Uvod: Peritumoralne retrakcijske pukotine više se ne smatraju samo artefaktom, već dodatnim pokazateljem ponašanja invazivnih karcinoma mnogih organa. One predstavljaju morfološki odraz promjena u građi i sastavu tumorske strome, a možda i jedan od stadija limfangiogeneze tumora. Hipoteza istraživanja bila je da su u tkivu invazivnog duktalnog karcinoma dojke peritumoralne retrakcijske pukotine povezane s povećanom gustoćom limfnih žila što doprinosi lakšem rasapu tumorskih stanica i lošijoj prognozi. Materijal i metode: Analizirano je 100 invazivnih duktalnih karcinoma dojke u žena, 41% bez, a 59% s metastazama u limfne čvorove aksile. Osim rutinski, analizirana je imunohistokemijska izraženost CD34, vimentina, glatkomišićnog aktina (SMA) i CD2-40 (podoplanina). Rezultati: Peritumoralne pukotine su nađene u 92% karcinoma, a u okolnom zdravom tkivu i oko žarišta duktalnog karcinoma in situ nisu nađene. Proširenost pukotina bila je 5% do 100%. Gustoća malih limfnih žila unutar tumora i peritumoralno nije pokazala statistički značajnu povezanost s apsolutnim postotkom peritumoralnih pukotina, kao niti s izraženošću peritumoralnih pukotina s obzirom na graničnu vrijednost od 30%. U bolesnica s metastazama peritumoralna limfovaskularna invazija (LVI) je nađena 2 puta češće, a intratumoralna LVI skoro 5 puta češće nego u bolesnica bez metastaza, što je statistički značajno različito. Ni peritumoralna, niti intratumoralna LVI nisu pokazale statistički značajnu povezanost s apsolutnim postotkom peritumoralnih pukotina, kao niti s izraženošću peritumoralnih pukotina s obzirom na graničnu vrijednost od 30%. Zaključak: U invazivnom duktalnom karcinomu dojke peritumoralne pukotine predstavljaju morfološki odraz promijenjenih osobina tumorske strome, ali nisu povezane s gustoćom malih krvnih žila kao odrazom limfangiogeneze, čija je patogeneza vjerojatno drugačija.