Kada su šezdesetih godina prošloga stoljeća na tržište izišla cjepiva protiv rubeole, počela je društveno-intelektualna rasprava o njihovoj etičko-moralnoj dimenziji. Naime uporaba tkiva fetusa iz namjernih pobačaja za izradu tih cjepiva čini ih moralno spornima. Premda je Crkva krajnjim korisnicima dopustila uporabu takvih cjepiva ako nema drugoga načina zaštite, odnosno ostvarenja dužnoga dobra, ipak, ta je dopuštenost izazvala, i izaziva, brojne prigovore, ali i istinska nerazumijevanja i nesporazume. Može li se govoriti o moralnoj dosljednosti, integritetu, ako oni koji se oštro protive pobačaju pristaju na cjepiva čija je izrada povezana s namjernim pobačajem? Je li Crkva tim dopuštenjem kontradiktorna svom nauku, odnosno je li licemjerna? Prilog nudi teoretsko promišljanje o određenim nesporazumima radi otklanjanja intelektualno i vjernički nimalo zanemarivih nerazumijevanja. When rubella vaccines came on the market in the 1960s, a socio-intellectual discussion about their ethical-moral dimension began. Namely, the use of fetal tissue harvested from intentional abortions to make these vaccines makes them morally questionable. The Church has allowed end-users to use such vaccines if there is no other way of protection, that is, to achieve due wellbeing. Nevertheless, this permission has caused and still causes numerous objections, as well as great misunderstandings and disagreements. Can we talk about moral consistency and integrity if those who strongly oppose abortion agree to vaccines whose production is related to intentional abortion? Is the Church contradicting its teaching with this permission, or is it hypocritical? The article offers a theoretical reflection on specific disagreements to eliminate these intellectually and religiously in no way trivial misunderstandings.