U radu se istražuje i analizira recepcija francuskoga katoličkoga filozofa, pokretača personalističkoga pokreta Emmanuela Mouniera (1905. – 1950.) u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji od sredine šezdesetih godina do kraja 20. stoljeća. Prate se članci o Mounieru i njegovu personalističkom pokretu, njegovim djelima te o utjecaju nekih njegovih ideja. Personalizam Emmanuela Mouniera, pa i cjelokupni personalizam kao filozofski pravac od sredine šezdesetih godina uglavnom se sagledavao kao pokušaj sinteze marksizma i egzistencijalizma ili kao nekakva nadopuna marksizmu. U takvom pristupu isticali su se radovi Franje Zenka i Zagorke Pešić-Golubović. Time je personalizam, osobito Mounierov, doduše zadobio svojevrsni legitimitet i usputnu pozitivnu refleksiju u krugu tada dominantnoga, "službenoga" marksističkoga kruga, ali istovremeno postao ruban i upitan za kršćanske mislioce. Razvidno je da se Mounierov personalizam sagledavao izdvojeno od ostaloga personalističkoga "milieua" (Jacques Maritain, Nikolaj Berdjajev, Gabriel Marcel, Denis de Rougemont i drugi), koji se izrazito suprotstavljao i marksizmu i egzistencijalizmu. To je slučaj i u pitanju personalističkoga aktivizma, u okviru kojega se spominje isključivo lijevo orijentirana skupina oko Mouniera i časopisa "Esprit", dok se desno i nacionalne orijentirane grupe personalista prešućuju. Kod katoličkih mislioca, kao i onih iz emigracije, prema Mounieru je rezerviran stav i iz tih redova ne dolazi ni jedan cjelovitiji, čak ni publicistički članak o toj temi. Upitno shvaćanje personalizma, kao i slabije akceptiranje Mounierova djela, autori pripisuju i tomu da de facto do danas ne postoji prijevod ni jednoga Mounierova djela na hrvatski jezik.