Otkriće da je infekcija humanim papiloma virusom (HPV) primarni uzrok raka grlića maternice otvorilo je nove načine prevencije. Karagenani su potencijalni kandidati za prevenciju HPV-a zbog njihova ...djelovanja protiv širokog spektra virusa, uglavnom kroz blokiranje prianjanja virusa. Osim toga, karakteriziraju ih niski troškovi proizvodnje, velika dostupnost, biorazgradivost, biokompatibilnost i nisu toksični. Na temelju rezultata dosadašnjih studija, karagenan (in vitro i in vivo) ima potencijal za primjenu kao lubrikant i sredstvo za higijenu žena, jer može smanjiti mogućnost HPV infekcije te nije toksičan ni alergen.
Kvalitetan i sortno čist sadni materijal preduvjet je uspješne voćarske proizvodnje. Glavna sorta višnje (Prunus cerasus L.) u Dalmaciji je Maraska. S ciljem poboljšanja kvalitete sadnog materijala, ...pred berbu 2014. godine u najvećem su nasadu višnje Maraske u Republici Hrvatskoj – Vlačine (koji je u vlasništvu tvrtke Maraska d.d.) odabrana stabla s elitnim fenotipskim karakteristikama (n=50) korištenjem metoda masovne klonske selekcije. Uzorci lista i izbojka odabranih stabala testirani na prisutnost svih virusa prema EPPO certifikacijskoj shemi za trešnju i višnju kao i na prisutnost virusa šarke šljive (Plum pox potyvirus). Utvrđeno je da je 11 odabranih stabala slobodno od svih testiranih virusa i neposredno pred berbu 2015. godine stabla su ocijenjena fenotipski, a analizirane su i karakteristike plodova (visina, širina i debljina ploda, duljina peteljke, masa ploda, sadržaj topljive suhe tvari, sadržaj ukupnih kiselina u soku i pH vrijednost soka). Utvrđeno je postojanje velike razine unutarsortne varijabilnosti višnje Maraske koja bi mogla biti iskorištena u programu individualne klonske selekcije
Procjenjuje se da virusne infekcije pridonose nastanku 15 – 20 % svih malignih tumora ljudi. Kao obligatorni intracelularni paraziti, virusi kodiraju proteine koji reprogramiraju signalne puteve ...odgovorne za kontrolu proliferacije, diferencijacije, smrti stanice, genomskog integriteta, kao i prepoznavanja od strane imunološkog sustava. Virusni sustavi podržavaju koncept da je za razvoj tumora potrebna akumulacija međusobno povezanih događaja. Virusi koji su do sada prihvaćeni
kao etiološki čimbenici ljudskih malignoma uključuju hepatitis B virus, Epstein-Barr virus,
humani papiloma virus, virus leukemije ljudskih T-stanica, hepatitis C virus, te još nekoliko ljudskih onkogenih virusa. Obično protekne niz godina od infekcije do razvoja tumora i većina inficiranih
osoba ne razvije rak, iako imunološki kompromitirane osobe pokazuju veći rizik za nastanak
tumora povezanih s virusima. Malo je vjerojatno da je virus sam dovoljan da transformira normalnu stanicu u tumorsku. Vjerojatnija je mogućnost da kombinirano djelovanje virusnih proteina i mutacije staničnih gena zajedno vode tumorogenezi.
U okviru poslanja Crkve i vjerske slobode ovaj rad se prvenstveno usredotočuje na ekumenske poteškoće na našim prostorima iz katoličke perspektive. Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu ...autor pokušava doći do dijagnoze ekumenskoga stanja kod nas. Na temelju relevantnih dokumenata s katoličke i pravoslavne strane, kao polazišta zdravog i ispravnog ekumenskoga shvaćanja, autor otkriva neke ekumenske viruse na našem području, među kojima se posebno usredotočuje na rašireni virus nezainteresiranosti i pasivnosti, na virus jednostrane i krive interpretacije, te na virus straha od ekumenizma. Simbolično otkrivši raširene ekumenske viruse, autor u drugom dijelu nudi ekumensku terapiju koju smatra „via dolorosa“ našega ekumenizma. Među posebno virusnim ekumenskim pitanjima za naše područje autor ističe pristup istini i pristup naciji koji u mnogomu opterećuju istinski ekumenski razvoj. Istinu valja uvijek tražiti istinoljubivo, u ljubavi i slobodi, a naciju ne izjednačavati s ekumenizmom koji je nadnacionalna vrijednost. Za autora je to terapijski put koji vodi u vedriju ekumensku budućnost u nas.
