Višestruke su posljedice krize na ljudsku psihu i tijelo, a u ovom radu evaluirat ćemo na koji se način ponajprije umjetnici i filozofi nose s krizama u društvu te kolika je snaga i propulzivnost kreativnog umjetničkog izražavanja pri suočavanju s aktualnom pandemijskom krizom. Na primjerima avangardnih pokreta uočavamo da su umjetnici u doba kriza zauvijek promijenili formalne karakteristike umjetnosti, umjetničkog djela, ali također i samo razumijevanje umjetničkog procesa. Povijesnim osvrtom izvodimo hipotezu da su pojedini umjetnički pravci u doba aktualne krize uspjeli opstati na periferiji upravo zbog duha avangarde koji nose u sebi. Filozofija, pak, reflektira krizu sinkrono s novim umjetničkim pokretima, te se čini da i „postmoderna umjetnost“ i fenomenologija idu usuprot same realnosti. U diskurzivni centar rada postavljamo analizu samog tijela koje je, postavljamo hipotezu, tradicionalno bivalo zanemareno i često stavljano na najnižu poziciju ontološke ljestvice pri mnogobrojnim filozofskim pokušajima kroz povijest. Zaključno, nastojat ćemo adekvatno argumentirati temeljnu hipotezu članka da je tijelo samo ekspresija krize, a da njezinu dublju osnovu valja tražiti u ljudskoj psihi i strukturama subjektivnosti koje su je uvjetovale. Pri čemu nastojimo „rasplesati“ i „raživotiti“ digitalnu tehničku statiku aktualnog stanja socijalne distance uzrokovane pandemijskom krizom, prilazeći joj kao svojevrsnoj sublimaciji povijesnih kriza koje su joj prethodile. There are many consequences of the crisis on the human psyche and body. In this paper, we will evaluate how artists and philosophers deal with society in crisis, as well as how strong and propulsive art practice is in the current pandemic crisis. Following the examples of avant-garde movements, it must be noted that artists in times of crisis forever changed the formal characteristics of art, artwork, and the understanding of the artistic process. With a historical review, we hypothesize that some art movements in the era of the latest crisis managed to survive on the periphery because of the avant garde spirit they carry. Philosophy reflects the crisis synchronously with the new artistic movements, and both the art and the phenomenology seem to go against reality itself. The analysis of the body, which has traditionally been philosophically neglected and often placed at the lowest position of the ontological scale, returns to the center. We will try to adequately argue on the hypothesis that the body is only an expression of the crisis. Its deeper basis should be found in the human psyche and the structures of subjectivity that conditioned it. In doing so, we strive to “dance up” along with “liven up” digital tech statics of the social and physical distance carried out by the pandemic crisis, approaching it as a kind of the causal sublimation of the crises that preceded in the loop of history.