Agresivno ponašanje nije specifično za ljude i dovoljan je i površan pogled kako bi se uočilo postojanje i uloga agresivnog ponašanja u životinjskom svijetu koje se u tom kontekstu ne može shvatiti kao aberacija. Istraživanja na životinjama pokazala su utjecaj određenih moždanih struktura na agresivno ponašanje, a primjeri ozljeda ili bolesti kod ljudi potvrdili su ulogu specifičnih centara i kod ljudi. Brojne su teorije pokušale povezati centre u središnjem živčanom sustavu i nasilno ponašanje a gotovo sve priznaju važnu ulogu forntalnog korteksa i subkortikalnih limbičkih struktura uključenih u procesuiranje straha, doživljavanje zadovoljstva i strateško planiranje i donošenje odluka, ali u konceptualizaciji neurobiologije agresije nemoguće je ne spustiti se i na razinu neurotransmitera, receptora i gena. Cilj je ovog rada dati kratki pregled osnovnih koncepata neurobiologije agresije i nasilja no ne smije se u raspravi o složenim fenomenima poput nasilja zaboraviti da se biologija kao čimbenik tih fenomena ne nalazi izolirana nego pod utjecajem brojnih čimbenika okoline i socijalnog prostora.