U ovom smo radu analizirali Poneretvlje kao prostor koji je tijekom povijesti oblikovan u mit o patološkom toposu. Polazeći od činjenice da je temporalnost ključna za razumijevanje elemenata koji sudjeluju u konceptualiziranju mitova, ovo smo područje analizirali u vrijeme njegove izloženosti epidemiji kolere 1886. godine. Pokazalo se da je upravo to vrijeme donijelo pomak u poimanju etiologije bolesti, što je posljedično utjecalo i na promjenu u stoljećima stvaranim predodžbama o dolini Neretve kao nezdravom području. U ovom radu Neretvanska se dolina spoznavala i prikazala kao nedovršen prostor svekolikih transformacija, habitat izložen višestrukim društvenim izvedbama, živo dokumentiranim u tiskovinama. Argumenti o elementarnoj nepogodi u njihovu su sadržaju moralno i politički nabijeni, što je velikim dijelom podudarno i s leksikom današnjih tiskovina u sličnim okolnostima. Prostor Neretvanske doline nametnuo se time kao slojevit antropološki koncept, kao višeznačna ekološki i društveno konstruirana stvarnost, unutar koje povijest funkcionira kao dragocjen izvor znanja podložan prilagodbi današnjice.