U ovom se radu razmatra enciklopedija kao socijalna utopija analizom nekoliko velikih enciklopedijskih projekata koji su značajno utjecali na povijest svjetske i hrvatske enciklopedistike. Prvo se ...analizira francuska Enciklopedija kao enciklopedija koja je označila veliku enciklopedijsku revoluciju XVIII. stoljeća, ali i djelo koje je bilo realna socijalna utopija, program društvene promjene zasnovan na ideji urazumljenog društva osobne slobode i političke jednakosti ljudi, te je kao takva bila glavni izvor radikalne demokratske misli koja je u drugoj polovici XVIII. stoljeća proizvela »revoluciju duha«, jednu od najvećih promjena u ukupnoj povijesti čovječanstva, koja nije bila samo filozofska revolucija, već i ekonomska, tehnološka, politička i upravna, ali i moralna, pravna, obrazovna i estetska revolucija.
Potom se analiziraju dvije enciklopedističke socijalne utopije XX. stoljeća: projekt stalne svjetske enciklopedije H. G. Wellsa te Enciklopedija Jugoslavije Miroslava Krleže, koja je shvaćena kao instrument radikalne društvene promjene, stvaranja nove socijalističke svijesti i kulture. Na kraju se razmatra utopijski karakter Wikipedije kao velike enciklopedije našeg doba.
Pregledom filmova tipičnih za SF žanr upozorava se na činjenicu da je svijest o ekologiji prisutna u SF filmovima od samih početaka filma, odnosno još od konca XIX. stoljeća.
Bez obzira da li je ...riječ o dokumentarnim ili igranim filmovima, možemo slobodno reći da je filmska umjetnost bila barem ukorak sa sviješću i znanošću o ekosustavima.
Razmatrajući motive i ikonografiju SF žanra autor analizira neke od paradigmatskih filmova i upozorava na oblikovanje specifičnih podžanrova kao što su npr. „filmovi katastrofe“, „filmovi o mutantima“, „filmovi susretanja“, „filmovi osvajanja i potrage“, „filmovi opasnosti od susreta“ itd.
SF filmovi često se temelje na nekom stvarnom događaju ili ekološkom problemu, no većinom je riječ o filmovima fikcije, koja se, nažalost, često ostvaruje. Stoga bi se kratica SF dala otčitati i kao „society fiction“.
Autor nastoji prikazati doživljaj otoka kao univerzuma za sebe u stvaralaštvu
nekolicine značajnih hrvatskih inzularnih prozaista 20. stoljeća.
Riječ je o Ranku Marinkoviću, Petru Šegedinu, Slobodanu ...Novaku, Pavlu
Pavličiću i Renatu Baretiću. Otok je za Marinkovića prostor kondenzirana
života (stiješnjena pozornica života) u kojemu on otkriva neobičnu
bujnost formâ, boja, zvukova, mirisa, pokreta, s galerijom karakterističnih
otočkih tipova. Šegedin otok doživljava posve suprotno. To je ne samo
zemljopisno ograničena i zatvorena sredina nego prava tamnica, opasan
prostor duhovne restrikcije: straha, otuđenosti, tjeskobe, neslobode, ugroženosti.
U prozi Slobodana Novaka otočna se topografija javlja u dvama
posve oprečnim metonimijskim likovima: jednom kao čista idila, tj. kao
mjesto sreće i blaženstva, a drugi put kao mjesto kajanja i ispaštanja
kazne. Pavličiću i Baretiću otok je idealno mjesto (utopijsko) na kojemu
mogu režirati najneobičnije i najčudnovatije događaje s još neobičnijim
ljudskim sudbinama.
Nakon uvodnih razjašnjenja pojmova i određivanja okvira u kojima će se odvijati rasprava, u članku se analizira zastupljenost nade kao teme u povijesti filozofije.Polazeći od značenja nade u grčkoj ...antici, stavlja se naglasak na razumijevanje nade iz perspektive kršćanstva, osobito u misli Tome Akvinskoga. Već u srednjem vijeku u koncepciji Joakima da Fiorea prepoznaje se pokušaj imanentiziranja kršćanske nade. U novom vijeku, na tragu Descartesova spoznajnoteorijskog zaokreta, pod utjecajem eksperimentalno-matematički usmjerene paradigme znanstvenosti, nema mjesta za nadu budući da ona izmiče vrijedećim metodama spoznaje. Filozofija egzistencijalizma ponovno tematizira pitanje nade kojoj se pristupa na različite načine. U tekstu se donosi usporedba dvaju filozofa egzistencijalizma koji se u poimanju nade fundamentalno razlikuju: Ernsta Blocha, marksističkog utopista, i Gabriela Marcela, filozofa koji se oslanja na kršćansku poruku. U nastavku se donosi prikaz duhovne situacije suvremenog čovjeka u svijetu podvrgnutom procesu globalizacije. Na kraju se iznosi skica perspektive i zadaće filozofije kao predvodnice globalizacije duha, što može postati pretpostavkom globalizacije nade koju nudi kršćanska poruka.
