Za strane zemljopisne objekte u načelu upotrebljavamo 1) strano, tj. izvorno ime, ili 2) hrvatskomu jeziku prilagođeno ime ili 3) hrvatsko ime za određeni objekt, tj. egzonim. Kako je godine 1972. Skupina stručnjaka za zemljopisna imena UN-a (UNGEGN) preporučila da se ograniči upotreba egzonima te da se ne stvaraju novi, pojavila se potreba da se definira koja imena jesu egzonimi, da se popišu te da se odredi način na koji se mogu standardizirati ona imena čiji se likovi nesustavno upotrebljavaju u pojedinome jeziku. U prvome dijelu članka predstavit će se iskustva standardiziranja zemljopisnih imena na međunarodnoj i nacionalnoj razini, s posebnim osvrtom na standardizacijsko stanje u dvaju slavenskih naroda (Slovenci i Poljaci). U drugome će se dijelu analizirati jezikoslovni priručnici koji su imali najvažniju ulogu u dosadašnjim nastojanjima standardiziranja zemljopisnih imena, a to su hrvatski pravopisni priručnici objavljivani od 1889. godine do danas, te će se iznijeti zahtjevi koje je nužno provesti kako bismo u standardizaciji tih zemljopisnih imena sačuvali hrvatsku jezičnu baštinu.