The aim of our study was to establish the prevalence of high-risk human papillomavirus (hr-HPV) infection in a population of women included in an in vitro fertilisation (IVF) program and to correlate ...the outcome of IVF cycles with HPV status.
A total of 195 women undergoing the IVF program were included in the study. A cervical smear for cytological analysis and hr-HPV determination was collected from every woman. RealTime High Risk HPV test (Abbott Molecular Inc., Des Plaines, IL) has been used for the detection of hr-HPV infection. All participants were invited to complete an anonymous questionnaire that included questions regarding medical and sexual history as well as risk factors for HPV infection. HPV 16 and HPV 18 positive women were invited for follow-up gynaecological examinations, including colposcopy 4 to 6 months after the inclusion.
Mean age of included infertile women was 33.7 ± 4.36 years. A total of 16/195 women (8.2%) were hr-HPV positive. Hr-HPV infection was not associated with the percentage of mature oocytes, the percentage of fertilised oocytes, with embryo quality or with pregnancy rate in our study.
The prevalence of hr-HPV genotypes in Slovenian infertile women undergoing IVF is lower than the hr-HPV prevalence in the general population. We were unable to find an association between hr-HPV cervical infection and the outcome of IVF cycles.
Namen naše raziskave je bil ugotoviti zastopanost okužbe z visokorizičnimi genotipi humanih papilomskih virusov (vr-HPV) v populaciji žensk, vključenih v postopke zunajtelesne oploditve (ZTO). Nadalje smo želeli ugotoviti, ali ima okužba s HPV vpliv na izid postopkov ZTO.
Vključili smo 195 žensk, ki so se zdravile s postopki ZTO. Vsaki ženski smo odvzeli bris materničnega vratu za citološko preiskavo in bris za določanje okužbe z vr-HPV. Za dokazovanje okužbe z vr-HPV smo uporabili test RealTime High Risk HPV (Abbott Molecular Inc., Des Plaines, IL). Vsako žensko smo prosili, da izpolni anonimni vprašalnik, ki je vključeval ginekološko anamnezo in dejavnike tveganja za okužbo s HPV. Ženske, ki so bile HPV 16 ali HPV 18 pozitivne, smo povabili na kontrolni pregled in kolposkopijo po štirih do šestih mesecih.
Povprečna starost vključenih neplodnih žensk je bila 33,7 ± 4,36 leta. V naši raziskavi je bilo 16/195 žensk (8,2 %) vr-HPV pozitivnih. Okužba z vr-HPV ni imela vpliva na število ali odstotek zrelih jajčnih celic, odstotek oplojenih jajčnih celic, kakovost zarodka ali na stopnjo zanositve.
V populaciji žensk, vključenih v postopke ZTO, je prevalenca okužbe z vr-HPV nižja kot v splošni populaciji slovenskih žensk. Okužba z vr-HPV ni bila povezana z uspehom postopkov ZTO.