Na primjeru Utopije morala Karla Alberta i Elenor Jain, autor pokazuje razliku između ontološke etike kao metafizičke etike i svih drugih prošlih i suvremenih etika kao nemetafizičkih. Središnja ...pretenzija ontološke etike kao aktualne etike primjerene vremenu leži
u tome da ona može nadmašiti specifičnosti pojedinačnih kultura i pokazati fundament etičkog mišljenja i djelovanja, koji prevladava razdvajajuće elemente tradiranih moralnih predodžaba ili religioznih normi te obraća pažnju na ono zajedničko što ljudi i narodi doživljavaju kao iskustvo bitka, u smislu ontološke misli, od Parmenida i Platona do Heideggera i Lavellea. Nasuprot tom prenaglašavanju Platonove idealističke linije u europskoj praktičnoj filozofiji, autor ovoga rada ukazuje na druge smjerove europske filozofije, te posebno ističe Aristotelovu philosophia anthropina kao nemetafizičku praktičnu filozofiju u smislu jedinstva etike i politike, neovisno o metafizici. Dok Albert i Jain zagovaraju bliskost etike i estetike, te u smislu modernog globalizma povezuju europsku filozofiju s izvaneuropskom mitološkom i metafizičkom mudrošću, autor ovoga rada ukazuje na Gadamerovu interpretaciju odnosa phronesisa i sophiae u VI. knjizi Aristotelove Nikomahove etike i na
Heideggerovu fundamentalnu ontologiju, ne kao metafiziku, nego kao hermeneutičku praktičnu filozofiju, da bi na tragu Finkove interpretacije VII. knjige Platonove Države pokazao mogućnost drukčijeg tumačenja odnosa dokse i episteme od onoga što ga pružaju Albert i Jain, kako kod samoga Platona tako i u transcendentalnoj fenomenologiji životnog svijeta kod kasnoga Husserla. Jer suvremenom globalnom svijetu više je potrebna nemetafizička praktična filozofija – kao povijesnom svijetu života primjereno mišljenje – negoli metafizička etika i mitologija.
U radu se opisuje formacijski kontekst oblikovanja utopijskoga diskursa u publikacijama Svetokret i Dada-Jok Branka Ve Poljanskoga, s obzirom na tri motrišta: opće utopijsko opredjeljenje ...avangardnoga pokreta u europskim književnostima, potom svjetonazorsku i pragmatičnu uvjetovanost umjetničkoga djelovanja Ve Poljanskoga i njegova egzistencijalnoga položaja i biografskih danosti te njegovu uključenost u umjetničku skupinu oko časopisa Zenit.
Polazeći od bitnih obilježja političke kulture multikulturalizma kao konteksta razmatranja koncepta političke korektnosti, ovdje se izlažu i razmatraju: podrijetlo ideje i određenje političke ...korektnosti, te napose njezine dimenzije kao političkog govora i kao polja političkog djelovanja. Na kraju se kritički pokazuju domašaji, prijepori i značenje koncepta političke korektnosti.
Ovaj rad se bavi slikom otoka u trima hrvatskih dramama, a to su Anera Ive Brešana, zatim Priobalni triptih ili Domagojada trojca Tahir Mujičić, Boris Senker i Nino Škrabe te Senkerov komad pod ...nazivom (P)lutajuće glumište majstora Krona. Polazi se od činjenice da je žanr utopije oduvijek bio povezan sa prostorom otoka i da prostorna logika tog žanra ima sličnosti s teatrom, u kojem se također govori o »konkretnom funkcioniranju jednog zamišljenog društva opisanog tako realistički kao da je stvarno, uz spoznaju da je ono fiktivno«. Zatim se iznose osnovne pretpostavke o tipovima dramskog kronotopa koje u svojoj tipologiji iznosi Dževad Karahasan, te se na konkretnim primjerima triju hrvatskih drama prostor otoka povezuje sa pojedinim tipom kronotopa. Tako se Anera Ive Brešana povezuje sa bukoličkim kronotopom i kronotopom karkaterističnim za Kafkinu prozu, Priobalni triptih ili Domagojada trojca Mujičić, Senker, Škrabe se povezuje s obzirom na temeljne osobine mehaničkog kronotopa, a Senkerov komad (P)lutajuće glumište majstora Krona se analizira s obzirom na ritualni kronotop kako ga shvata Karahasan.
Tekst se bavi problemskim pregledom nekih ideja suvremenog francuskog socijalnog teoretičara Andréa Gorza. Nakon osvrta na genezu i izvorišta Gorzove misli i njegova glavna djela, pažnja se ...usredotočuje na tematiku »kraja rada« i »radnog društva« kojom se Gorz intenzivno bavi u djelima Zbogom proletarijatu, Rajski putovi i, osobito, Metamorfoze rada. No glavna se analiza odnosi na posljednje Gorzovo djelo Sadašnja bijeda, mogu}e bogatstvo, u kojem su »kraj rada« i »radnog društva« ekstenzivno osvijetljeni iz različitih aspekata (zaposlenosti, radnog vremena, mondijalizacije itd.) i u kojem se projicira »utopijska« slika »postnajamnog društva«. Tekst pokušava pokazati da je bitna Gorzova intencija preobrazba države blagostanja u društvo blagostanja.
