Glazbena semiotika grana je teorije glazbe koja se posebno razvijala od 1960-ih. Kako se semiotika odmaknula od opće lingvistike, strukturalizma i teorije komunikacije ka kognitivnoj znanosti i psiholingvistici, kao izvorima razumijevanja glazbene kognicije – tj. prelazeći iz „tvrdeˮ u „mekanuˮ semiotiku, kao što ih Agawu naziva (1999: 154) – njezin je vokabular postao izrazito metaforičan i složen. Istodobno, nije bilo stroge konvencije o upotrebi toga rječnika. U ovome su radu razmatrana neka međusobna i važna pitanja glazbene semiotike, kao što je koncept značenja i sve retoričke varijacije u vezi s tim pojmom u glazbi. Posebna je pozornost posvećena objašnjenju terminoloških pitanja dvaju najistaknutijih „jezikaˮ glazbene semiotike, Roberta Hattena i Eera Tarastija.