Na standardnoj naglasnoj razini hrvatskog jezika primjenjuju se postupci naglasnog prilagođavanja posuđenica koji potječu iz najranijih faza hrvatskoga jezičnog razvoja. U novoštokavskom naglašavanju možemo govoriti o velikim zonama, mediteranskoj (koja naglasak dosljedno pomiče kao viòlīna) i kontinentalnoj (koja ga tonski prilagođuje kao violína). Dakle unutar sustava mogući su različiti naglasci iste riječi, a u novije se vrijeme u tom izboru prednost sve više daje metatonijskomu naglasnoprilagodbenom postupku kako bi se na jednoj strani korigiralo upadno (nerijetko hiperštokavsko) pomicanje naglaska, a na drugoj strani pružio, makar i teorijski, otpor tendenciji silaznog naglašavanja posuđenih riječi. U radu se detaljno određuje i analizira naglasni korpus u kojem se na razini propisane norme događa sustavno pomicanje u korist uzlaznog naglaska i obrazlaže da je takav normativni postupak sociolingvistički nerealan jer ga ni jedno bilježenje naglasne situacije na području hrvatske javne polifunkcionalne komunikacije ne podupire; insistiranje na tako modeliranome naglasnom kodeksu posebno je neprihvatljivo u nastavi hrvatskog jezika (i kao materinskog i kao inog).