U radu se istražuju prve prionske bolesti od kojih je većina genetskog podrijetla. Uključuju točkaste mutacije (promjena jedno baznog para, change in a single base pair Adenine/Guanine, ...Thymin/Cytosine) DNA, insercija oktapeptida u N-ti dio prionskog proteina (3 do 216 oktapeptida), delecije (samo dva ili tri su poznata do sada). Tri ili više insercija potrebna za ovu bolest. To je 35 točkastih mutacija (najčešće su na kodonima 102, 178 i 200). Najnovija varijanta CJB, koja nastaje konzumacijom mesa zaraženog goveda, karakterizira polimorfizam Metionin/Metionon (M/M) na kodonu 129 u 98 posto slučajeva. U ostalih oblika prionske bolesti nema zabilježenih promjena u prionskom genomu. Točkaste mutacije karakterizira jedna promjena u jednom baznom paru od 109 postojećih u ljudskom genomu. Genetske prionske bolesti čine 10-15 posto svih slučajeva prionske bolesti. Ne-genetske prionske bolesti čine 85-90 posto slučajeva, a zajedno se javljaju u 1,5-2,5 slučaja na milijun stanovnika. Genetske prionske bolesti su istovremeno i infektivne. Patološki prionski protein (PrPSc) potreban je za postavljanje dijagnoze. Klinička dijagnoza genetskih i ne-genetskih prionskih bolesti čini se vrlo kompliciranom. U bolesnika s genetskim prionskim bolestima ponekad postoje anamnestički podaci o sličnim slučajevima koji su se pojavili u ovoj ili prijašnjim generacijama. Genetske prionske bolesti mogu se dijagnosticirati analizom baznih parova laboratorijskom metodom ili automatskim uređajem ili citokemijom, metodom lančane reakcije polimerazom, Western blot metodom, imunoenzimskim testom (ELISA). Za izvođenje ovih metoda potrebno je konstruirati tzv. „primere“ ili početnice za kodone 102, 178 i 200. Rade se i obdukcije, biopsije, elektroneurodijagnostika i analiza cerebrospinalnih markera prionskih bolesti. Diferencijalna dijagnostika na druge bolesti je također vrlo važna. Najviše publikacija objavio je Prusiner, koji je dobio i Nobelovu nagradu. On je nedavno promijenio svoje mišljenje o eliminaciji proteina X i prihvatio tezu o utjecaju stranih čimbenika. Patološki prionski protein PrPSc ne može nastati iz prionskog proteina PrPC jer PrPSc, kao protein, ne može stvarati nove proteine. PrPSc je proizvod gena, što znači da je nukleoprotein. U radu smo sažeto prikazali njegove ideje o genetskim prionskim bolestima. Infektivnost genetskih i ne-genetskih prionskih bolesti čini se vrlo niska. U posljednjih 40 godina analizirana je kultura tkiva: mnogo puta je bila pozitivna i uzročnik je mogao proći “pasaže”. Godine 2007. objavljen je rad o virusnoj etiologiji prionskih bolesti. Međutim, mnogi sojevi otkriveni do danas mogli su se uspoređivati samo elektronskim mikroskopiranjem. Pronađene su čestice veličine 20 do 50 nanometra, koje su se smatrale virusima, ali usporedba nije bila moguća. Nekoliko drugih neurotropnih virusa također je detektirano, čime se zakomplicirala dijagnostika prionskog uzročnika. Potrebna su daljnja istraživanja kulture tkiva, što je razvidno iz brojne do sada objavljene literature.
The naturally occurring polyamines, spermine, spermidine and the diamine putrescine are widespread in nature. They have been implicated in growth and differentiation processes. In 1967, we reported ...that cancer cells are rich in polyamines. Subsequently, it has been shown that polyamines are released from cancer cells and may be detected in body fluids such as urine, blood and cerebrospinal fluids. It has also been demonstrated that the increase in cellular polyamine levels is an early and an obligatory event in the process of malignant transformation. This increase in cellular polyamine concentration is due to the activation of ornithine decarboxylase (ODC), which catalyses the rate limiting step in polyamine synthesis by converting ornithine to putrescine. Assays of urinary and blood polyamines have been used to detect cancer and to determine the success of therapy. A sensitive, rapid, chemiluminescence-based method for the determination of diamines and polyamines was developed and 2.000 urine samples were tested. An interesting "gene therapy" system for injecting amine oxidases into normal and transformed cells was developed as follows: serum amine oxidase and porcine kidney damine oxidase were trapped within reconstituted Sendai virus envelopes. Chick or rat fibroblasts, transformed by Rous sarcoma virus, were more susceptible to the injected enzymes, compared to the normal culture, when macromolecular synthesis was tested. An in vitro chemosensitivity assay for the testing of the sensitivity of cancer cells from individual patients ("tailored treatment") was also developed. All these studies stress the importance of polyamines in carcinogenesis.
