U prvom dijelu članka autorica donosi najvažnije podatke o dominikancima koji su u hrvatskoj prve samostane osnovali u 13. st. Jedan od njihovih članova bio je Frano Baldić koji je u 19. st. vršio službe u šibenskom, trogirskom, čiovskom i splitskom samostanu, gdje se čuva njegova pisana ostavština u kojoj su i rukopisi tridesetak propovijedi čiji se naslovi navode u radu. Autorica u središnjem dijelu članka analizira odabrane propovijedi s književno-stilističkog aspekta kako bi pokazala da se Baldić, kao vrstan govornik, premda nije imao književne aspiracije, svojim fantastičnim prizorima i pjesničkim opisima približio estetski vrijednoj književnosti. Analiza ukazuje na to kako se u njegovim propovijedima nalazi čitav niz retoričkih i pjesničkih figura koje su bliske baroknoj poetici.