Tekst preispituje potencijal primordialnih društvenih formi – kao oblici otpora iz postkolonijalnih i subalternih studija – za razumijevanje suvremenog političkog života u post-jugoslovenskom regionu. Premisa istraživanja jest da je predstavnički demokratski sustav nije univerzalno prihvatljiv model, te da je on jedan oblik zapadne (političke i epistemološke) dominacije centra nad periferijom. Na tom osnovu postavlja se pitanje koliko je standardni zapadni model predstavničke demokracije doista prenosiv u zapadno-balkanska društva sa specifičnim političkim tradicijama i, posledično, koliko i na kakav način te političke tradicije utječu na „uvezeni“ zapadni demokratski model. A glavna je teza da povijesne forme društvenih praksi i odnosa, koje su autentične na tom prostoru, predstavljaju mogućnost reinterpretacije demokratskog sustavnog modela, pa i epistemološku emancipaciju. U tu svrhu sažeto su analizirane (povijesna) župa, naravnoverska zajednica i crkva bosanska.