Stvaranje planeta Zemlje zajedno s biljnim i životinjskim svijetom svoj je vrhunac imao u procesu stvaranja čovjeka na Božju sliku, a koju je čovjek kasnije uprljao grijehom. Rezultiralo je to udaljavanjem stvorenja od Stvoritelja i stvaranjem raznih kriza, pa tako i ekološke krize. Sukladno tomu, tema ekologije sve je aktualnija u našem vremenu, a mnogi predstavnici protestantskih i evanđeoskih kršćanskih crkava tijekom povijesti govorili su o važnosti ekologije. U našem vremenu ta se tematika dotakla na Trećem Lausannskom kongresu za evangelizaciju svijeta koji se održao u Capetownu 2010. Kako je skupu prisustvovao velik broj predstavnika evanđeoskih crkava diljem svijeta, izneseni stav u obliku dokumenta ujedno je i pogled na ekologiju iz prizme evanđeoskog kršćanstva. Budući da se ljubav prema Bogu, među ostalim, izražava u ljubavi prema Božjem stvorenju, u ovome članku prvo se analizira odnos teologije i ekologije. Nakon toga razmatra se na koje bi načine biblijski zapis stvaranja trebao informirati i formirati odnos evanđeoskih kršćana prema Zemlji. Treći dio članka bavi se pitanjem „ekološkog otiska“ na razini svijeta te sagledava gdje se u svemu tome nalazi Hrvatska. Četvrti dio članka donosi pogled na ekologiju iz prizme protestantskih i evanđeoskih crkva, dok se u petom dijelu razmatraju izazovi današnjeg vremena i nude se dva smjera djelovanja: jedan je materijalističko-humanistički, a drugi je protestantsko-evanđeoski. U članku se zaključuje kako su kršćani, kao djeca Božja, pozvani vršiti volju Nebeskog Oca te biti primjerom i svjetlom u egocentričnom svijetu današnjice. Ekološke su krize u neposrednoj korelaciji s krizom morala, ali, jednako tako, sve aktivnosti koje se provode u svrhu očuvanja okoliša, a bez promjene čovjekove biti, k tomu posljedično i njegovih navika, ostvaruju samo kratkoročne rezultate bez temeljitih promjena. Jedino promjenom samoga čovjeka i njegovim pokajanjem, on može postati odgovoran u svome etičkom pristupu prema okolišu koji ga okružuje.