U radu je ukratko prikazana povijest obiteljske terapije na temelju koje se prati razvoj novih koncepata i terapijskih modela. Prikazana je podjela obiteljskih i bračnih terapija na brojne pravce, a navedene u ovom radu su sistemska, dinamska, strukturalna, strateška, transgeneracijska, iskustvena (prvenstveno je didaktičkog karaktera jer se u praksi ovi modeli uvelike preklapaju i nadopunjuju). Svaki terapijski model na jedinstven način tumači disfunkcije obiteljskog sustava te se raspravlja o prikladnosti određenog modela specifičnoj obitelji u odnosu na stanje akutne krize ili u odnosu na obitelji s već kronificiranim problemom. Također, rad naglašava važnost postavljanja terapijskih ciljeva u obiteljskoj i bračnoj terapiji (postavljanje simptoma u kontekst unutarobiteljske dinamike, homeostaze i utjecaja prošlih na sadašnje odnose; motivacija obitelji na promjenu odnosa, a ne samo bavljenje ‘’ponuđenim’’ simptomom) bez obzira na terapijsku tehniku koja se koristi. Istaknuta je važnost toga da obitelj definira problem i sama ponudi modele rješavanja, te važnost ojačavanja bračnog podsustava i prirodnih saveza; poticanje prirodnijeg funkcioniranja obiteljskih podsustava (podsustav bračnog para, podsustav roditelja, podsustav djece); umanjivanje patoloških oblika komunikacije, poticanje izražavanja u ja-formi; razvijanje empatije, razumijevanja, uvažavanja i tolerancije različitosti; definiranje uloga i pravila, poticanje dosljednosti, rad na postavljanju granica, poticanje individuacije i autonomnosti bez straha od “raspada” obitelji te očuvanje svijesti o obiteljskom zajedništvu. Prikazane su indikacije i upotreba genograma.