Poliamini, spermin, spermidin i diamin putrescin su jako rasprostranjeni u prirodnom obliku i uključeni su u procese rasta i diferencijacije. Da su ćelije kancera bogate poliaminima opisali smo 1967. godine. Ubrzo je prikazano da ćelije kancera ispuštaju poliamine i da se oni mogu detektovati u telesnim tečnostima poput urina, krvi i cerebrospinalne tečnosti. Takođe je prikazano da je porast ćelijskog nivoa poliamina rani i obavezni događaj u procesu maligne transformacije. Ovaj porast u ćelijskoj koncentraciji poliamina dešava se zbog aktivacije ornitin dekarboksilaze (ODC), koja katališe nivo limitirajuće stope u sintezi poliamina konvertovanjem ornitina u putrescin. Testiranje poliamina iz urina i krvi je rađeno u cilju otkrivanja kancera i određivanja uspešnosti terapije. Razvijena je senzitivna i brza metoda hemiluminiscencije za određivanje diamina i poliamina i testirano je 2000 uzoraka urina. Interesantan sistem ‘’genetske terapije’’ za ubacivanje amin oksidaze u normalne i transformisane ćelije razvijen je na sledeći način: serum amin oksidaze i diamin oksidaza dobijena iz svinjskog bubrega su zadržani u rekonstituisanim omotačima Sendai virusa. Fibroblasti embriona pileta ili pacova, izmenjeni virusom Rausovog sarcoma, bili su mnogo podložniji na ubačene enzime u poređenju sa normalnom podlogom, kada je testirana makromolekularna sinteza. Takođe je razvijen i in vitro test hemosenzitivnosti (‘’prilagođeni tretman’’) ćelija kancera kod različitih bolesnika. Sve ove studije naglašavaju značaj poliamina u karcinogenezi.
Rad se bavi analizom i aktualnošću temeljnih misli i uvida „Strukture znanstvenih revolucija“ anglosaksonskog prirodoznanstvenika i filozofa Thomasa S. Kuhna u kontekstu razumijevanja koncepta ...‘postparadigmatskog’ s obzirom na ‘fenomen: COVID-19’. Temi rada pristupa se polivalentno: 1) misaono-refleksivno, obuhvaćeno Uvodom čija je funkcija (potencijalnog čitatelja) senzibilizirati za problematiku vezanu uz Philosophia naturalis u kontekstu filozofske hermeneutike u segmentu relevantnom za razumijevanje „pozadinske slike“ (Taylor) bolesti COVID-19 dalje: ‘fenomen: COVID-19’ uzrokovane virusom SARS-CoV-2. 2) moralno-filozofijski, pri čemu, a oslanjajući se na relevantne, povijesno-filozofijske i druge izvore, želimo pokazati u čemu se sastoji bît psihološki očitovanog, a egzistencijalno deklariranog „straha pred smrću“ zbog prethodno spomenutog virusom izazvanog fenomena. 3) metodologijski, Kuhnov „ogled“, promatran kroz prizmu epistemološkoga, predstavlja objektivni model za nastanak znanstvene taksonomije, discipline koja bi (po)služila kao ishodište za svako buduće istraživanje koje se tiče života našeg planeta, čovjeka ponajprije. Uz Uvod, strukturi rada imanentna su tri dijela. Prvi dio je opći te služi kao spoznajnoteorijski predtemelj razumijevanju problematike izložene u drugome dijelu, a usredotočene na pitanja strukture, jezika i taksonomije Kuhnova „ogleda“. Treći dio je fokusiran na specijalna pitanja „Strukture“ s obzirom na razumijevanje krize normalne znanosti i stvaranje znanstvenih revolucija. U odsjeku Zaključka izložit ćemo osobne refleksije na račun odjeka Kuhnove „Strukture“ u našem, ‘postparadigmatskom’ dobu korone oslanjajući se na problemski kontekst Heideggerova „još-ne-mislećeg“ koji je poslužio kao misaoni lājtmotiv u ovdje bjelodanom istraživanju.
