Temeljno usmjerenje Drugoga vatikanskog koncila, koje sažeto izražava načelo: povratak k izvorima, istovremeno je značio povratak ranokršćanskom eklezijalnom iskustvu teologije sakramenata. Takav teološki smjer također je značio osjetno teološko približavanje kršćanskoga Istoka i Zapada, što je bio snažan vjetar u leđa ekumenskom pokretu. Motivirano tim duhom ovdje se predstavljaju pojedinačni sakramenti u komparativnoj teologiji i praksi s posebnim naglaskom na veliki zajednički teološki Sitz im Leben katoličkih i pravoslavnih sakramenata, unatoč mnogim vlastitim posebnostima i posebnim vlastitostima na objema stranama. Komparacija sakramenata potvrđuje jedinstvo u različitostima i opravdane različitosti u jedinstvu.