Svojim raspravama u posljednjih dvadeset godina provjeravam kako upotreba većeg broja podataka utječe na književnopovijesne spoznaje. U interpretaciji pojedinih slovenskih kanonskih tekstova digitalni alati nemaju značajnije uloge. Proširimo li opseg interpretacije s interpretacije pojedinog teksta na interpretaciju autorskih opusa, žanrovskih korpusa, razdoblja ili nacionalne književnosti u cjelini, ispostavlja se da kvantita-tivne metode, kojima polet daju digitalizacija, organizacija u zbirkama i digitalni alati, povećavaju vjerodostojnost istraživanja. Cijena je toga odricanje od plastičnih školskih i enciklopedijski jasnih opisa te defini-cija. Razvojna se linija književnoga svijeta kroz digitalnohumanističke naočale ne vidi najjasnije jer središnje književne figure i tekstovi gube vidljivost u mnoštvu konkurentnih ili marginalnih pojava. Slovensku književnost više ne određuje diktat velike književnopovijesne priče, tj. slika rođenja nacije iz duha književnosti, nego se ona manifestira kao slučajna pojava, kao cjelokupno književno stvaralaštvo u Sloveniji, uključujući i stvaralaštvo na drugim jezicima. To je stvaralaštvo zbog posebnih okolnosti drugačije od stvaralaštva susjeda i zahtijeva novu, nacionalno specifičnu definiciju književnih pojava. Nove interpretacije slovenske književnosti nisu samo posljedica upotrebe novih digitalnih alata, već i posljedica promjena samoga književnog sustava. Književnost više nije prvenstveno predana naciji kao u svojim programskim poče-cima, već i raznolikom mnoštvu drugih legitimnih funkcija: razonodi, društvenoj emancipaciji žena i drugim društvenim emancipacijama te mobilizacijama, potrebi za izvrsnošću, eskapizmu, autorefleksiji i autoterapiji, iznalaženju alternativnih društvenih modela.