Action of a drama text comprises exposition, plot and denouement. The plot is
defined according to actuating factors (character, wish, intention,
obstacles, aim). The basic factors of a plot are the ...figures of
interstructure: subject, corrector, intrigant, director, object, trigger. The
development of the plot is made more dynamic by the dispostion of figures.
The subject figure aside, other figures are not obliged to fulfill a certain
character consistently. It is not a rare case that one character fulfills two
to three dynamic figures during the development of the plot. A simple plot is
made by the action of a single character, who meets certain obstacles or
problematic situations. More subject figures in the action form a complex
plot. A single plot is integrated by the action of the character who fulfills
a subject figure, therefore the action of a certain comedy can comprise more
plots. The plot has been analyzed according to the themes, structure and
semantics. A three-part typology is being complemented, and it interprets the
plot from various angles. In structural typology, the method of a drama text
theatralisation through the techniques of focalization has been analyzed. A
spiral, gradual, linear, vertical, phased, fan-shaped, star-like and parallel
plots were singled out. In structural-semantics typology semantics of action
has been analyzed, as well as archetype summaries that have survived from
antique times in drama literature. The following types of plot have been
noticed: ludic, ritual, judicial, enigmatic, agonic, cyclical and the plot of
acquiring. 669 The thematic typology is the poorest in Serbian comedy of this
period. Love, marital, family, social and political plots have been
recognized. In terms of quantity, love, family and marital themes are
prevailing. Social and political themes were far more represented with the
appearance of Branislav Nušić. The plots in the context of rituals and
cultural explorations have also been thoroughly analyzed. Different periods
of development have been noticed in Serbian comedy, dependant also on the
slow development of the drama technique. Until the beginning of the twentieth
century, epic communication canals survived (talking to oneself, talking
aside, monologues). If Serbian realistic comedy can be proud of its plots’
diversity, the same cannot be said for the technique of plot theatralisation.
Radnju dramskog teksta čine ekspozicija, zaplet i rasplet. Zaplet je
definisan u odnosu na pokretačke činioce (lik, želja, namera, prepreke,
cilj). Osnovni činioci zapleta su figure međustrukture: subjekat, korektor,
intrigant, režiser, objekat, okidač. Rasporedom figura dinamizuje se razvoj
zapleta. Izuzev figure subjekta, druge figure ne mora dosledno popuniti
određeni lik. Neretko jedan lik tokom razvoja zapleta popunjava dve do tri
dinamičke figure. Jednostavan zaplet čini radnja lika, koji nailazi na
određene prepreke ili problemske situacije. Više figura subjekata u radnji
obrazuje složen zaplet. Jedan zaplet objedinjuje radnja lika koji popunjava
figuru subjekta, te stoga radnja određene komedije može razlikovati i više
zapleta. Zaplet je analiziran u odnosu na tematiku, strukturu i semantiku.
Tripartitna tipologija se nadopunjuje, tumačeći zaplet iz različitih uglova.
U strukturalnoj tipologiji analiziran je način teatralizacije dramske priče
tehnikama fokalizacije. Izdvojeni su: spiralni, stepenasti, linearni,
vertikalni, etapni, lepezasti, zvezdasti i paralelni zaplet. U
strukturalno-semantičkoj tipologiji istražena je semantika radnje, arhetipski
sižei koji od antičkih vremena opstojavaju u dramskoj književnosti. Uočeni
su: ludički, ritualni, sudski, enigmatski, agonički, ciklični i zaplet
sticanja. Tematska tipologija je najsiromašnija u srpskoj komediji ovog
perioda. Prepoznati su: ljubavni, bračni, porodični, socijalni i politički
zapleti. Kvantitativno posmatrano, preovladava ljubavna, porodična i bračna
tematika. Socijalna i politička tematika biće daleko zastupljenija sa pojavom
Branislava Nušića. Takođe su podrobno ispitani zapleti u kontekstu rituala i
kulturnih istraživanja. U srpskoj komediji uočeni su različiti razvojni
periodi, zavisni i od usporenog razvoja dramske tehnike. Sve do početka
dvadesetog veka opstaju epski komunikacijski kanali (govor za 668 sebe, govor
u stranu, monolozi). Ako se srpska realistička komedija može pohvaliti
raznovrnošću zapleta, ne može tehnikom teatralizacije zapleta.
