U radu se problematizira status slavonskoga dijalekta na početku 21. st. u razdoblju od 2000. do 2015. g., u teoriji i praksi. Teorijom je obuhvaćena bibliografija radova kojima je tema slavonski dijalekt, a praksom aktivnosti kojima se poučava o tome dijalektu i kojima se on promiče. Pri oblikovanju stava o slavonskome dijalektu, vodeći brigu o onome što će ostati mlađim naraštajima, valja imati na umu raznolikost hrvatskih regionalnih i mjesnih govora te znanstvenom gledištu pridružiti i sociolingvističko, kulturološko, a onda i identitetsko – jedino se tako zavičajni jezik može smatrati sastavnim dijelom nacionalnoga i regionalnoga identiteta. Poseban dio rada čini popis bibliografskih jedinica za razdoblje od 2000. do 2015. koji može biti polazištem za cjelovitu bibliografiju radova o slavonskome dijalektu.