranih jezika. Kod učenja stranih jezika udžbenici su jedan od najvažnijih materijala, te bi zbog toga trebali sadržavati poslovice. Novija istraživanja o položaju poslovica u udžbenicima za njemački kao strani jezik (usp. Matulina i Ćoralić 2007; Jazbec i Enčeva 2013) pokazala su da je njihova učestalost pojavljivanja veoma niska i da su uz to neprimjereno didaktički pripremljena. U ovome članku istražuju se poslovice u hrvatskim udžbenicima za njemački kao strani jezik prema sljedećim kriterijima: učestalost pojavljivanja, odabir poslovice, struktura poslovica, uporaba metalingvističkih sredstava, tekstualno označavanje poslovica, lokalizacija poslovica, poslovice u različitim tipovima teksta, funkcija poslovica u tekstu, interlingvistički prikaz i didaktička obrada poslovica. Cilj je prikazati status poslovica u hrvatskim udžbenicima za njemački kao strani jezik.
Učitelji se mogu motivirati da povećavaju kvalitetu poučavanja biologije (i ostalih predmeta) što podrazumijeva aktivno uključivanje učenika u nastavni proces i usvajanje znanja na višim razinama. ...Njihova dobra iskustva mogla bi ohrabriti veći broj učitelja da se odluče na ovakve oblike suradnje i tako kontinuirano unaprjeđuju nastavu, ali i cjelokupno školsko ozračje jer se razvijaju kvalitetniji suradnički odnosi među učiteljima različitih predmeta. Učitelji su ohrabreni pokazati svoj rad ostalim kolegama.
Većina učenika prihvaća aktivne metode učenja. Osim toga, učenici se osposobljavaju za samoobrazovanje i samovrednovanje iz čega proizlazi i njihovo veće zadovoljstvo u učenju.
Suradnja među učiteljima različitih predmeta unaprjeđuje suradnju među savjetnicima za različita područja.
Usprkos obilju literature koja se bavi nastankom, razvitkom i zastranjenjima rasnoga učenja, učenja prema kojemu je rasni čimbenik nezaobilazan, pa čak i ključan čimbenik u životu pojedinca, naroda i ...države, i u hrvatskoj intelektuanoj javnosti prevladava pogrješno uvjerenje kako su te teorije nastale tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Zadaća je ovog teksta pokazati kako se to učenje počelo razvijati u prvoj polovici 17. stoljeća, a već u prvoj polovici 19. stoljeća bitno obilježava politički i društveni život zapadnoga svijeta. Čitavo to vrijeme u tome kompleksu postoje rasističke teorije odnosno teorije prema kojima postoje superiorni narodi kojima pripada pravo na dominaciju, pa i po cijenu eliminacije inferiornih pojedinaca, skupina i naroda. Evolucionističke teorije koje su obilježile 19. stoljeće pomogle su razvitak filozofsko-socioloških i političkih uvjerenja da je sustavnim eugeničkim djelovanjem moguće "popraviti rasu". To učenje doživljava dramatičan razvitak krajem 19. i početkom 20. Stoljeća. Sve te teorije imale su zakašnjeli i oslabjeli odjek i u hrvatskim zemljama, ali je hrvatska historiografija uglavnom propustila primijetiti da postoji mnoštvo dokaza da je "srbohrvatstvo" i jugoslavenstvo bilo jedina rasistička teorija koja je na južnoslavenskome prostoru do uoči Drugoga svjetskog rata bila dosljedno smišljena i ozbiljno provođena.
Svrha je ovog rada promišljati o profesionalnom razvoju učitelja
unutar konstruktivističkog okvira. Rad doprinosi razumijevanju konstruktivističke
prirode procesa učenja koji imaju važne implikacije ...na
učitelje i njihovo razumijevanje učinkovitog načina učenja njihovih
učenika. Usmjeren je najutjecajnijijm teorijama učenja i konstruktivističkom
pogledu na učenje te raspravlja o temeljima na kojima je
postavljena konstruktivistička teorija učenja. Na taj način konstruktivizam
sugerira da učitelji osmišljavaju nastavnu praksu kroz stalnu
interakciju između onoga što već znaju i vjeruju te onoga što doživljavaju,
konstruirajući znanje u interakciji s okolinom, pri čemu se mijenjaju
i učitelji i okolina. Drugim riječima, učitelji aktivno grade znanje
kroz interakcije u okruženju kao pojedinci i kao članovi grupa ili
zajednica. Po sličnom principu potiču i učenike na aktivno i neovisno
upravljanje svojim učenjem i obrazovanjem. Razumijevanje načina
na koji učitelji uče ključno je za suštinsko i kontinuirano usavršavanje
nastave u školama kao i unaprjeđenje rezultata učenja učenika. Rad
naglašava pedagoške ciljeve konstruktivističkoga učenja i načela pedagoškog
konstruktivizma koji obilježavaju konstruktivističku nastavu i
čine ju dinamičnim procesom, ali i stvaraju učinkovito okruženje za
profesionalno učenje i profesionalni razvoj učitelja. Osim toga, objašnjava
načela učinkovitog podučavanja i učenja te elemente konstruktivističkog
obrazovanja učitelja, a time i obilježja konstruktivističkog
pristupa profesionalnom razvoju učitelja.
U ovome radu prikazani su rezultati istraživanja čiji je cilj bio utvrditi postoji li povezanost između učestalosti primjene istraživački usmjerene nastave Prirode i društva i stavova učitelja prema ...važnosti takve nastave, kao i njihova iskustvenog sudjelovanja u različitim oblicima istraživačkog učenja tijekom osobnog formalnog obrazovanja. Istraživanje je provedeno na uzorku od 275 učitelja razredne nastave Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Rezultati su pokazali statistički značajnu razliku u procjeni važnosti istraživačke nastave Prirode i društva, učestalosti njene primjene u praksi i iskustvenih doživljaja istraživačkog učenja. Unatoč pozitivnim stavovima učitelja o istraživačkoj nastavi Prirode i društva, pokazalo se da njezino provođenje u praksi nije dovoljno učestalo, a iskustveni doživljaji istraživačkog učenja tijekom formalnog obrazovanja ispitanika uglavnom su rijetki. Uočava se kako učitelji koji pozitivnije procjenjuju važnost istraživački usmjerene nastave Prirode i društva i oni koji su imali intenzivnija iskustva istraživačkog učenja tijekom formalnog obrazovanja, učestalije organiziraju istraživački usmjerenu nastavu. Dobiveni rezultati upućuju na zaključak o važnosti oblikovanja pozitivnih stavova budućih učitelja o istraživačkoj nastavi, ali i potrebi njihova sustavnijeg uključivanja u istraživačke oblike učenja tijekom inicijalnog obrazovanja, kako bi ih na temelju tako stečenih kompetencija mogli učinkovitije i s više samopouzdanja provoditi u nastavnoj praksi.
PDF