U ovome se radu fenomen nacije promatra kao (pri)povijest. Kao polazište za takvo razmatranje uzima se politička teorija, točnije postutemeljiteljska teorijska struja te poststrukturalistička ...naratologija. Važna pojava za ovaj rad je tzv. performativni obrat, posebice u historiografiji. U fokusu će dakle biti priča, odnosno (pri)povijest, na način na koji je shvaća Ranciere: kao diskurs koji originalno pripada literaturi, ali joj čitavo vrijeme izmiče. Koristeći književnu tehniku povijest se konstituira kao znanost – upravo joj je zbog toga moguće pristupiti sličnim, iako ne istovjetnim metodama kao i književnosti. Temeljna teza ovoga rada jest da društvo, laklauovski shvaćeno, ne postoji, dok se efekt (hrvatskog) društva, odnosno privid društva kao totaliteta stvara pričom o takozvanom hrvatskom tisućljetnom snu. Drugim riječima: ono što Hobsbawm naziva izmišljanjem tradicije temelji se na prošlom vremenu priče, dok se utjecaj sadašnjeg vremena pripovijedanja te priče isključuje iz mehanizama ontologije nacionalizma.
Balada kao književni žanr Delić, Simona
Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku,
04/2015
53/2
Paper
Odprti dostop
Članak pokušava sažeto prikazati neuralgične točke proučavanja balade kao književnog žanra u području znanosti o književnosti u 20. i 21. stoljeću u modusu obraćanja nekom idealnom recipijentu (npr. ...studentskoj publici) koji se inicira u područje folklorističkog i književnoznanstvenog studija usmenoknjiževne balade. Poseban naglasak stavljen je na folklorističke aspekte proučavanja tog žanra u hrvatskoj usmenoj tradiciji, a korpus hrvatske tradicijske balade razmatra se u komparativnom kontekstu, posebno onome baladnih tradicija mediteranskog kulturnog kruga. Članak razmatra genološke aspekte žanra, pripovjednu strukturu (npr. zaplet balade i pripovjedne sekvencije), problem načina transmisije usmenog pjesništva u različitim usmenopjesničkim tradicijama (memorizacija versus improvizacija), folklorističke i književnoznanstvene aspekte terenskog istraživanja usmenih mediteranskih tradicija (posebno one hispanske i hrvatske tradicije) pokušavajući pomiriti filološki pristup baladi s onim književnoteorijskim.
