Autorice u članku otvaraju tri problemska čvorišta. Prvo se odnosi na propitivanje recentne ekonomske krize, ali i tranzicijske koja joj je prethodila, na primjeru propasti Željezare Sisak. Kolaps hrvatske industrije ponajprije objašnjavaju kao politički, ideološki i gospodarski bankrot vrijednosti koje su postojale u socijalizmu, a tek onda kao realnu i globalnu ekonomsku krizu. Drugo se problemsko čvorište otkriva u razgovorima s otpuštenim radnicima i radnicama željezare u narativima koji uglavnom konceptualiziraju život bez posla, u pripovijedanju o životu dok je posla još bilo te u razmišljanjima kako će život i rad izgledati u budućnosti. Kao svojevrsni lajtmotiv ponavlja se riječ nada. Upravo je pojam nade predmet njihova posljednjeg razmatranja. Unutar društvenih znanosti i humanistike posljednjih je godina koncept nade zauzeo važno istraživačko mjesto, posebice u analizi individualnog i kolektivnog traumatskog iskustva kao što je i gubitak posla. Stoga autorice predstavljaju neke od značajnijih teorijskih radova o nadi te ih propituju na vlastitoj građi.