Najčešći i uobičajeni pristupi u liječenju tumorskih bolesti uključuju kirurgiju, radioterapiju, kemoterapiju, imunoterapiju, ciljanu terapiju, hormonsku terapiju, transplantaciju matičnih stanica te ...sveobuhvatno personalizirano liječenje. Izostavlja se gotovo zaboravljeno liječenje primjenom različitih mikroorganizama od kojih su najzastupljeniji virusi. Njihova je neposredna primjena, ako se radi o apatogenim virusima ili njihovim genomskim modifikacijama, sve učestalija i postigla je vrlo visok stupanj primjenjivosti. Ovaj prikaz odnosi se pretežno na mogućnosti primjene mikroorganizama, u manjoj mjeri bakterija, a uglavnom virusa, u liječenju tumorskih bolesti. Neki virusi mogu zaraziti i ubiti tumorske stanice te su poznati kao onkolitički. Neki se od njih nalaze u prirodi, ali su također i modificirani, kako bi se pojačalo njihovo onkolitičko svojstvo, djelujući isključivo na tumorske stanice bez oštećivanja zdravih. U najnovije vrijeme genetički modificirani virusi postigli su stupanj javne upotrebe stavljanjem na tržište te su od FDA-a (Food and Drug Administration) dopušteni za liječenje melanoma (T-VEC)¸ dok se u Kini modificiranim adenovirusom (H101) liječi rak glave i vrata ljudi. Posebna je vrijednost virusa u liječenju tumorskih bolesti, jer se umnažaju u tumorskoj stanici dok je ne razore, tvoreći tako kompleks tumorskog antigena što omogućuje njegovo prepoznavanje od strane imunosnog sustava. Reakcija tog sustava je lokalna ili sustavna, prepoznata danas kao imunoterapija. Uspoređeni s klasičnim oblicima liječenja tumorskih bolesti, primjena onkolitičkih virusa i imunoterapija uspješniji su način s tek blagim nuspojavama. Danas suvereno usmjeruju istraživanja upravo u tom smislu.
Infekcija humanim papiloma virusom (HPV) najčešća je spolno prenosiva bolest i pretpostavlja se da genitalnu infekciju ovim virusom ti jekom života stekne 75 – 80 % spolno aktivnih žena i muškaraca. ...Od ranih osamdeseti h kada je Harald zur Hausen (dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu 2008. godine) dokazao humani papiloma virus (HPV) genotipa 16 i 18 u karcinomu cerviksa, u velikom broju studija potvrđeno je i znanstvenim činjenicama dokazano da je infekcija HPV-om ključni čimbenik u razvoju karcinoma cerviksa. Maligne promjene cerviksa nastaju ako su ispunjeni višestruki uvjeti koji su defi nirani virusnim značajkama, staničnim protuvirusnim mehanizmima i imunim odgovorom domaćina. Virusnu komponentu čine genoti p virusa, perzistencija i intenzitet infekcije, a imunogenetička konstitucija pojedinca, stanično posredovani imuni odgovor i utjecaj vanjskih čimbenika kao što su
lijekovi i bolesti, definiraju imunopatogenetski doprinos domaćina. Ključni proteini uključeni u nastanak karcinoma cerviksa su virusni onkogeni, E6 i E7, koji interferiraju s nizom staničnih procesa te dovode do nekontrolirane proliferacije i stanične imortalizacije, stoga je značaj molekularnih studija koje se bave problematikom HPV-a upravo u boljem razumijevanju patogeneze HPV-a te primjeni stečenih spoznaja u prevenciji virusne infekcije, razvoju profilaktičkog cjepiva i uvođenju molekularne dijagnosti ke kao standarda u procjeni rizika za žene izložene kroničnoj infekciji HPV-om.
PDF