Članak interpretira kako balade triju različitih tradicija, španjolske, talijanske i hrvatske, preispisuju mitski zaplet o Prokni i Filomeni, u uvjetima današnjeg (postkolonijalnog) ponovnog ...iščitavanja mitskog zapleta kad je koncept tradicije (mita, balada) uvelike promijenjen. Uz oslonac na metodu čitateljskog odgovora i uvide teorije prevođenja i modernoga humanističkog diskurza u komparativni studij usmenog pjesništva po prvi se puta uvodi u razmatranje hrvatska tradicija usmenih balada kao pripadajuća međunarodnom tipu balade o Prokni i Filomeni koji je dosad bio zapažen i interpretiran u romanskom baladnom arealu. Pri tome se posebna pozornost poklanja interpretaciji lika i zapleta iz pozicije samog interpretatora tradicije (komparatiste, folkloriste) iz čije vizure ovi baladni zapleti predstavljaju također i izazov za preispitivanje etike interpretatorove pozicije, uzročno-posljedične logike pripovijedanja i mitova o porijeklu ugrađenih u same temelje povijesno-geografske metode, a potiču i na preispitivanje komparatističkog pojma utjecaja. Transferencija između interpretatora i tekstova (mita, balada) dovodi do upisivanja tragova drugih kultura i do njihove hibridizacije bez obzira na stvarni smjer utjecaja. Zahvaljujući transferenciji između interpretatora, mita i balada zapaža se i interpretativni obrat u tumačenju mitske priče u tradicijskim baladama. Narativni i simbolički potencijal "traume susjedstva" o kojoj pripovijeda mit o Prokni i Filomeni, traume koja je upisana i u imaginarno mediteranskog folklora, dobiva neočekivan obrat u tradicijskim baladama spuštanjem simboličke razine zapleta u realnu. Ta činjenica ima posebnu težinu s obzirom da u razmatranim usmenim tradicijskim baladama, u čijem obliku prepoznajemo jednostavni oblik kazusa, pripovjedni ugovor između pripovjedača i slušatelja jest onaj svjedočenja, a osim toga, riječ je o rodovski premreženom diskurzu koji predstavlja i različite mogućnosti kojima "ženski glas" oponira herojskoj povijesti, a koji u različitim tradicijama predstavlja različite mogućnosti ukrštanja rodovskog aspekta s etničkim i klasnim obilježjima. To ovlašćuje uvrštavanje ovih tradicijskih zapleta u komparatistički "zaplet medijacije" (Marshall) koji pokušava preispisati dosadašnju tradiciju kontekstualno folklorističkog i filološkog pristupa pristupa ovim pripovjednim pjesmama koje se smatraju "egzemplarne" za problematiziranje etički i ideološki uvijek osjetljivog odnosa prema Drugom (kazivača, teksta, strane kulture, književne povijesti, zbilje).
Članak analizira zaplet mediteranske balade o zloj svekrvi i to
poglavito na primjerima kastiljskih i dalmatinskih varijanata. Ističe
se kako je riječ o baladi koja od samoga početka poseban naglasak
...stavlja na razvijanje dvostrukog tematskog aspekta ženskoga lika,
koji se zbog toga oblikuje kao obiteljski član, ali i kao pripadnik
određene društvene klase, iako postupak dvosmislene fokalizacije
podaruje ambigvitet ženskomu liku pa ga književnoantropološko
iščitavanje kulturnih kodova može shvatiti i unutar seljačkoga i
unutar plemićkoga konteksta, odnosno u opozicijama seljačko/urbano.
Dvostruki tematski aspekt lika raspletom se ne razrješuje
jednosmisleno, pa status ženskoga lika najčešće ostaje skriven.
Takav je status ženskoga lika i poticaj za reinterpretaciju filološkog
tumačenja porijekla i etosa pjesme. Nejasno porijeklo pjesme
ostavlja upitnim nije li balada preuzela neke od folklornih sižea o
zloj svekrvi koji su uobičajeni u europskom folkloru ili je
"familijarizirala" sadržaj koji je nekoć pripadao tzv. visokoj kulturi
(viteškim romanima, epu o Kudrun). Hrvatske epske obiteljske
pjesme iz tradicije o "plemenitoj pastirici", koje su znatno
ruralizirane, upućuju kako rasprava o etosu i nije ključna za
razumijevanje balade jer su se moderni zapleti oslobodili pravila
"narativne igre" originalnoga zapleta potekloga u romanskoj
sredini. Nejasne granice između žanrova u srednjovjekovnoj kulturi
omogućuju prepletanje "ruralnog" ili folklornog i aristokratskog
porijekla "pastirice", što se odrazilo na odabir naslova te balade u
filološkoj kritici, pa ona postaje nositeljicom hibridnog identiteta
"plemenite pastirice". Posebno se ističe paralelizam između
"folklorističkoga zapleta" terenskoga istraživanja i zapleta same
balade, pri čemu folkloristi i filolozi bivaju uvučenima u
referencijalni svijet balade.
PDF
